Kada pomislite na svoje dijete, uvijek ga vidite pored sebe, osjećate se obaveznim da ga zaštitite od svega i svakoga, pokušavate na svaki način da mu olakšate život, ali da bi ga učinili jačim i nezavisnim morate ga pustiti.
Ali kako? Ostaviti svoje dijete samo na svijetu? Da.
Djeca moraju da se osjećaju ne samo zaštićeno, već i da slobodno prave sopstvena iskustva iz kojih dobijaju najbolja učenja i najbolje mogućnosti za rast.
Mnoga udruženja nude program kulturne razmjene u inostranstvu, sa devet godina moguće je poslati svoju djecu u druge porodice u druge države kako bi nastavili studije ili naućili novi jezik.
Oni koji su iskusili ovo iskustvo vidjeli su mnogo sigurnije dijete kada se vratilo kući, srećno i hrabaro, svjedočenje je dala izravno majka Engleskinje koja je sa 13 godina željela pokušati letjeti u Francusku, u novu porodicu, za kulturnu razmjenu studenata:
“Kada je imala 12 godina, moja kćerka je pronašla brošuru koja je oglašavala program kulturne razmjene u Francuskoj za djecu stariju od devet godina. Posle pogleda, okrenula se prema meni i rekla: "Želim to da uradim!" Bila sam prestravljena. Da pošaljemo ćerku 4000 milja daleko od kuće da bi živijela sa potpunim strancima? Pa ipak, ne. Ali godinu dana kasnije, ili malo više, pozdravljali smo se sa njom na aerodromu. Od tada, njene razmjene su se nastavile i danas je samouvjerena sedamnaestogodišnjakinja, praktična i otvorena, koja govori francuski, njemački i španski pored svog maternjeg jezika tj.engleskog jezika.
Iskustvo je takođe bilo pozitivno i za roditelje koji su upoznali nove prijatelje i proširili svoju porodicu sa diejcom iz Španije, Francuske i Njemačke.
Važna stvar u ovim razmjenama je svijest da mladi ljudi pretpostavljaju da mogu upravljati svojim životima, sposobnost da shvate da roditelji nijesu neophodni i da mogu biti nezavisni.
Djeca moraju da se osjećaju ne samo zaštićeno, već i da slobodno prave sopstvena iskustva iz kojih dobijaju najbolja učenja i najbolje mogućnosti za rast.
Mnoga udruženja nude program kulturne razmjene u inostranstvu, sa devet godina moguće je poslati svoju djecu u druge porodice u druge države kako bi nastavili studije ili naućili novi jezik.
Oni koji su iskusili ovo iskustvo vidjeli su mnogo sigurnije dijete kada se vratilo kući, srećno i hrabaro, svjedočenje je dala izravno majka Engleskinje koja je sa 13 godina željela pokušati letjeti u Francusku, u novu porodicu, za kulturnu razmjenu studenata:
“Kada je imala 12 godina, moja kćerka je pronašla brošuru koja je oglašavala program kulturne razmjene u Francuskoj za djecu stariju od devet godina. Posle pogleda, okrenula se prema meni i rekla: "Želim to da uradim!" Bila sam prestravljena. Da pošaljemo ćerku 4000 milja daleko od kuće da bi živijela sa potpunim strancima? Pa ipak, ne. Ali godinu dana kasnije, ili malo više, pozdravljali smo se sa njom na aerodromu. Od tada, njene razmjene su se nastavile i danas je samouvjerena sedamnaestogodišnjakinja, praktična i otvorena, koja govori francuski, njemački i španski pored svog maternjeg jezika tj.engleskog jezika.
Iskustvo je takođe bilo pozitivno i za roditelje koji su upoznali nove prijatelje i proširili svoju porodicu sa diejcom iz Španije, Francuske i Njemačke.
Važna stvar u ovim razmjenama je svijest da mladi ljudi pretpostavljaju da mogu upravljati svojim životima, sposobnost da shvate da roditelji nijesu neophodni i da mogu biti nezavisni.
Jim Taylor, doktor psihologije, profesor na Univerzitetu u San Francisku i specijalizovan u poslovnoj, sportskoj i porodičnoj psihologiji, objašnjava u svom članku kako "Odgajiti nezavisnu djecu":
"Kada djeca uspostave osjećaj sigurnosti, morate ih ohrabriti da istražuju svijet izvan sigurnog utočišta koje vi sami predstavljate. Ovo "guranje iz gnijezda" omogućava im da testiraju svoje vještine u "stvarnom svijetu" i da nađu svoj osjećaj kompetentnosti, bezbijednosti i nezavisnosti ".
"Kada djeca uspostave osjećaj sigurnosti, morate ih ohrabriti da istražuju svijet izvan sigurnog utočišta koje vi sami predstavljate. Ovo "guranje iz gnijezda" omogućava im da testiraju svoje vještine u "stvarnom svijetu" i da nađu svoj osjećaj kompetentnosti, bezbijednosti i nezavisnosti ".
Još jedna veoma važna stvar u dopuštanju da vaša djeca lete je to što će naučiti o drugim ljudima i hraniti svoj um novim idejama i novim iskustvima.
Naš svijet se ubrzano mijenja, a naša škola je drevna, djeci i mladima su potrebni novi podsticaji, istraživanja, putovanja i poznavanje različitih realnosti od onih na koje su navikli u kući. Nova škola je život i eksperimentisanje, stvari koje ne uče između školskih klupa, nisu stimulisani i mnogi su izgubljeni u ostvarivanju ciljeva koji danas objektivno služe sve manje i manje.
"Jaz između onih vještina koje ljudi uče i onih koje su mu zaista potrebne postaje sve očigledniji, jer tradicionalno obrazovanje ne pruža studentima znanje koje im je potrebno da bi bili uspješni" [Izvještaj Svjetskog ekonomskog foruma: Nove vizije obrazovanja. Podsticanje socijalnog i emocionalnog učenja kroz tehnologiju.]
Kulturni jaz se takođe povećava i mladi ljudi moraju imati priliku da istražuju i razumiju različite kulture i društva u svijetu, to je škola koja će im omogućiti da se kreću i zaista rastu.
Drugi važan faktor je učenje novog jezika, on služi u životu i budućim profesijama, služi da ima bolje rezultate na testovima i stoga obećavajuću karijeru, ali i da nauči novi jezik, ne u đačkoj klupi već u kontaktu sa ljudima sa odrđenog govornog područja. I to jedan od načina da se spriječi Alzheimerova bolest i svakako de se potpuno uklopi u strano mjesto.
Slanje djece van kuće je jedinstvena prilika, da se suočimo sa znanjem da, kada se vrate, djeca nikada neće biti ista: steći će nove vještine, sazreće iz iskustva i imaće više samopouzdanja.
Valeria Bonora
Prevod teksta: https://www.eticamente.net/53372/se-amate-i-vostri-figli-lasciateli-andare-lontano.html
Prevele Ana i Beba Muratović - bebamur.com
Naš svijet se ubrzano mijenja, a naša škola je drevna, djeci i mladima su potrebni novi podsticaji, istraživanja, putovanja i poznavanje različitih realnosti od onih na koje su navikli u kući. Nova škola je život i eksperimentisanje, stvari koje ne uče između školskih klupa, nisu stimulisani i mnogi su izgubljeni u ostvarivanju ciljeva koji danas objektivno služe sve manje i manje.
"Jaz između onih vještina koje ljudi uče i onih koje su mu zaista potrebne postaje sve očigledniji, jer tradicionalno obrazovanje ne pruža studentima znanje koje im je potrebno da bi bili uspješni" [Izvještaj Svjetskog ekonomskog foruma: Nove vizije obrazovanja. Podsticanje socijalnog i emocionalnog učenja kroz tehnologiju.]
Kulturni jaz se takođe povećava i mladi ljudi moraju imati priliku da istražuju i razumiju različite kulture i društva u svijetu, to je škola koja će im omogućiti da se kreću i zaista rastu.
Drugi važan faktor je učenje novog jezika, on služi u životu i budućim profesijama, služi da ima bolje rezultate na testovima i stoga obećavajuću karijeru, ali i da nauči novi jezik, ne u đačkoj klupi već u kontaktu sa ljudima sa odrđenog govornog područja. I to jedan od načina da se spriječi Alzheimerova bolest i svakako de se potpuno uklopi u strano mjesto.
Slanje djece van kuće je jedinstvena prilika, da se suočimo sa znanjem da, kada se vrate, djeca nikada neće biti ista: steći će nove vještine, sazreće iz iskustva i imaće više samopouzdanja.
Valeria Bonora
Prevod teksta: https://www.eticamente.net/53372/se-amate-i-vostri-figli-lasciateli-andare-lontano.html
Prevele Ana i Beba Muratović - bebamur.com