Naučnici koji su proučavali ljudski mozak u poslednjih nekoliko godina otkrili su niz neočekivanih aspekata koji određuju uticaj mozga na ukupno stanje našeg tijela.
Međutim, i neki aspekti našeg ponašanja utiču na naš mozak. Osim toga, prema savremenoj tački gledišta, koja je formirana relativno nedavno, ljudski mozak ne zaustavlja svoje formiranje u adolescenciji. Ranije se vjerovalo da je mozak, počev od prilično ranog uzrasta (adolescencije), podvrgnut neumoljivom procesu starenja, koji dostiže svoj vrhunac u starosti.
Međutim, sada je poznato da ljudski mozak ima sposobnost da se mijenja, oporavi i čak izliječi, pri čemu je ova sposobnost zaista neograničena! Ispostavlja se da ne utiče samo starost na naš mozak, već i kako koristimo mozak tokom života.
Zaista, određena aktivnost, koja zahtijeva jači rad mozga je sposobna da ponovo "resetuje" tzv bazalno jedro (kompleks sub-neurona proteinske supstance), što zauzvrat pokreće takozvani mehanizam neuroplastičnosti mozga. Drugim riječima, neuroplastičnost je mogućnost da se kontroliše stanje mozga, podržavajući njegovu radnu sposobnost.
Dok se funkcionalnost mozga višestruko pogoršava prirodnim putem sa starenjem organizma (ali ne tako kritično kao što se ranije mislio), određeni strateški pristupi i metodologije omogućavaju da se stvaraju nove neuronske putanje, pa čak i poboljša rad starih puteva, pri tom tokom cijelog života čovjeka. I što je još više iznenađujuće što takvi napori da se "resetuje" mozak imaju dugotrajan pozitivan efekat na opšte stanje zdravlja. Kako se to događa? Naše misli mogu uticati na naše gene!
Skloni smo da mislimo da je takozvano genetsko nasleđe, odnosno svojevrsni genetski prtljag našeg organizma, nepromjenljiva materija. Po našem mišljenju, roditelji su nam dali sav genetski materijal koji smo naslijedili - gene ćelavosti, visine, težine, bolesti i tako dalje - i sada raspolažemo samo sa time što smo dobili. A u stvari, naši geni su otvoreni za uticaj tokom čitavog našeg života, pri tome na njih ne utiču samo naša dejstva, već i naše misli, osjećanja, vjera.
Možda ste slušali da se na genetski materijal može uticati promjenom ishrane, načina života, fizičkom aktivnošću i tako dalje. Dakle, sada se ozbiljno proučava mogućnost takvog epigenetskog efekta izazvanog mislima, osjećanjima, vjerom.
Kao što su već brojne studije pokazale, hemijska sredstva, koja utiču na naše mentalne aktivnosti, mogu uzajamno da komuniciraju sa našim genetskim materijalom, što izaziva snažan efekat. Na mnoge procese u našem organizmu može se uticati na isti način, kao pri promjeni ishrane, načina života, prebivališta. Naše misli mogu bukvalno isključiti i uključiti aktivnost određenih gena.
O čemu govore istraživanja?
Doktor nauka i istraživač Dawson Church govori o interakciji koju misli i vjerovanja pacijenta imaju u vezi sa bolešću i isccjeljenjem gena.
Zaista, određena aktivnost, koja zahtijeva jači rad mozga je sposobna da ponovo "resetuje" tzv bazalno jedro (kompleks sub-neurona proteinske supstance), što zauzvrat pokreće takozvani mehanizam neuroplastičnosti mozga. Drugim riječima, neuroplastičnost je mogućnost da se kontroliše stanje mozga, podržavajući njegovu radnu sposobnost.
Dok se funkcionalnost mozga višestruko pogoršava prirodnim putem sa starenjem organizma (ali ne tako kritično kao što se ranije mislio), određeni strateški pristupi i metodologije omogućavaju da se stvaraju nove neuronske putanje, pa čak i poboljša rad starih puteva, pri tom tokom cijelog života čovjeka. I što je još više iznenađujuće što takvi napori da se "resetuje" mozak imaju dugotrajan pozitivan efekat na opšte stanje zdravlja. Kako se to događa? Naše misli mogu uticati na naše gene!
Skloni smo da mislimo da je takozvano genetsko nasleđe, odnosno svojevrsni genetski prtljag našeg organizma, nepromjenljiva materija. Po našem mišljenju, roditelji su nam dali sav genetski materijal koji smo naslijedili - gene ćelavosti, visine, težine, bolesti i tako dalje - i sada raspolažemo samo sa time što smo dobili. A u stvari, naši geni su otvoreni za uticaj tokom čitavog našeg života, pri tome na njih ne utiču samo naša dejstva, već i naše misli, osjećanja, vjera.
Možda ste slušali da se na genetski materijal može uticati promjenom ishrane, načina života, fizičkom aktivnošću i tako dalje. Dakle, sada se ozbiljno proučava mogućnost takvog epigenetskog efekta izazvanog mislima, osjećanjima, vjerom.
Kao što su već brojne studije pokazale, hemijska sredstva, koja utiču na naše mentalne aktivnosti, mogu uzajamno da komuniciraju sa našim genetskim materijalom, što izaziva snažan efekat. Na mnoge procese u našem organizmu može se uticati na isti način, kao pri promjeni ishrane, načina života, prebivališta. Naše misli mogu bukvalno isključiti i uključiti aktivnost određenih gena.
O čemu govore istraživanja?
Doktor nauka i istraživač Dawson Church govori o interakciji koju misli i vjerovanja pacijenta imaju u vezi sa bolešću i isccjeljenjem gena.
"Naše tijelo čita iz našeg mozga -, kaže Church. - Nauka je ustanovila da u našim hromozomima možemo imati samo određeni fiksni skup gena. Međutim, koji od ovih gena utiču na našu subjektivnu percepciju, a koji na tok različitih procesa od velikog je značaja. "
Kao rezultat jedne od studija sprovedene na Univerzitetu u Ohaju (Ohio University), vizuelno je prikazan efekat mentalnog stresa na proces izlječenja. Naučnici su ga sproveli među bračnim parovima: svakom učesniku eksperimenta napravili su malo oštećenje na koži, što je dovelo do pojave malih plihova. Zatim su različitim parovima predložili da u roku od pola sata, da razgovaraju o neutralnoj temi ili da se svađaju u vezi određene teme.
Zatim, nekoliko sedmica, naučnici su mjerili nivo tri specifična proteina u organizmu koji utiču na brzinu zarastanja rana. Ispostavilo se da kod onih koji su se svađali, koji su koristili u svojim svađama najotrovnije i žestoke primjedbe, nivoi ovih proteina i brzina zarastanja su bili 40 odsto manji nego kod onih koji su razgovarali o neutralnoj temi.
Church to objašnjava na sledeći način: naše tijelo šalje signal u obliku proteina koji aktivira određene gene povezane sa zarastanjem rane. Proteini aktiviraju gene koji koristeći matične ćelije, stvaraju nove ćelije kože za zarastanje rana.
Međutim, kada je energija organizma iscrpljena jer je potrošena na proizvodnju stresnih supstanci kao što su kortizol, adrenalin i noradrenalin, signal koji dolazi u gene za zarastanje rana je značajno oslabljen. Proces oporavka traje mnogo duže. Istovremeno, ako organizam čovjeka nije usmjeren na borbu sa nekom spoljnom prijetnjom, njegovi energetski resursi ostaju netaknuti i spremni su za obavljanje iscjeliteljskih misija.
Zašto je ovo za nas veoma važno?
Nema sumnje da je tijelo skoro svakog čovjeka od rođenja opremljeno genetskim materijalom neophodnim za optimalno funkcionisanje u uslovima svakodnevnih fizičkih opterećenja. Međutim, naša sposobnost održavanja tzv. mentalne ravnoteže ima veliki uticaj na sposobnost našeg tijela da koristi svoje resurse. Čak i ako ste puni agresivnih misli, određene aktivnosti pomažu da se usmjere vaši neuronski putevi na podršku manje reakcionarnih dejstava.
Hronični stres može prijevremena da ostari naš mozak
"Mi smo stalno izloženi stresu u našem okruženju - kaže Howard Fillit, doktor nauka, profesor gerijatrije na Medicinskom fakultetu Mount Sinai, New York, i rukovodilac fonda koji se bavi pronalaskom novih ljekova protiv Alchajmerove bolesti. - Međutim, najveća šteta dolazi od mentalnog stresa koji osjećamo unutar sebe kao odgovor na spoljašnji stres."
Zatim, nekoliko sedmica, naučnici su mjerili nivo tri specifična proteina u organizmu koji utiču na brzinu zarastanja rana. Ispostavilo se da kod onih koji su se svađali, koji su koristili u svojim svađama najotrovnije i žestoke primjedbe, nivoi ovih proteina i brzina zarastanja su bili 40 odsto manji nego kod onih koji su razgovarali o neutralnoj temi.
Church to objašnjava na sledeći način: naše tijelo šalje signal u obliku proteina koji aktivira određene gene povezane sa zarastanjem rane. Proteini aktiviraju gene koji koristeći matične ćelije, stvaraju nove ćelije kože za zarastanje rana.
Međutim, kada je energija organizma iscrpljena jer je potrošena na proizvodnju stresnih supstanci kao što su kortizol, adrenalin i noradrenalin, signal koji dolazi u gene za zarastanje rana je značajno oslabljen. Proces oporavka traje mnogo duže. Istovremeno, ako organizam čovjeka nije usmjeren na borbu sa nekom spoljnom prijetnjom, njegovi energetski resursi ostaju netaknuti i spremni su za obavljanje iscjeliteljskih misija.
Zašto je ovo za nas veoma važno?
Nema sumnje da je tijelo skoro svakog čovjeka od rođenja opremljeno genetskim materijalom neophodnim za optimalno funkcionisanje u uslovima svakodnevnih fizičkih opterećenja. Međutim, naša sposobnost održavanja tzv. mentalne ravnoteže ima veliki uticaj na sposobnost našeg tijela da koristi svoje resurse. Čak i ako ste puni agresivnih misli, određene aktivnosti pomažu da se usmjere vaši neuronski putevi na podršku manje reakcionarnih dejstava.
Hronični stres može prijevremena da ostari naš mozak
"Mi smo stalno izloženi stresu u našem okruženju - kaže Howard Fillit, doktor nauka, profesor gerijatrije na Medicinskom fakultetu Mount Sinai, New York, i rukovodilac fonda koji se bavi pronalaskom novih ljekova protiv Alchajmerove bolesti. - Međutim, najveća šteta dolazi od mentalnog stresa koji osjećamo unutar sebe kao odgovor na spoljašnji stres."
Takva diferencijacija stresova ukazuje na prisustvo konstantne odgovorne reakcije cijelog organizma kao odgovor na konstantan spoljni stres. Ova odgovorna reakcija utiče na naš mozak, dovodi do oštećenja memorije i drugih aspekata mentalnih aktivnosti. Na taj način stres je faktor rizika koji utiče na razvoj Alchajmerove bolesti, a takođe ubrzava pogoršanje memorije sa starenjem. Pri tome, možete se čak početi osjećati mnogo starije, mentalno, nego što ste zaista.
Studije sprovedene od strane stručnjaka sa Univerziteta u Kaliforniji (University of California) u San Francisku pokazale su da konstanta reakcija organizma na stres ( stalno lučenje kortizola) može da dovede do smanjenja hipokampusa - najvažnijeg dijela limbičnog sistema mozga, odgovornog za regulisanje posledica stresa, kao i za dugoročnu memoriju. Ovo je takođe jedna od manifestacija neuroplastičnosti - ali negativna.
Kao i drugi oblici opuštanja, potpuno eliminisanje svih misli nije samo u stanju da se brzo dovedu u red misli (i u skladu sa tim, i biohemijski nivo stresa uz nizu gena), nego čak i da se promijeni struktura samog mozga!
Stimulisanje oblasti mozga kojim upravljaju pozitivne emocije, može da ojača neuronske veze na isti način kao što fizičke vježbe jačaju mišiće," - kaže Hanson govoreći o jednom od osnovnih principa neuroplastičnosti. Međutim, i suprotno je tačno: "Ako redovno razmišljate o stvarima koje vas muče i izazivaju bijes, vi povećavate osetljivost amigdale, koja je prvenstveno odgovorna za negativna iskustva."
Hanson je objasnio da je na taj način naš mozak više prijemčiv, i to dovodi do toga što se lako nerviramo zbog sitnica u budućnosti.
"Rad mozga u jedinstvu sa organizmom posredstvom interocepcije štiti naše tijelo od povreda prilikom vežbanja - kaže Hanson - Takođe pomaže da se osjećate prijatno i jednostavno osjećate da je sa vašim organizmom sve u redu." Još jedan plus zdravih navika je u toma, da na takav način poboljšavate svoje instinkte, intuiciju i empatiju - sposobnost saosjećanja".
Svaka godina našeg života u starosnoj dobi sposobna je da nam "dodava neurone"
Ranije se vjerovalo da što je bliže srednjem dobu, ljudski mozak, nakada mlad i fleksibilan, počinje postepeno da napušta tu poziciju. Međutim, nedavna istraživanja su pokazala da je u srednjem dobu mozak u stanju da ispolji svoju vrhunsku aktivnost. Studije pokazuju da, uprkos lošim navikama, ove godine su najpovoljnije za najbolji rad mozga. Tada donosimo najsvjesnije odluke, oslanjajući se na stečeno iskustvo.
Studije sprovedene od strane stručnjaka sa Univerziteta u Kaliforniji (University of California) u San Francisku pokazale su da konstanta reakcija organizma na stres ( stalno lučenje kortizola) može da dovede do smanjenja hipokampusa - najvažnijeg dijela limbičnog sistema mozga, odgovornog za regulisanje posledica stresa, kao i za dugoročnu memoriju. Ovo je takođe jedna od manifestacija neuroplastičnosti - ali negativna.
Kao i drugi oblici opuštanja, potpuno eliminisanje svih misli nije samo u stanju da se brzo dovedu u red misli (i u skladu sa tim, i biohemijski nivo stresa uz nizu gena), nego čak i da se promijeni struktura samog mozga!
Stimulisanje oblasti mozga kojim upravljaju pozitivne emocije, može da ojača neuronske veze na isti način kao što fizičke vježbe jačaju mišiće," - kaže Hanson govoreći o jednom od osnovnih principa neuroplastičnosti. Međutim, i suprotno je tačno: "Ako redovno razmišljate o stvarima koje vas muče i izazivaju bijes, vi povećavate osetljivost amigdale, koja je prvenstveno odgovorna za negativna iskustva."
Hanson je objasnio da je na taj način naš mozak više prijemčiv, i to dovodi do toga što se lako nerviramo zbog sitnica u budućnosti.
"Rad mozga u jedinstvu sa organizmom posredstvom interocepcije štiti naše tijelo od povreda prilikom vežbanja - kaže Hanson - Takođe pomaže da se osjećate prijatno i jednostavno osjećate da je sa vašim organizmom sve u redu." Još jedan plus zdravih navika je u toma, da na takav način poboljšavate svoje instinkte, intuiciju i empatiju - sposobnost saosjećanja".
Svaka godina našeg života u starosnoj dobi sposobna je da nam "dodava neurone"
Ranije se vjerovalo da što je bliže srednjem dobu, ljudski mozak, nakada mlad i fleksibilan, počinje postepeno da napušta tu poziciju. Međutim, nedavna istraživanja su pokazala da je u srednjem dobu mozak u stanju da ispolji svoju vrhunsku aktivnost. Studije pokazuju da, uprkos lošim navikama, ove godine su najpovoljnije za najbolji rad mozga. Tada donosimo najsvjesnije odluke, oslanjajući se na stečeno iskustvo.
Naučnici koji su proučavali ljudski mozak, uvijek su nas uvjeravali da glavni uzrok starenja mozga je gubitak neurona - smrt moždanih ćelija. Međutim, skeniranje mozga novim tehnologijama pokazalo je da veći dio mozga održava isti broj aktivnih neurona tokom cijelog života. Čak i pri uslovima da neki aspekti starenja ipak dovode do pogoršanja memorije, reakcije i tako dalje, dešava se stalno popunjavanje "obima" neurona. A na račun čega?
Naučnici su ovaj proces nazvali "lateralizacija mozga", pri kojoj se istovremeno koriste obje, lijeva i desna, hemisfere mozga. Tokom 1990-ih u Kanadi, na Univerzitetu u Torontu (University of Toronto), zahvaljujući razvoju tehnologije snimanja mozga, bilo je moguće vizuelizirati i uporediti kako funkcioniše mozak mladih i sredovječni ljudi pri rešavanju sledećih zadataka za zapažanje i memoriju:
Trebalo je brzo zapamtiti imena ljudi na različitim fotografijama, a zatim pokušati sjetiti se kako su se zvali.
Naučnici su očekivali da učesnici u studiji, srednjih godina će gore riješiti zadatak, ali su rezultati eksperimenata obje starosne grupe bili isti. Ali iznenđujuće je bilo drugo: pozitronska emisiona tomografija je pokazala da neuronske veze kod mladih ljudi aktivirale su se u određenom dijelu mozga, a kod starijih ljudi, pored aktivnosti u istoj zoni, pojavile su se i u dijelu prefrontalnog korteksa.
Kanadski naučnici, na osnovu rezultata datog i mnogih drugih eksperimenata, došli su do sledećeg zaključka: biološka neuronska mreža u mozgu ljudi srednjih godina mogla je biti slaba u određenoj zoni, ali odmah se uključuje drugi dio mozga da nadoknadi "manjak". Dakle, proces starenja dovodi do toga da ljudi u srednjim godinama i stariji koriste svoj mozak bukvalno u većoj mjeri. Pored toga, postoji i jačanje bioloških neuronskih mreža u drugim oblastima mozga.
Naš mozak fukcioniše na takav način da je u stanju da se nosi sa okolnostima, ispoljavajući fleksibilnost. I što se bolje brine o njegovom zdravstvlju, tim on bolje funkcioniše.
Istraživači predlažu niz aktivnosti koje omogućavaju da se maksimalno sačuva zdravlje mozga:
Pri čemu to treba raditi u svakom starosnom dobu.
Prevod teksta: https://econet.ru/articles/121789-nash-mozg-imeet-sposobnost-izmenyatsya-vosstanavlivatsya-i-dazhe-izlechivatsya-v-lyubom-vozraste
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Trebalo je brzo zapamtiti imena ljudi na različitim fotografijama, a zatim pokušati sjetiti se kako su se zvali.
Naučnici su očekivali da učesnici u studiji, srednjih godina će gore riješiti zadatak, ali su rezultati eksperimenata obje starosne grupe bili isti. Ali iznenđujuće je bilo drugo: pozitronska emisiona tomografija je pokazala da neuronske veze kod mladih ljudi aktivirale su se u određenom dijelu mozga, a kod starijih ljudi, pored aktivnosti u istoj zoni, pojavile su se i u dijelu prefrontalnog korteksa.
Kanadski naučnici, na osnovu rezultata datog i mnogih drugih eksperimenata, došli su do sledećeg zaključka: biološka neuronska mreža u mozgu ljudi srednjih godina mogla je biti slaba u određenoj zoni, ali odmah se uključuje drugi dio mozga da nadoknadi "manjak". Dakle, proces starenja dovodi do toga da ljudi u srednjim godinama i stariji koriste svoj mozak bukvalno u većoj mjeri. Pored toga, postoji i jačanje bioloških neuronskih mreža u drugim oblastima mozga.
Naš mozak fukcioniše na takav način da je u stanju da se nosi sa okolnostima, ispoljavajući fleksibilnost. I što se bolje brine o njegovom zdravstvlju, tim on bolje funkcioniše.
Istraživači predlažu niz aktivnosti koje omogućavaju da se maksimalno sačuva zdravlje mozga:
- zdrava ishrana,
- fizička aktivnost,
- relaksacija,
- rešavanje složenih zadataka,
- stalno istraživanje nečega i tako dalje.
Pri čemu to treba raditi u svakom starosnom dobu.
Prevod teksta: https://econet.ru/articles/121789-nash-mozg-imeet-sposobnost-izmenyatsya-vosstanavlivatsya-i-dazhe-izlechivatsya-v-lyubom-vozraste
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com