Pročitala sam, naravno. Ali na trenutak se u mojoj duši pojavilo oklevanje. Možda zaista treba da pišem drugačije, u inat samozvanim „piscima“? Da, takve misli su mi se javile, iskreno.
I u tom trenutku je došla poruka. Žena je jednostavno i umjetnički napisala:"Hvala. Ja sam na onkologiji. I još uvek mogu da čitam i da se malo krećem, a mnogi ne mogu posle operacije i lečenja. I traže od mene da naglas pročitam vaše tekstove. Svakog jutra nađem novi tekst i pročitam ga naglas. I svima postaje lakše. Mnogo vam hvala."
I stidela sam se svojih misli - iako su to bile samo misli, čak ni namera! Bilo je to iskušenje mračnih sila da odustanu od svog poziva. Nikad ne znam šta zavidnici traže od mene. Pišem jednostavno. Jer oni kojima je nepodnošljivo teško nemaju vremena da se probijaju kroz složene rečenice. Pišem o jednostavnim stvarima - jer se život sastoji od jednostavnih stvari. Pišem ono što dolazi odozgo. Šta mi Glas kaže da napišem.
I ovo je moja misija.
Anna Valentinova Kiryanova
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com