Postoje tri magična osjećanja: razočarenje, tuga i bespomoćnost.
|
|
Kako u planini nije prijatno osjećati ugroženost za život, tako i u život nije prijatno da se osjećaju ova tri osjećanja.
Razočarenje je neophodna stepenica ka mudrosti. Kada se razočaramo, prihvatamo svijet trezveno, onakvim kakav jeste, bez idealizacije, bez "rozih naočara". Veoma čisto stanje. |
A da li smo sposobni da volimo takav svijet, to je već pitanje sopstvene duhovne zrelosti. Većina ljudi koji se razočaraju, ne vole. A trebalo bi, jer ljubav liječi, prije svega, dušu onoga koji voli.
A u tome nema ništa iznenađujuće: razočarati se i ne udariti na obezvređivanje - to je rad duha, veoma težak, kada ne damo duhu da upadne u niske strasti, već ga držimo, kao duboku notu u dugom izdahu, ne dozvoljavajući joj da pane. Vokalisti će me razumjeti.
Tuga je sirovina za ljubav i mudrost. Prečišćena tuga i jeste ljubav. Kada se govori o tome, da duša treba da se trudi dan i noć, tu je uključeno i prihvatanje tuge, kao zlatnog rudnika, iz kojeg će se istopiti ljubav.
Tuga je povezana sa disanjem i plačom. Kada smo razočarani zbog gubitka, uključujući i iluzija, plač je prirodna reakcija, kao potok koji čisti, oslobađa od ostataka starog. Ali, ako je plakanje zabranjeno, tada zaustavljamo svoje disanje, steže se mnogo različitih malih mišića u grudima (srce bol), grlo (knedla u grlu), oko očiju (glavobolja) i tako dalje.
Kada odrastemo, pošto smo učeni u djetinjstvu da ne plačemo, prvo sa čime se suočavamo pri tuzi - to su ovi spazmi, i donosimo odluku da je tugovati - bolno. Ali bolno je, na kraju krajeva, i ni zbog čega ne tugovati. Ako duboko dišete i dozvolite suzama da teku, sve se opušta i bol nestaje.
|
Bespomoćnost (ne treba miješati sa apatijom) - je stanje kada snaga nije mobilisana ni na kakvo dejstvo, jer nikakvo dejstvo nije potrebno. Kada ste razočarani u staro a novo još nije izgrađeno, kada nema predmeta dejstva. Postoji samo to što postoji: uništeno staro i odsustvo novog, stvaralačka praznina.
|
|
Iz te stvaralačke praznine, ako se ne pokuša pobjeći od nje, novo izraste samo, sklapa se od sitnih slagalica. Ali, ako nije dozvoljeno da se bude nemoćan, tada vještački mobilišemo svoje resurse, i ... ne možemo da stvorimo ništa drugo, osim nove verzije starog.
Biti nemoćan je teško ne zato što "ne može ništa da se promijeni i to je užasno". Biti nemoćan je teško, jer je teško odoljeti iskušenju da se vještački mobilišu i podese stare konstrukcije, ili da se pokuša pronači nešto potpuno novo. Dobija se opet isto, nova verzija starog.
Da ne bi osjećali razočarenje, tugu i bespomoćnost, mnogi obezvređuju sebe ili okruženje, jer suočivši se sa neuspjehom, pošto pozicija "Ja sam na vrhu" ili "Ja sam na dnu", objašnjava neuspjeh i kao da čini stabilnijom žestoku sliku svijeta. Međutim, obezvređivanje ne obnavlja, već zatvara čovjeka u limenku.
Bespomoćnost, razočarenje i tuga - su meka, neuhvatljiva, nestabilna, izmjenjiva stanja, čiji tokovi ne podliježu kontroli. A ako ima mnogo straha kod čovjeka, teško mu je da izdrži njihov tok, zato on pokušava da ih zakuje obezvređivanjem u čvrstu konstrukciju, zaustavljajuči, na taj način, obnavljanje sebe, tok stvaralačke energije.
Sva stanja su ciklična: očaranost, povećano uzbuđenje, realizacija energije, suočavanje sa teškoćama, spoznaja, razočarenje, tuga, bespomoćnost, stvaralačka praznina. Svaki ciklus donosi novo iskustvo, razvija stvarno vrijedne odnose ili uništava one koji su iscrpili svoj potencijal.
Autor: Nina Rubštejn
Prevod teksta: econet.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
