Mi ne umijemo biti zahvalni. Teška vremena se dešavaju. Sa njima dolazi deficit.
|
|
Bojimo se da izgubimo ono što volimo, i ljutimo se zbog odsustva garancija.
Mislimo: ako smo već nesrećni, ne može biti gore. Ako živimo kao da smo već sve izgubili, nevolja će nas zaobići. Nije tako. |
Postoji samo jedna garancija: ako nijesmo zahvalni za ono što već imamo, i zabranimo sebi da budemo srećni, propuštamo to što bi nas spasilo i prenijelo kroz teško vrijeme.
Govorim o deficitu, nedostatku resursa, oskudici, koji ponekad dolaze u naš život. Moja prijateljica Lynne Twist napisala je neverovatnu knjigu "Duša novca". U njoj se poziva na mit o siromaštvu.
Piše: Moj - a možda i vaš? - dan počinje sa mislima: "Nijesam dovoljno spavala". Zatim slijedi: "Nemam vremena." Čak i ako nije tako, plašimo se da bi to moglo biti istinito. Naši dani prolaze u razgovorima, mislima i brizi o tome šta nam nedostaje.
Često se nedovoljno bavimo sportom. Ne dobijamo najbolji posao. Imamo mala primanja. Malo snage i energije. Nedostaje nam hrabrost. Imamo malo slobodnih dana. I naravno, vječno imamo nedovoljno novca.
Nijesmo dovoljno vitki, ni dovoljno pametni, ni dovoljno lijepi ni obrazovani, ni uspješni, ni bogati. Još se nijesmo ni probudili, naše noge još nijesu dotakle novi dan, a već smo otkrili more nedostataka!
Već smo zakasnili, već smo propustili priliku, već nam nešto nedostaje. Do večeri u našoj glavi, se mota sve što nijesmo uradili, nijesmo uspjeli taj dan. Mi zaspivamo ispod pokrivača tih misli i budimo se sa njima. Počela sam sa opisom života, a završavam sa tužnim opisom nesrećnog života.
Kada ponovo čitam ovaj pasus, idu mi žmarci po leđima. Živimo u svijetu u kome nema dovoljno sreće. Ne znamo da budemo zahvalni. Ova dva tvrđenja su povezani na najširi način. Lynne kaže da ne morate da lažete sebe da je sve u redu.
Nađite to što je stvarno u redu.
Imamo pravo da izaberemo bilo koju tačku gledišta. Na primjer, da napustimo misli da nam nešto stalno nedostaje i pređemo na razmišljanje o dovoljnosti. Iznenađujuće je da deficit posle toga nestaje sam po sebi.
Ne govorim o broju predmeta. Dovoljnost nije iluzija i nije borba sa siromaštvom. To nije količina koja će nam biti dovoljna ili čak ni više nego dovoljna. To uopšte nije u vezi sa količinom. To je iskustvo, kontekst u kojem biramo da živimo, poruka svijetu, saznanje da postoji neka "dovoljnost" i mi se nalazimo u njoj. Može se patiti bez kupovine, a mogu se cijeniti one stvari koje već postoje.
Dovoljnost živi u svakom od nas, i možemo uspostaviti vezu sa njom. Ovo je osviješćenost, pažnja, namjerni izbor načina ocjene okolnosti.
Život u osjećanju deficita je odličan način da se hrani unutrašnji kritičar. U istraživanju stida, primijetila sam da su se mnogi uhvatili za ideju originalnosti. Kao da nešto originalno donosi sreću.
U knjizi "Mislila sam da su to samo moji problemi", pišem: "Izgleda da mjerimo doprinos drugih ljudi (pa čak i vrijednosti njihovog života) po stepenu njihove slave.
Drugim riječima, vrijednost ličnosti u našem svijetu mjeri se uspjehom i srećom. Naša kultura ne primjećuje mirne, obične, vrijedne muškarce i žene. Upoređujemo običnost sa dosadom i čak sa beznačajnošću. "
Govorim o deficitu, nedostatku resursa, oskudici, koji ponekad dolaze u naš život. Moja prijateljica Lynne Twist napisala je neverovatnu knjigu "Duša novca". U njoj se poziva na mit o siromaštvu.
Piše: Moj - a možda i vaš? - dan počinje sa mislima: "Nijesam dovoljno spavala". Zatim slijedi: "Nemam vremena." Čak i ako nije tako, plašimo se da bi to moglo biti istinito. Naši dani prolaze u razgovorima, mislima i brizi o tome šta nam nedostaje.
Često se nedovoljno bavimo sportom. Ne dobijamo najbolji posao. Imamo mala primanja. Malo snage i energije. Nedostaje nam hrabrost. Imamo malo slobodnih dana. I naravno, vječno imamo nedovoljno novca.
Nijesmo dovoljno vitki, ni dovoljno pametni, ni dovoljno lijepi ni obrazovani, ni uspješni, ni bogati. Još se nijesmo ni probudili, naše noge još nijesu dotakle novi dan, a već smo otkrili more nedostataka!
Već smo zakasnili, već smo propustili priliku, već nam nešto nedostaje. Do večeri u našoj glavi, se mota sve što nijesmo uradili, nijesmo uspjeli taj dan. Mi zaspivamo ispod pokrivača tih misli i budimo se sa njima. Počela sam sa opisom života, a završavam sa tužnim opisom nesrećnog života.
Kada ponovo čitam ovaj pasus, idu mi žmarci po leđima. Živimo u svijetu u kome nema dovoljno sreće. Ne znamo da budemo zahvalni. Ova dva tvrđenja su povezani na najširi način. Lynne kaže da ne morate da lažete sebe da je sve u redu.
Nađite to što je stvarno u redu.
Imamo pravo da izaberemo bilo koju tačku gledišta. Na primjer, da napustimo misli da nam nešto stalno nedostaje i pređemo na razmišljanje o dovoljnosti. Iznenađujuće je da deficit posle toga nestaje sam po sebi.
Ne govorim o broju predmeta. Dovoljnost nije iluzija i nije borba sa siromaštvom. To nije količina koja će nam biti dovoljna ili čak ni više nego dovoljna. To uopšte nije u vezi sa količinom. To je iskustvo, kontekst u kojem biramo da živimo, poruka svijetu, saznanje da postoji neka "dovoljnost" i mi se nalazimo u njoj. Može se patiti bez kupovine, a mogu se cijeniti one stvari koje već postoje.
Dovoljnost živi u svakom od nas, i možemo uspostaviti vezu sa njom. Ovo je osviješćenost, pažnja, namjerni izbor načina ocjene okolnosti.
Život u osjećanju deficita je odličan način da se hrani unutrašnji kritičar. U istraživanju stida, primijetila sam da su se mnogi uhvatili za ideju originalnosti. Kao da nešto originalno donosi sreću.
U knjizi "Mislila sam da su to samo moji problemi", pišem: "Izgleda da mjerimo doprinos drugih ljudi (pa čak i vrijednosti njihovog života) po stepenu njihove slave.
Drugim riječima, vrijednost ličnosti u našem svijetu mjeri se uspjehom i srećom. Naša kultura ne primjećuje mirne, obične, vrijedne muškarce i žene. Upoređujemo običnost sa dosadom i čak sa beznačajnošću. "
Mislim da sam najviše saznala o vrijednosti običnog čovjeka iz intervjua sa muškarcima i ženama koje su preživjeli nepravedan, okrutan, tragičan gubitak djeteta, napad, traumu i genocid.
Najdirljivije i najvažnije uspomene koje dijele ljudi koji su doživjeli teška vremena, govore o običnim trenucima. Moji sagovornici su bili zahvalni za iskustvo jednostavne, obične, uobičajene sreće.
Marianne Williamson je rekla: "Sreća nam se događa, kada dozvolimo sebi da primjećujemo dobro."
© Brene Brown
Prevod teksta: https://econet.ru/articles/171749-esli-my-neblagodarny-za-to-chto-u-nas-uzhe-est
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
