Zašto se, uprkos stalno promenljivoj civilizaciji, koja pruža sve više mogućnosti za autonomno postojanje, parovi stvaraju iznova i iznova? Hajde da razmislimo o ovoj temi...
Koliko često čujemo ovo ljutito pitanje u žaru porodičnih skandala. Zašto mi trebaš? Šta mi daješ? Obično ga prati spisak zakucanih eksera, kuvanog boršča, ko više vremena provodi sa detetom, čija je plata veća i od čije bake je nasledio stan. Prema zakonima ovog žanra, tuđi napori moraju biti obezvređeni, a sopstveni napori i patnja moraju biti što više uzdignuti. Iscrpljeni i razočarani partneri svode se ni na šta - zakucani ekseri se nespretno vezuju za boršč, a značaj usluga drugom se brzo približava nuli, jer, kako se ispostavlja u bitkama, to nije ono što je neko želeo svih ovih godina.
Pa zašto ljudi žive zajedno?
I zaista, ovaj pristup je bio opravdan za određeni istorijski period. Za ona vremena kada je muškarac morao da ore zemlju, a žena da obavlja sve ostale brojne kućne poslove jer inače jednostavno nisu mogli da prežive. Raspodela uloga i jasno definisan doprinos svakog od njih bio je od vitalnog značaja.
Ali savremeni život se udaljio daleko od takvih realnosti. Analizirajući svoj život i mogućnosti danas, svaka osoba shvata da se može snaći, i to sasvim uspešno, samo treba pronaći posao koji donosi prihvatljiv prihod, a sve ostalo se kupuje novcem. Kupuje se gotova hrana, usluge čišćenja, usluge dadilje, taksi usluge. I te svađe koje partneri bacaju jedni drugima u lice zaista ne predstavljaju nikakvu vrednost.
Pa zašto ljudi žive zajedno? Zašto, uprkos stalno promenljivoj civilizaciji koja pruža sve više i više mogućnosti za autonomno postojanje, parovi se iznova i iznova formiraju?
Ovde će, možda, jedan od najčešćih odgovora biti instinkt razmnožavanja. Dugo vremena, osnivači psihoanalize su verovali da osoba formira vezanost za drugog u 2 slučaja - vođena glađu, kao što beba teži majci, kao izvoru hrane i života, i vođena potrebom da zadovolji seksualnu želju, pod uticajem instinkta razmnožavanja.
Ali od sredine 20. veka postoji i drugo gledište. Brojni psiholozi i psihoanalitičari, uključujući, na primer, Džona Boulbija, osnivača teorije vezanosti, polaze od činjenice da osoba formira vezanost za drugog na osnovu kriterijuma bezbednosti. Partner deluje kao sigurna podrška za drugog. U prilog ovom gledištu možemo videti mnoge parove koji se ujedinjuju i nastavljaju da žive zajedno bez ideje da imaju decu.
Ljudi svih uzrasta su najsrećniji i mogu najbolje da izraze svoje talente kada znaju da iza sebe imaju ljude kojima veruju i koji će im priskočiti u pomoć kada se pojave teškoće, odnosno ljude koji im pružaju sigurnu osnovu za delovanje.
Činjenica je da je potreba za vezanošću za drugu osobu ista osnovna ljudska potreba kao i potreba za hranom ili snom. Drugim rečima, za preživljavanje, potreba za jelom, spavanjem i neusamljenošću je ukorenjena na instinktivnom nivou. Ne biti sam čvrsto, postojano, bezbedno, dugo vremena. Preduslov za takvu vezanost je poverenje, sposobnost oslanjanja na partnera pod određenim uslovima, spremnost partnera da bude takav siguran oslonac ako je potrebno.
Mehanizam formiranja vezanosti i traženja partnera pogodnog za ulogu sigurne podrške formira se u detinjstvu. Ako je u odnosu roditelj-dete majka uspešno ispunila ovu ulogu, u odraslom dobu osoba zna kako da „prepozna“ partnere pogodne za podršku, zna kako da im veruje, a može i da preuzme ovu ulogu na sebe, jer se životna situacija stalno menja, a podrška je potrebna naizmenično jednom, pa drugom.
Pa zašto ljudi žive zajedno?
I zaista, ovaj pristup je bio opravdan za određeni istorijski period. Za ona vremena kada je muškarac morao da ore zemlju, a žena da obavlja sve ostale brojne kućne poslove jer inače jednostavno nisu mogli da prežive. Raspodela uloga i jasno definisan doprinos svakog od njih bio je od vitalnog značaja.
Ali savremeni život se udaljio daleko od takvih realnosti. Analizirajući svoj život i mogućnosti danas, svaka osoba shvata da se može snaći, i to sasvim uspešno, samo treba pronaći posao koji donosi prihvatljiv prihod, a sve ostalo se kupuje novcem. Kupuje se gotova hrana, usluge čišćenja, usluge dadilje, taksi usluge. I te svađe koje partneri bacaju jedni drugima u lice zaista ne predstavljaju nikakvu vrednost.
Pa zašto ljudi žive zajedno? Zašto, uprkos stalno promenljivoj civilizaciji koja pruža sve više i više mogućnosti za autonomno postojanje, parovi se iznova i iznova formiraju?
Ovde će, možda, jedan od najčešćih odgovora biti instinkt razmnožavanja. Dugo vremena, osnivači psihoanalize su verovali da osoba formira vezanost za drugog u 2 slučaja - vođena glađu, kao što beba teži majci, kao izvoru hrane i života, i vođena potrebom da zadovolji seksualnu želju, pod uticajem instinkta razmnožavanja.
Ali od sredine 20. veka postoji i drugo gledište. Brojni psiholozi i psihoanalitičari, uključujući, na primer, Džona Boulbija, osnivača teorije vezanosti, polaze od činjenice da osoba formira vezanost za drugog na osnovu kriterijuma bezbednosti. Partner deluje kao sigurna podrška za drugog. U prilog ovom gledištu možemo videti mnoge parove koji se ujedinjuju i nastavljaju da žive zajedno bez ideje da imaju decu.
Ljudi svih uzrasta su najsrećniji i mogu najbolje da izraze svoje talente kada znaju da iza sebe imaju ljude kojima veruju i koji će im priskočiti u pomoć kada se pojave teškoće, odnosno ljude koji im pružaju sigurnu osnovu za delovanje.
Činjenica je da je potreba za vezanošću za drugu osobu ista osnovna ljudska potreba kao i potreba za hranom ili snom. Drugim rečima, za preživljavanje, potreba za jelom, spavanjem i neusamljenošću je ukorenjena na instinktivnom nivou. Ne biti sam čvrsto, postojano, bezbedno, dugo vremena. Preduslov za takvu vezanost je poverenje, sposobnost oslanjanja na partnera pod određenim uslovima, spremnost partnera da bude takav siguran oslonac ako je potrebno.
Mehanizam formiranja vezanosti i traženja partnera pogodnog za ulogu sigurne podrške formira se u detinjstvu. Ako je u odnosu roditelj-dete majka uspešno ispunila ovu ulogu, u odraslom dobu osoba zna kako da „prepozna“ partnere pogodne za podršku, zna kako da im veruje, a može i da preuzme ovu ulogu na sebe, jer se životna situacija stalno menja, a podrška je potrebna naizmenično jednom, pa drugom.
U poremećenim društvom teško je normalnoj osobi naći partnera ako ona ima osnovne ljudske kvalitete da se gnuša na zlostavljanja, ubistva, genocide, mržnju, nemoral, krađu ljudskih i istorijslih vrijednost, laž promiskuitet korišćenje ljudi i životinja u eksperimentalne svrhe to joj prestavlja veliki problem. Gdje psiholozi i naučnici pristaju da tumače taj vid iživljavanja nad čovjekom i društvom, i ne vide nikakv problem u tome.
U savremenom društvu, mnogo toga se može kupiti, organizovati, dogovoriti, uraditi. Ali poverenje se ne može kupiti nikada, ono je nešto što se stiče Ljubavlji i Vjerom.
U ovom društvu gdje caruje laž i nemoral gdje neškolovani ljudi upravljaju državom gdje ne postoji genocid koji nije izvršen nad čovjekom, gdje se urušava kultura, gdje se promovišu plastika, roboti i pesticidi gdje u bobonima za djecu stavljaju kanabis gdje te pelciju protiv ne postojećih bolesti gdje kriminal caruje i vlada gdje biti Normalan je uvreda za nitkova. Gdje Normalnom čovjeku i ako postoji ima nevidljivu zabrane da se javno eksponira. Gdje se nastoji promjeniti čovjeku mišljenje ukidanjem prihoda koje zarađuje, zlostavljanjem, širenjem laži i ubistvima uzimanjem Božije uloge u životu ljudi. Kada tražit pomoć u takvoj situaciji je uvreda za svakog, jer treba priznat istinu od koje svi bježe i ne usuđuju se da pogledaju u oči. Glavna parola tih bezosjećajnih ljudi u toj gluposti je ti možeš sve izdržati jer Bog te voli. Ne shvataju da nije cilj u izdržavanju nego u priznavanju. Ti me pitaš zašto te volim.
A najtužniji smjeh ti se javljam kad gledaš sve te iste ljude kada ti se jave da pričaju o empatiji, vjeri, pravdi, osjećajnosti, poštenju i dobroti. I kada im se javi žeđ da ti ispričaju da su kulturni ili da su došli do nekog maestralnog otkrića. Sa novim pronalaskom i novom glupošću da im bude bolje i onda kreće neviđeno utrkivanje koće će bolju glupost napraviti za nove zločine nad čovjekom.
Autor Svetlana Staškova
Prevod teksta: https://econet.ru/articles/zachem-ty-mne-nuzhen
Prevod i obrada Jelena Muratović - bebamur.com
U savremenom društvu, mnogo toga se može kupiti, organizovati, dogovoriti, uraditi. Ali poverenje se ne može kupiti nikada, ono je nešto što se stiče Ljubavlji i Vjerom.
U ovom društvu gdje caruje laž i nemoral gdje neškolovani ljudi upravljaju državom gdje ne postoji genocid koji nije izvršen nad čovjekom, gdje se urušava kultura, gdje se promovišu plastika, roboti i pesticidi gdje u bobonima za djecu stavljaju kanabis gdje te pelciju protiv ne postojećih bolesti gdje kriminal caruje i vlada gdje biti Normalan je uvreda za nitkova. Gdje Normalnom čovjeku i ako postoji ima nevidljivu zabrane da se javno eksponira. Gdje se nastoji promjeniti čovjeku mišljenje ukidanjem prihoda koje zarađuje, zlostavljanjem, širenjem laži i ubistvima uzimanjem Božije uloge u životu ljudi. Kada tražit pomoć u takvoj situaciji je uvreda za svakog, jer treba priznat istinu od koje svi bježe i ne usuđuju se da pogledaju u oči. Glavna parola tih bezosjećajnih ljudi u toj gluposti je ti možeš sve izdržati jer Bog te voli. Ne shvataju da nije cilj u izdržavanju nego u priznavanju. Ti me pitaš zašto te volim.
A najtužniji smjeh ti se javljam kad gledaš sve te iste ljude kada ti se jave da pričaju o empatiji, vjeri, pravdi, osjećajnosti, poštenju i dobroti. I kada im se javi žeđ da ti ispričaju da su kulturni ili da su došli do nekog maestralnog otkrića. Sa novim pronalaskom i novom glupošću da im bude bolje i onda kreće neviđeno utrkivanje koće će bolju glupost napraviti za nove zločine nad čovjekom.
Autor Svetlana Staškova
Prevod teksta: https://econet.ru/articles/zachem-ty-mne-nuzhen
Prevod i obrada Jelena Muratović - bebamur.com
