Željela bih da kažem da sam oduvijek bila toliko samouvjerena, da sam znala kako da se ponašam, šta da kažem i kako da radim. Ali nijesam.
Željela bih da kažem da sam oduvijek bila toliko samouvjerena, da sam znala kako da se ponašam, šta da kažem i kako da radim. Ali nijesam.
|
|
Do 35-e godine, bila sam prilično iskompleksirana, opterećen svim vrstama "tako treba" i "to nije zgodno", posebno.
Nešto od ovih zabrana bilo je iz detinjstva. Roditeljske poruke sa jedne strane su korisne stvari, ali vrlo podmukle. |
Uvedene u doba kada nijesmo u mogućnosti da kritički procijenimo informacije i najviše na svijetu ne želimo da naljutimo roditelje, a kad odrastemo one postaju autopilot, koji nas često ne vodi pravim putem. Od svojih stvarnih želja, do onih, što neko drugi želi. Ali, da biste to shvatili, morate rastaviti i sastaviti sebe ponovo.
Dio ubjeđenja stvaramo samostalno. Suočeni sa neprijatnošću i bolom, formiramo pravila koja će nam omogućiti da ih u budućnosti izbjegnemo. Ali, štiteći se od bola, štitimo se od života. Roditeljska ograda oko nas, obrasla sopstvenom ogradom. Zbog toga nam je teško razumjeti gdje smo stvarni mi i šta mi želimo.
Prije četrdesete sam počela, ako ne da iskočim, onda barem da gledam preko ograde i postavljam sebi pitanje "šta želim" i zašto radim ono što apsolutno ne želim.
Prestala sam da nosim štikle. Da, dodaju visinu i dužinu nogu. Ženske noge u cipelama sa štiklom izgledaju nevjerovatno seksi. Ali za ženu koja vodi aktivan način života, da ide sa njima našim razrušenim trotoarima i javnim prevozom, stvarno je zlo.
Da i nekada na proslavi ili zabavi, želim plesati, kretati se i osjećati radost, a ne kako moje noge otiječu.
Prestala sam da mislim da su seks, tijelo i fiziologija nešto sramotno. I da je seks oblast gdje muškarci upravljaju. Imam tjelo, nije savršeno, imam bore i celulit. Takođe imam i menstruaciju, dešavaju se i akne i bol u stomaku. A ako se muškarac mršti od reči "mjesečnica" ili pada u nesvijest od molbe da mi kupi uloške, ja i on nijesmo na istom putu.
Želim seks i znam šta želim u seksu. A ako me muškarac ne čuje - naši putevi se takođe razilaze. I nikakvih "pa, inače je dobar čovjek" ne postoji.
Dio ubjeđenja stvaramo samostalno. Suočeni sa neprijatnošću i bolom, formiramo pravila koja će nam omogućiti da ih u budućnosti izbjegnemo. Ali, štiteći se od bola, štitimo se od života. Roditeljska ograda oko nas, obrasla sopstvenom ogradom. Zbog toga nam je teško razumjeti gdje smo stvarni mi i šta mi želimo.
Prije četrdesete sam počela, ako ne da iskočim, onda barem da gledam preko ograde i postavljam sebi pitanje "šta želim" i zašto radim ono što apsolutno ne želim.
Prestala sam da nosim štikle. Da, dodaju visinu i dužinu nogu. Ženske noge u cipelama sa štiklom izgledaju nevjerovatno seksi. Ali za ženu koja vodi aktivan način života, da ide sa njima našim razrušenim trotoarima i javnim prevozom, stvarno je zlo.
Da i nekada na proslavi ili zabavi, želim plesati, kretati se i osjećati radost, a ne kako moje noge otiječu.
Prestala sam da mislim da su seks, tijelo i fiziologija nešto sramotno. I da je seks oblast gdje muškarci upravljaju. Imam tjelo, nije savršeno, imam bore i celulit. Takođe imam i menstruaciju, dešavaju se i akne i bol u stomaku. A ako se muškarac mršti od reči "mjesečnica" ili pada u nesvijest od molbe da mi kupi uloške, ja i on nijesmo na istom putu.
Želim seks i znam šta želim u seksu. A ako me muškarac ne čuje - naši putevi se takođe razilaze. I nikakvih "pa, inače je dobar čovjek" ne postoji.
Prestala sam da održavam kontakte zbog razmatranja "iznenada dolazi", "neprijatno je odbiti", "dobar je čovjek, ne želim da ga uvrijedim". Oko mene su sve divni ljudi. Takođe sam i otvorena za nova poznanstva. Ali, ako komunikacija počinje da opterećuje, prekidam je.
Tango plešu dvoje. Koga interesuje i kome je važno da sazna šta nije u redu, pitaće. Ako ne pita ili počne da odgovara po principu "sama si kriva" ili "što si tako zla" - kontakt se prekida. I ja se tu uopšte ne osjećam krivom.
Prestala sam da krivim sebe za ono što radim i ono što ne radim. Zbog toga što nijesam takva kako se očekuje od mene. Ako ne želim odgovoriti na poziv u 10 sati uveče, ne odgovaram. Ako nijesam u pravu, spremna sam da se izvinim, ali nijesam spremna da budem jedina koja nije u pravu i koja se izvinjava u odnosima.
Ako me opterećuje nečija molba, odbijam. A evo i objašnjenje zašto. Ako drugi čovjek očekuje od mene vječno "da", onda to definitivno nije moja briga.
Prestala sam da očekujem. I donosim brze zaključke. Pokušavam da prihvatam događaje i ljude po činjenicama. I ne žurm da kačim "etikete". Čak i fatalne ili uvredljive situacije mogu imati dobre razloge. Stoga, dajem šansu sebi i drugom da bar objasni.
Prestala sam da se stidim, da podsjetim da mi duguju novac ili da su nešto obećali. Ja se odgovorno odnosim prema tome što sam obećala i trudim se da ispunim obećanja. Obećanje je preliminarni sporazum. Ako su se kod druge strana promijenile okolnosti, imam pravo da znam o tome.
Prestala sam da se stidim zbog novca. I toga da mi je važan. Živimo u materijalnom svijetu gdje je novac propusnica. Svi se trudimo da zaradimo novac.
Ali iz nekog razloga, mnogi još uvijek imaju ubeđenje, da je novac zlo. Vrjednosti moraju biti duhovne. A imati materijalno je nisko. Nisko je imati dvojni moral - voljeti novac i poricati to.
Prestala sam da mjerim status ljudi. I brinem se o svom. Idiot, grubijan, nitkov - jedini su kriterijumi po kojim brišem kontakte. Profesija, teritorijalna pripadnost i drugi identiteti nijesu mi bitni.
Prestala sam da živim šablonima "još je rano" i "već je kasno". Život nema takvih skala. Neko se prvi put uda sa 18 godina, a neko sa 45. Neko dobija više obrazovanje sa 20 godina, a neko sa 64. Neko započne odnose sa seksom na prvom sastanku, a neko nakon 2 godine poznavanja.
Sve što nam se dešava, dešava se na vrijeme. I za svakog to vrijeme je svoje.
Prestala sam da se plašim da probam nešto novo i griješim u tome. Kada shvatiš da nikome ništa nijesi dužna, život ti baca mnogo različitih mogućnosti. Sada probam svaku na ukus, na vid i interes.
Tango plešu dvoje. Koga interesuje i kome je važno da sazna šta nije u redu, pitaće. Ako ne pita ili počne da odgovara po principu "sama si kriva" ili "što si tako zla" - kontakt se prekida. I ja se tu uopšte ne osjećam krivom.
Prestala sam da krivim sebe za ono što radim i ono što ne radim. Zbog toga što nijesam takva kako se očekuje od mene. Ako ne želim odgovoriti na poziv u 10 sati uveče, ne odgovaram. Ako nijesam u pravu, spremna sam da se izvinim, ali nijesam spremna da budem jedina koja nije u pravu i koja se izvinjava u odnosima.
Ako me opterećuje nečija molba, odbijam. A evo i objašnjenje zašto. Ako drugi čovjek očekuje od mene vječno "da", onda to definitivno nije moja briga.
Prestala sam da očekujem. I donosim brze zaključke. Pokušavam da prihvatam događaje i ljude po činjenicama. I ne žurm da kačim "etikete". Čak i fatalne ili uvredljive situacije mogu imati dobre razloge. Stoga, dajem šansu sebi i drugom da bar objasni.
Prestala sam da se stidim, da podsjetim da mi duguju novac ili da su nešto obećali. Ja se odgovorno odnosim prema tome što sam obećala i trudim se da ispunim obećanja. Obećanje je preliminarni sporazum. Ako su se kod druge strana promijenile okolnosti, imam pravo da znam o tome.
Prestala sam da se stidim zbog novca. I toga da mi je važan. Živimo u materijalnom svijetu gdje je novac propusnica. Svi se trudimo da zaradimo novac.
Ali iz nekog razloga, mnogi još uvijek imaju ubeđenje, da je novac zlo. Vrjednosti moraju biti duhovne. A imati materijalno je nisko. Nisko je imati dvojni moral - voljeti novac i poricati to.
Prestala sam da mjerim status ljudi. I brinem se o svom. Idiot, grubijan, nitkov - jedini su kriterijumi po kojim brišem kontakte. Profesija, teritorijalna pripadnost i drugi identiteti nijesu mi bitni.
Prestala sam da živim šablonima "još je rano" i "već je kasno". Život nema takvih skala. Neko se prvi put uda sa 18 godina, a neko sa 45. Neko dobija više obrazovanje sa 20 godina, a neko sa 64. Neko započne odnose sa seksom na prvom sastanku, a neko nakon 2 godine poznavanja.
Sve što nam se dešava, dešava se na vrijeme. I za svakog to vrijeme je svoje.
Prestala sam da se plašim da probam nešto novo i griješim u tome. Kada shvatiš da nikome ništa nijesi dužna, život ti baca mnogo različitih mogućnosti. Sada probam svaku na ukus, na vid i interes.
Ne znam da li je moguće potpuno se osloboditi naučenih i stečenih zabrana. Najverovatnije - ne. Ali čak i kada malo pomjeraš granice, svijet za tebe postaje širi i raznovrsniji. Proširite svoje horizonte.
Autor: Jelena Špundra
IZVOR: ženski časopis LIZA
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Autor: Jelena Špundra
IZVOR: ženski časopis LIZA
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
RSS Feed
