Jedan anonimni isposnik iz XI vijeka, koji je ostavio relativno malo zapisa, ali zanimljivih, kaže: "Ako imamo pravo po pravednosti, u skladu sa Svetim Pismom, da nazovemo Hrista Riječju Božijom, onda možemo reći da je Bog - to Bezdano Ćutanje, iz kojeg se ono rađa u čistoti.."
|
|
To je veoma važno, jer veza između riječi i ćutanja ima ogromno značenje. Jedan od crkvenih isposnika iz epohe pustinjskih otaca, Avva Pambo jednom je bio pozvan sa svojom braćom da kaže riječi dobrodošlice pri posjeti episkopa.
|
On je rekao: Neću mu ništa reći ... - Zašto? - Jer ako ne razumije moje ćutanje, nikada neće razumjeti ni moje riječi ...
Sami sebe obmanjujemo kad mislimo da komuniciramo jedni sa drugima preko riječi. Ako među nama nema dubine ćutanja, riječi neće ništa prenijeti, to je pust zvuk.
Razumijevanje se odvija na tom nivou, gdje se dva čovjeka sreću u dubokom ćutanju, iza predjela ikakvog verbalnog izražavanja.
I o Hristu je taj monah govorio, da je On - Riječ koja do kraja izražava sadržaj takvog ćutanja. Nije to riječ, koja se rađa iz unutrašnje zabrinutosti (kako što često kažemo nije iz dubine, već iz nekog površinskog sloja naše duše), već ta riječ koja se rađa kada se govori iz čovječjeg iskustva, čovjek ili sam uđe unutra, u duboku tišinu, ili nekada se desi, da nam je daje ćutanje.
Kada nam odjednom, kao blagodet, dolazi takva tišina, takav unutrašnji mir i ćutanje, da ako su dva čovjeka zahvaćeni takvim ćutanjem, oni u početku ne mogu čak ni da razgovaraju jedan sa drugim, jer su svjesni da će bilo koja riječ da razbije to ćutanje, ono se razbija u paramparčad uz strašni tresak, i ništa ne ostaje.
Ali ako se predaš ćutanju dalje i dalje, možeš utonuti u takvu tišinu, kada znaš da se sada, na toj dubini ćutanja, može govoriti, da se ne naruši, i da mu se može dati usmena forma.
Sami sebe obmanjujemo kad mislimo da komuniciramo jedni sa drugima preko riječi. Ako među nama nema dubine ćutanja, riječi neće ništa prenijeti, to je pust zvuk.
Razumijevanje se odvija na tom nivou, gdje se dva čovjeka sreću u dubokom ćutanju, iza predjela ikakvog verbalnog izražavanja.
I o Hristu je taj monah govorio, da je On - Riječ koja do kraja izražava sadržaj takvog ćutanja. Nije to riječ, koja se rađa iz unutrašnje zabrinutosti (kako što često kažemo nije iz dubine, već iz nekog površinskog sloja naše duše), već ta riječ koja se rađa kada se govori iz čovječjeg iskustva, čovjek ili sam uđe unutra, u duboku tišinu, ili nekada se desi, da nam je daje ćutanje.
Kada nam odjednom, kao blagodet, dolazi takva tišina, takav unutrašnji mir i ćutanje, da ako su dva čovjeka zahvaćeni takvim ćutanjem, oni u početku ne mogu čak ni da razgovaraju jedan sa drugim, jer su svjesni da će bilo koja riječ da razbije to ćutanje, ono se razbija u paramparčad uz strašni tresak, i ništa ne ostaje.
Ali ako se predaš ćutanju dalje i dalje, možeš utonuti u takvu tišinu, kada znaš da se sada, na toj dubini ćutanja, može govoriti, da se ne naruši, i da mu se može dati usmena forma.
Vjerovatno ste primijetili, da kada govoriš, tiho, mirno, kako biraš riječi, kako ništa ne prepuštaš slučajnosti i bolje da ostaneš u nečem nedorečen, nego pre-rečen; jer svaka riječ mora biti istina o tom, što sadrži ćutanje.
Mitropolit Antonije Suroški
Prevod teksta: http://sobiratelzvezd.ru/esli-mezhdu-nami-net-glubiny-molchaniya-slova-nichego-ne-peredayut/
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Mitropolit Antonije Suroški
Prevod teksta: http://sobiratelzvezd.ru/esli-mezhdu-nami-net-glubiny-molchaniya-slova-nichego-ne-peredayut/
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
