Kako ojačati svoju emocionalnu vezu sa detetom
U psihologiji postoje dva modela ponašanja u kojima roditelji, ne shvatajući, ometaju komunikaciju i udaljavaju se od deteta: poricanje osećanja i želja za utehom, koja zamenjuje istinsku empatiju.
Dete se oseća nesrećno kada doživi ozlojeđenost, razočarenje, anksioznost i zbunjenost. Njemu je preko potrebna podrška roditelja. Ali mama i tata često ne primećuju negativna iskustva deteta ili ih ne smatraju važnima. A njihov prvi instinkt je da kažu detetu da ne treba da doživljava određena osećanja. Treba izbegavati fraze poput: „Ne brini“, „Izbaci to iz glave!“. Kada čuje ovako nešto od vas, dete se stidi zbog svojih osećanja, a to pojačava njegova bolna iskustva. Štaviše, videći da ga roditelji ne razumeju, oseća se usamljeno. I dolazi do zaključka da njegov pokušaj da veruje odraslima samo pogoršava situaciju.
- Ne brini toliko!
- Ne ljuti se!
- Ne budi tako tužan!
- Ne budi tako ljut!
- Previše si osetljiv.
- Izbaci to iz glave!
Kako izgleda empatičan odgovor:
- Da li ste zabrinuti? Razumem.
- I ja bih se brinuo da sam na tvom mestu.
- Jesi li uznemiren? Hajde da pokušamo da nađemo izlaz.
Roditelji se često brinu da će dete naučiti da se sažaljeva i igra ulogu žrtve. Stoga im se ne žuri da pokažu saosećanje. Ali poštovanje prema detetovim osećanjima će ga sprečiti od popustljivosti, kukanja i mentaliteta žrtve. S druge strane, iskušenje da se uteši i preuzme na sebe problem podstiče roditelje da štite svoje dete od negativnih osećanja umesto da ga uče da se sam nosi sa stresom.
Situacija: na povratku kući sa treninga uveče, 7-godišnji sin priznaje: „Mama, danas sam igrao lošije od bilo koga u timu. Ja sam najgori igrač. Skoro ceo trening sam sedeo na klupi.”
Želeći da se utešiš, kažeš: „Jadniče moj! Razgovaraću sa trenerom. Na kraju krajeva, nije sasvim fer ne dozvoliti vam da igrate tokom celog treninga!“
Empatijska reakcija je nešto drugačija: „Razumem koliko ste povređeni. Nije lepo osećati se kao jedan od najgorih igrača. I ja sam se osećao isto. Drži se. Možete ga nositi."
Pri tešenju nudite da promenite pravila koja postoje za sve i učinite ustupak detetu, što će ga postepeno naučiti da igra ulogu žrtve.
Empatičan odgovor podrazumeva da roditelj prelazi sa onoga kako se oseća na ono što dete doživljava. Ovo se zove emocionalno prilagođavanje. Roditelj koji se seća kako je osećati se najgore je onaj koji može da razume svoje dete. Kada ste emocionalno usklađeni sa svojim detetom, kod njega dolazi osećaj sigurnosti. Ovo omogućava detetu da hrabro pokušava iznova i iznova. Empatija postepeno gradi otpornost na stres. Takvo dete se neće slomiti pri prvim problemima. Budite duhovno bliski svom detetu. Saosećajte sa njim, podržavajte ga svom snagom i inspirišite ga na nove stvari. Vaša nagrada će biti zaista neprocenjiva.
Prevod teksta: https://econet.ru/articles/doveritelnye-otnosheniya-kak-stat-roditelem-s-kotorym-zahotyat-pogovorit-deti
Prevod i obrada Jelena Muratović - bebamur.com