Radeći sa ljubavnom zavisnosnošću, uočila sam nekoliko zakonitosti. U jednom trenutku, jasno se oslikava portret zavisne ličnosti.
|
|
Neću govoriti o dubokim razlozima, koji polaze od odnosa u porodici i izazivaju zavisnost, ja ću opisati lične karakteristike čovjeka koji je sklon da stvara zavisne odnose.
Po pravilu, to je čovjek (muškarac ili žena) koji ima duboki nedostatak samopouzdanja. |
Nedostatak samopouzadanja se zasniva na tome da "ne mogu da me vole tek tako".
Nesigurnost se može dobro sakriti iza spoljašnje uspješnosti i hrabrosti, ali, u stvari, u dubinama psihe sjedi malo dijete koji očajnički traži zaštitu, podršku i ljubav.
Nalazeći to u drugoj osobi, barem djelimično, ili pripisujući drugom te osobine, čovjek se smrtno boji da to izgubi. On se poslednjim snagama drži za odnos, prašta, popušte, ignoriše svoje interese, samo da zadrži čovjeka i za njega povezan relativni duševni mir.
Kod čovjeka koji je sklon zavisnim odnosima, po pravilu je oskudan emotivni život, tačnije, to je samo običan život, kao kod velike većine ljudi: posao, bitisanje, djeca, ponekad sport zbog zdravlja i ljepote.
Pojava partnera suprotnog pola automatski pretvara odnos u najvažniji zadatak - sve emocije su povezane sa odnosom. Nije bitno da li su loše, ili dobre, ali u svakom slučaju, emotivno je ispunjen. To nije više tako dosadan i običan život.
Odnos kao najvažniji zadatak, stavara kod čovjeka odsustvo strateških ciljeva povodom svog života. Odluke taktičkih zadataka samo pomažu opstanak, ali ne daju osećaj toga kuda čovjek ide, kako želi da živi, čime da se bavi. Neophodno je da zaroni u sebe za odgovor na najkompleksnija pitanja u životu, "Ko sam ja?" i "Zbog čega živim?". Pristup samom sebi za mnoge je zatvoren zbog duhovne i lične nezrelosti.
Iz ovoga slijedi nedostatak rada i hobija koji mogu bar na neko vrijeme da okupiraju misli i težnje ćovjeka, i jakih namjera, koje kao svetionik, vode kroz život. Ako nema drugih orijentira, tada jedino dostupan - biva drugi čovjek.
To je pokazatelj da prvo mjesto u životu čovjeka nije zauzeto.
Psihološki je ispravno staviti sebe na to mjesto, ali u tom slučaju, moguća je zloupotreba zbog pretjeranog egoizma. Stoga, najzdravije za čovjeka bi bilo da postavi na prvo mjesto vjeru u nešto veće od čovjeka: Boga, univerzum, vasionu, život, Apsolutni Razum, i slično.
Samo vjera u to da je život nešto mnogo mudrije i mnogo varijantnije nego što možemo zamisliti, daje nadu da će se sve riješiti na najbolji način, i nikakav susret nije poslednji.
Nesigurnost se može dobro sakriti iza spoljašnje uspješnosti i hrabrosti, ali, u stvari, u dubinama psihe sjedi malo dijete koji očajnički traži zaštitu, podršku i ljubav.
Nalazeći to u drugoj osobi, barem djelimično, ili pripisujući drugom te osobine, čovjek se smrtno boji da to izgubi. On se poslednjim snagama drži za odnos, prašta, popušte, ignoriše svoje interese, samo da zadrži čovjeka i za njega povezan relativni duševni mir.
Kod čovjeka koji je sklon zavisnim odnosima, po pravilu je oskudan emotivni život, tačnije, to je samo običan život, kao kod velike većine ljudi: posao, bitisanje, djeca, ponekad sport zbog zdravlja i ljepote.
Pojava partnera suprotnog pola automatski pretvara odnos u najvažniji zadatak - sve emocije su povezane sa odnosom. Nije bitno da li su loše, ili dobre, ali u svakom slučaju, emotivno je ispunjen. To nije više tako dosadan i običan život.
Odnos kao najvažniji zadatak, stavara kod čovjeka odsustvo strateških ciljeva povodom svog života. Odluke taktičkih zadataka samo pomažu opstanak, ali ne daju osećaj toga kuda čovjek ide, kako želi da živi, čime da se bavi. Neophodno je da zaroni u sebe za odgovor na najkompleksnija pitanja u životu, "Ko sam ja?" i "Zbog čega živim?". Pristup samom sebi za mnoge je zatvoren zbog duhovne i lične nezrelosti.
Iz ovoga slijedi nedostatak rada i hobija koji mogu bar na neko vrijeme da okupiraju misli i težnje ćovjeka, i jakih namjera, koje kao svetionik, vode kroz život. Ako nema drugih orijentira, tada jedino dostupan - biva drugi čovjek.
To je pokazatelj da prvo mjesto u životu čovjeka nije zauzeto.
Psihološki je ispravno staviti sebe na to mjesto, ali u tom slučaju, moguća je zloupotreba zbog pretjeranog egoizma. Stoga, najzdravije za čovjeka bi bilo da postavi na prvo mjesto vjeru u nešto veće od čovjeka: Boga, univerzum, vasionu, život, Apsolutni Razum, i slično.
Samo vjera u to da je život nešto mnogo mudrije i mnogo varijantnije nego što možemo zamisliti, daje nadu da će se sve riješiti na najbolji način, i nikakav susret nije poslednji.
Često strah da "više nikoga neću upoznati" je vodeći motiv da se čuvaju "loši" odnosi. Ovaj strah ima duboku ukorjenjenost. Kao socijalna bića, bojimo se odbacivanja i izgnanstva, jer je u prethodnom vremenu, to moglo dovesti do smrti. Strah od samoće je utkan u naše gene.
Kod čovjeka koji je sklon zavisnosti on se snažno aktivira zbog neumjeća da se uspostavi kontakat i vodi komunikacija. Čini se da postoji neki krug opštenja, ali on je veoma ograničen i nove veze se stvaraju teško i rijetko, neka vrsta izolacije, kao da je čovjek sam u cijelom svijetu.
U opšte, počinjem da mislim da emocionalna zavisnost je plaćanje za naše nepovjerenje, razjedinjenost i odsustvo ljubavi prema sebi i svijetu.
U stvari, to je posledica toga da čovjek ide protiv zakona univerzuma. U obnovi izgubljenog se i nalaze recepti za izbavljenje.
Sa ljubavlju, Lilija Ahremčik
Prevod teksta: pticavpolete.com
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
