​Dječje igralište. Dvije devojčice se ljuljaju na ljuljašci i lagano razgovaraju.

To se svakome dešava. Ljudi zatvaraju oči pred našim dobrim djelima, a zbog iskrene želje da se pomogne pljuju u dušu. Zašto se to dešava? Odgovor na ovo pitanje je u ovoj mudroj priči!

​Godinu dana prije smrti, Franz Kafka doživio je neobično iskustvo. Šetajući parkom Steglitz u Berlinu, sreo je djevojčicu koja je jecajući plakala: izgubila je lutku.

​Sada pokušavam da shvatim ove momente i da ih cijenim.

"Draga Berta!

​Vjera bez djela je mrtva.

​Sreća, to sigurno nije rep mačke, koji je uvijek prati, ali ima u tome istine. U različitim vremenima, sreća se predstavlja različito: u mladosti kada te vole, u zrelom dobu kada te razumiju, u starosti kada te ne zaboravljaju ... Može se nabrajati i dalje, ali mene zbunjuje jedno: zašto se sreća povezuje sa drugima?

​Sir Lawrence Alma-Tadema naslikao je mnogo lijepih slika sa antičkim temama. I naslikao je mnoga prelijepa platna o viteškim vremenima. Njegove slike su očaravajuće. I nije ni čudo što je sin siromašnog notara iz Holandije, dobio titulu plemića, mnoge nagrade i bogatstvo. Iako je u životu imao mnogo tuge, kao i mnogi od nas. 

​
​Jednom je mladić došao kod učitelja i rekao:

 ​Mudra parabola, koja sadrži cio smisao naših problema...