Znate li sa kojim problemom danas sve češće dolaze klijenti? Sa jednim od tipova depresije. Najčešćim savremenim vidom depresije - nedostatkom smisla života.
Znate li sa kojim problemom danas sve češće dolaze klijenti? Sa jednim od tipova depresije. Najčešćim savremenim vidom depresije - nedostatkom smisla života.
|
|
Mnogi ljudi došavši do granica spoljašnjeg prostora, koji su stekli društveni ugled, relizovali finansijske snove - dodirnuli su kraj. Granicu svog svijeta. A dalje hoda nema. Može se samo ući unutra, udubiti u sebe. A tamo je neistražena teritorije, tamo je strašno.
|
I zadaci u njemu su nevidljivi. I ne postoje provodnici. I uobičajeni način razmišljanja tu ne pomaže. U tom stanju, mi tražimo stručnjake - provodnike. A svaki specijalista, svaki provodnik, može vas dovesti samo do tog mjesta gdje je bio sam.
U samoj riječi "psihologija" - može se ući u "Logos" i istraživati racionalni dio, a može se ići u "psihu" - dušu, i razmišljati i istraživati svoju dubinu, podsvjesnu teritoriju. Naravno, idealno je kada takvo istraživanje i svjesnost idu paralelno. Tada čovjek može da integriše svoj racio i intuiciju, svoj jin i jang. I može doći do harmonije. Ali za takvo istraživanje potrebna je hrabrost. I potrebna je velika vjera ...
Već nekoliko godina radi forum gdje sam, na žalost, ne baš redovna, ali ipak odgovaram na pitanja. Jedno od poslednjih pitanja je bilo od majke mališana: "Kako se ne plašiti da se ne naprave greške." Ovo je važna tema - greška.
Mi smo od ranog detinjstva apsorbovali strah od greške. Sada, svaka greška za nas je nepopravljiv korak. Znate li jedan od razloga zašto veliki broj dece i odraslih je zalijepljen za TV i PC? Kada smo u tišini, kada je sva aktivnost i odgovornosti na spoljašnjem objektu - ne pravimo greške, mi smo bezbjedni. Potreba za bezbednošću (kao i potreba za znanjem i potreba za ljubavlju) - je bazna ljudska potreba.
Ako sebe okrivljujemo za neke greške, ako smo tužni zbog toga što se nešto desilo nekada (tj, nalazimo se u prošlosti), tada uzimamo energiju iz sadašnjosti, i nje neće biti dovoljno u našoj budućnosti. A ako ih doživljavamo kao iskustvo, onda one postaju fundament našeg uspjeha. One postaju platforma naše sadašnjosti. Našeg danas. Kada se bojimo da ćemo napraviti grešku, u suštini mi se ne plašimo samog dejstva, već ocjene tog dejstva.
Šta je ocjena? To je ispitivanje naše uvjerenosti, ispitivanje naše vjere u sebe.
Dakle, u šta uopšte vjerujemo? U šta u sebi vjerujemo? To u šta verujemo, postaje realnost za nas ....
U samoj riječi "psihologija" - može se ući u "Logos" i istraživati racionalni dio, a može se ići u "psihu" - dušu, i razmišljati i istraživati svoju dubinu, podsvjesnu teritoriju. Naravno, idealno je kada takvo istraživanje i svjesnost idu paralelno. Tada čovjek može da integriše svoj racio i intuiciju, svoj jin i jang. I može doći do harmonije. Ali za takvo istraživanje potrebna je hrabrost. I potrebna je velika vjera ...
Već nekoliko godina radi forum gdje sam, na žalost, ne baš redovna, ali ipak odgovaram na pitanja. Jedno od poslednjih pitanja je bilo od majke mališana: "Kako se ne plašiti da se ne naprave greške." Ovo je važna tema - greška.
Mi smo od ranog detinjstva apsorbovali strah od greške. Sada, svaka greška za nas je nepopravljiv korak. Znate li jedan od razloga zašto veliki broj dece i odraslih je zalijepljen za TV i PC? Kada smo u tišini, kada je sva aktivnost i odgovornosti na spoljašnjem objektu - ne pravimo greške, mi smo bezbjedni. Potreba za bezbednošću (kao i potreba za znanjem i potreba za ljubavlju) - je bazna ljudska potreba.
Ako sebe okrivljujemo za neke greške, ako smo tužni zbog toga što se nešto desilo nekada (tj, nalazimo se u prošlosti), tada uzimamo energiju iz sadašnjosti, i nje neće biti dovoljno u našoj budućnosti. A ako ih doživljavamo kao iskustvo, onda one postaju fundament našeg uspjeha. One postaju platforma naše sadašnjosti. Našeg danas. Kada se bojimo da ćemo napraviti grešku, u suštini mi se ne plašimo samog dejstva, već ocjene tog dejstva.
Šta je ocjena? To je ispitivanje naše uvjerenosti, ispitivanje naše vjere u sebe.
Dakle, u šta uopšte vjerujemo? U šta u sebi vjerujemo? To u šta verujemo, postaje realnost za nas ....
|
Svaki put kada je neko u ranom detinjstvu nešto o nama govorio, na primjer, "dobra djevojčica, pametan dečko, odgovoran čovjek" ili " smotan, aljkav, glup", vjerovali smo u to, usvojili ove riječi kao program, one su visili na nas, kao etikete. |
|
Svaka spoljna ocjena izaziva kod nas dvije moguće reakcije - ili ćemo je prihvatiti i pokušati svim sredstvima da opravdamo, ili ćemo joj se suprostaviti. Na sve to se troši velika količina psihičke energije. Mi iz sve snage pokušavamo da budemo dobri, kako ne bismo izgubili ljubav ( a ljubav, kao što znamo, je bazna ljudska potreba). Ili se razočaramo u sebe i u svijet, i sve nam je svejedno.
Do 30-40 godina mi sakupimo toliko etiketa, toliko očekivanja od nas, da prestanemo da osjećamo istinske sebe, prestajemo da osjećamo, šta stvarno želimo?
Jednom sam odlučila da napravim spisak svojih želja. To je jedna od psiholoških praksi - da se napiše 101 želja, bez koje ne može da se umre. To se ispostavio težak zadatak. Nabrojala sam 50 želja. Tada sam se zapitala a da li su sve te želje "moje"? Da li meni tih 50 tačaka stvaro treba? .. Moj unutrašnji odgovor me je šokirao - od tih 50 tačaka nije bilo ni jedne koja je odražavala moje sopstvene potrebe i želje duše. Bilo je očekivanja i želja roditelja, bilo je očekivanja muža, sina, prijatelja ... bilo je puno etiketa - odgovorna, dobra, pametna, brižna, itd.
Naše najvažnije pitanje je: šta ja želim? Šta je potrebno za razvoj mog bića?
Ja ne vjerujem puno u treninge ličnog rasta. Njih ima sada veoma mnogo na "psihološkom tržištu". Zašto ne vjerujem? Kod nas postoje dvije moćne strukture - Suština i Ličnost. Ličnost - to je dio nas, koji nosi naše ime, dio koji je naučio da se prilagođava, to je ono što je ispunjeno očekivanjima drugih ljudi, to što nosi na sebe sve etikete, ranije pomenute. Ovaj dio je obično dio našeg uzrasta. Ovo je naša primarna identifikacija. On uči da se nose maske i nameću maske drugima. Ako se radi o ličnom rastu - to je rast upravo te ličnosti - to dovodi do još veće manipulacije. Manipulacije nad nama i naše manipulacije drugima. Dobro je, ako smo to osvijestili.
Suština - to je naše jezgro, to je ono što je u nama, vjerujemo li u nešto ili ne, dio psihe-duše. Mi žudimo za tim našim dijelom, on se lomi zbog nas.
Ako je trening ličnog rasta usmjeren na osjećanje suštine, tada se mi povezujemo sa svojim "Ja" izlazimo na svoju novu orbitu. A ako je usmjeren na razvoj ličnosti, mi postajemo prilagođeniji među istim takvim ličnostima, i nastavljamo da idemo po krugu. A i dalje da se plašimo grešaka. Suština se ne boji - ona zna i vjeruje.
Do 30-40 godina mi sakupimo toliko etiketa, toliko očekivanja od nas, da prestanemo da osjećamo istinske sebe, prestajemo da osjećamo, šta stvarno želimo?
Jednom sam odlučila da napravim spisak svojih želja. To je jedna od psiholoških praksi - da se napiše 101 želja, bez koje ne može da se umre. To se ispostavio težak zadatak. Nabrojala sam 50 želja. Tada sam se zapitala a da li su sve te želje "moje"? Da li meni tih 50 tačaka stvaro treba? .. Moj unutrašnji odgovor me je šokirao - od tih 50 tačaka nije bilo ni jedne koja je odražavala moje sopstvene potrebe i želje duše. Bilo je očekivanja i želja roditelja, bilo je očekivanja muža, sina, prijatelja ... bilo je puno etiketa - odgovorna, dobra, pametna, brižna, itd.
Naše najvažnije pitanje je: šta ja želim? Šta je potrebno za razvoj mog bića?
Ja ne vjerujem puno u treninge ličnog rasta. Njih ima sada veoma mnogo na "psihološkom tržištu". Zašto ne vjerujem? Kod nas postoje dvije moćne strukture - Suština i Ličnost. Ličnost - to je dio nas, koji nosi naše ime, dio koji je naučio da se prilagođava, to je ono što je ispunjeno očekivanjima drugih ljudi, to što nosi na sebe sve etikete, ranije pomenute. Ovaj dio je obično dio našeg uzrasta. Ovo je naša primarna identifikacija. On uči da se nose maske i nameću maske drugima. Ako se radi o ličnom rastu - to je rast upravo te ličnosti - to dovodi do još veće manipulacije. Manipulacije nad nama i naše manipulacije drugima. Dobro je, ako smo to osvijestili.
Suština - to je naše jezgro, to je ono što je u nama, vjerujemo li u nešto ili ne, dio psihe-duše. Mi žudimo za tim našim dijelom, on se lomi zbog nas.
Ako je trening ličnog rasta usmjeren na osjećanje suštine, tada se mi povezujemo sa svojim "Ja" izlazimo na svoju novu orbitu. A ako je usmjeren na razvoj ličnosti, mi postajemo prilagođeniji među istim takvim ličnostima, i nastavljamo da idemo po krugu. A i dalje da se plašimo grešaka. Suština se ne boji - ona zna i vjeruje.
Svi naši uspjesi idu po šemi: Biti - Djelovati - Imati. Ako ja želim da imam nešto, počneću da radim nešto, a da bih radila nešto, ja se oslanjam na neke svoje kvalitete. Svoje sopstvene. Na kvalitete, u koje vjerujem i koje će mi pomoći da prihvatim moguće greške kao iskustvo.
Jednom, kada sam odlučila da odem u privatnu praksu, u potpuno drugom smjeru, užasno sam se bojala odgovornosti, kritike, užasno sam se plašila ocjene. Znate li šta me je spasio? Vrlo jednostavna fraza: Ako ti pljuju u leđa, znači da ideš ispred. Velika istina? !!
Griješite, molim vas, ali idite naprijed. Kad god smo učili da hodamo, padali smo i spoticali se na svom putu. Ali, smo naučili! Prije nego što smo se upoznali pravog muškarca, oh, kako smo se nagriješili. Ali bez ovih grešaka, ne možemo da ocijenimo, zar ne? Ura greškama !!!
Nedavno je objavljena moja druga knjiga. Napisana je za djecu ovog čudnog, iznenađujućeg pokoljenja. Djecu, koja ne čitaju knjige. Prvi čitaoci ispostavilo se da su bili žestoki logičari i kritičari, rekli su: "Da li misliš da je nekome to potrebno, da će neko to da čita? To je dosadno i beskorisno. Samo si novac potrošila ... "
U tom trenutku, kada sam bila gotovo razbijena, prijatelj mi je pročitao priču:
" Čovjek šetajući plažom, ugledao je dječaka kako vadi nešto iz pijeska i baca u more. Čovjek je prišao i vidio da dječak vadi morske zvijezde. Bilo ih je toliko mnogo da je izgledalo da su hiljade kilometara obale bile prekrivene njima.
- Pa, zašto to radiš? Zašto bacaš te zvijezde u vodu?
- Ako oni ostanu na obali do sutra ujutro, kada počne osjeka, umrjeće.
- Ali to je glupo, vidi - ovdje ima na milione morskih zvijezda. Svejedno nećeš uspjeti. Tvoji pokušaji neće ništa promijeniti!
Dječak je podigao zvijezdu na trenutak se zamislio, bacio je u more i rekao:
- Ne, oni će promeniti mnogo ... za ovu zvijezdu.".
Dječak je podigao zvijezdu na trenutak se zamislio, bacio je u more i rekao:
- Ne, oni će promeniti mnogo ... za ovu zvijezdu.".
I prvi "dječiji" odgovori na knjigu - blokirali je sve sumnje. Ova knjiga, sve što je povezano sa njom, mnogome je mene naučila.
Ako barem jedan čovjek, jedna "zvijezda" zbog razgovora sa nama se osmjehne, jasnije pogleda na svijet, bude malo bogatiji, samopouzdanji - naša duša, naša suština biće nama, ličnostima, zahvalna.
A onima koji nam pljuju u leđa, možemo reći "spasiba", što znači "spasi Bože".
Autor: Svetlana Rojz
Prevod teksta: znaika-club.com.ua
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
