Bio jedan čovjek. Čovjek k'o čovjek, ni gori i ni bolji od drugih. I imao je Sudbinu čak veoma pristojnu, velikodušnu sa poklonima.
|
|
Samo što on te darove nije uzimao. Pa, nije uzimao - i to je sve! Jednom je čuo, da je čovjek sam gospodar svoje sudbine, i povjerovao u to jednom za svagda.
- Kakav "dar Sudbine"? - često je govorio. - Čovjek ne može da čeka milost od prirode, da ih uzmima od nje - to je njegov zadatak! |
On nije ni čekao, sam je uzimao. Da, bilo je teško, ponekad tako da je išao iznad svojih mogućnosti, ali sve prepreke je prevazilazio, sva uvtrđenja olujno osvajao, ili opsadom, sa svim neprijateljskim silama se borio do samog kraja, a pravo na svoje mjesto pod suncem i blagodeti civilizacije uvijek je branio i utvrđivao.
Od tako teške sudbine se umorio, zatim razbolio, a potom počeo umirati. Umorio se, umorio od svega. Njegova duša je počela da leti, i on je odozgo gledao svoje smrtno tijelo.
- Hej, ja sam dolje, ležim? - zbunjeno je pomislio. - A ko je onda ovdje?
- Ja, tvoja duša, - šapnula mu je njegova Duša. - Smiri se, sve je u redu, odletjećemo!
- Dakle, ti zaista postojiš? - iznenađeno će čovjek.
- Žao mi je što ranije nijesi primijetio - nasmeši se Duša. - Tada bi ti i sudbina bila drugačija ...
- Sudbina postoji? - nije se smirivao čovjek.
- Aha! Tu sam - čuo je glas. - Ja sam tvoja Sudbina.
Pogledao je put glasa - i obamro. Na tremu sa ukrašenim klesanim stubovima sjedila je nestašna djevojčica u beloj haljini, oko nje je bilo cvijeće i ptice u letu - praznik za oči.
- Jesi li znenađen? - upita ga Sudbina. - Ovakva sam ja za tebe ... laka i prelijepa!
- Ne, ti nijesi moja Sudbina - u nevjerici će čovjek. - Moja Sudbina je bila tako teška i neprijatna. Sve sam morao sam, sve sam!
- Zato što si govorio da si sam gospodar svoje Sudbine, želio si sve sam da radiš - zar ne, ko sam ja da sporim sa gazdom? - nasmješi se Sudbina.
- A kakva je to prelijepa kuća?
- Ovo je tvoja kuća!
- Ne Sudbino, nešto što si pobrkala! Ja sam živio u petospratnici, da bih zaradio takav stan, znaš li koliko bih morao da radim? Bijelog svijeta ne bih gledao!
- Pa, sam si takav put izabrao, žao mi je samo što je trem, koji sam ti spremila, ostao neiskorišćen.
- Oh, dođavola! Prava šteta. O takvom nijesam ni sanjao!
Tada je vidio da na terasu izlazi žena u cvjetnom sarafanu, rusa kosa do pojasa, oči plavlje od mora, kao da je iz bajke izašla.
- Ko je to još u mojoj kući? - zabrinuo se čovjek.
- To je tvoja neostvarena žena, Ljubav, - rekla je sudbina. - Sviđa li ti se?
- Opet si pobrkala! Dok se nijesmo razišli, bio sam oženjen sa Ljuskom - računovođom, nikakvu Ljubav od rođenja nijesam ni poznavao, ni vidio!
- Naravno, da nijesi vidio, tog dara si na vrijeme odrekao, kada si odlučio da drvo treba put sebe sjeći, zar ne? Zato se nijeste ni sreli, ni vjenčali ...
- Pa, da sam znao, da me takva žena sleduje, zar bih se odrekao nje??? - uznemireno će čovjek. - A ne mogu ni da vjerujem da bi se ona udala za mene, jer ko sam ja? - Prosti radnik specijalista, a ona izgleda kao neka carica. Takvoj treba muž koji visoko leti!
- A zašto nijesi postao astronaut, želio si zar ne?
- Da, svi momci su željeli da budu astronauti, ali je to nemoguće djelo! Kako doći do toga?
- Ja bih ti pomogla, - rekala je Sudbina. - Gledaj!
Vidio je sebe na kosmodromu, kako korača u skafanderu prema svemirskom brodu, šlem zabačen unazad, a osmjeh tako srećnan - ne gori, nego što je Gagarinov! Svi ga pozdravljaju, mašu rukama, a Ljubav tamo stoji među pratiocima sa čipkanom maramicom u rukama.
- Šta, zar je to moglo biti??? - čovjek nije mogao da vjeruje...
- Ništa nije nemoguće, mogla ti se takva varijanta Sudbine desiti, da nijesi od te ideje odustao, nijesi joj dopustio ni da se rascvjeta - žalosno će Sudbina. - Mogla sam ti pomoći i u kosmičkoj karijeri, imala sam želju!
- Da, kod mene se nekako nijesu poklapale želje sa mogućnostima - prisjećao se čovjek. - Cio život sam vozio "Žigulia", mada mi je inostrana tehnika bila bliža duši. Neki "Pežo" ili "Opel" ...
- Da, za tebe sam "Bentli" pripremila, uz ogradu stoji - pogledaj!
- Šta me zezaš, takav za tri života ne bih mogao da zaradim! - uzdahnu čovjek, gledjući luksuzni automobil.
- Dobavila sam ga po povoljnim uslovima, zbog iznenadnog dolaska vlasnika ... Mislila sam da ti bude prijatno, dobro sam znala šta želiš. A ti: "tri života, tri života" ... I propustio si priliku!
- Hajde, pokaži mi šta sam još propustio? - na kraju će razočarano čovjek.
I Sudbina mu je pokazala potpuno drugačiji život - sa zanimljivim poslom, putovanjima, avanturama, snježno bijelim jahtama, svemirskim brodovima, srećnom ljubavi, sa lijepom ženom i pametnom djecom, sa uvažavanjem i poštovanjem, sa blagostanjem i prosperitetom. Čovjek to nije ni sanjao, samo u filmovima je to gledao.
- Je li moguće? - tužno je pitao čovjek. - Je li sve to meni bilo namijenjeno?
- A kome drugom? Ja sam tvoja Sudbina, a ne tuđa!
- A zašto sam potpuno drugačiji život živio? Čini se kao da je bio skiciran! Tako, tačkama je prikazano ostvarenje sna, ali ne ispunjenim, već blago naglašenim na skici!
- Trebalo je vjerovati Sudbini, to jeste meni, - objasnila mu je sagovornica. - Da si se opustio uživao bi, a ti ...
- Ali ja sam vjerovao da je čovjek sam gospodar svoje sudbine! - uzviknu čovjek. - To znači da on upravlja njom, zar nije tako?
- Naravno, gospodar upravlja! - zasmijala se djevojčica - Sudbina. - Samo da znaš, dobar gospodar se sa Sudbinom druži i sve mogućnosti koristi. A loš joj diktira šta je moguće a šta nije. Gdje onda Sudbina da se okrene, uprkos svih svojoj sposobnosti?
- Ispostavilo se da sam bio loš gospodar ... - tužno će čovjek. - Kakvo druženje? Može se reći, pijesak pod točkove sopstvene Sudbine sam sipao! Koliko je toga interesantnog mimo mene prošlo?
- Da, - uzdahnu Sudbina. - Šta je bilo, bilo je. Nijesi me primijetio, nijesi me dobro procijenio.
- Znaš, da sam te i vidio, ne bih te dobro procijenio - iskreno je priznao čovjek. - Tako izgledaš neozbiljno, ličiš na dijete.
- A to ja tebe balansiram, - objasnila je Sudbina. - Ti si od samog djetinjstva bio suviše odrastao, brzo si prestao da vjeruješ u čuda ...
- Usput, i ja sam te podsticala, - oglasila se Duša. - Zvala sam te na let, ali ti me nijesi slušao, tako prizemljen, realan... Prosto težak! Tako je sve bilo, jednostavano, bez čarolije.
- Da, sve svojom grbačom, teškim radom, u najmanju ruku, i nikakvih čuda - uzdahnuo je čovjek. - Oh, da ste mi ranije sve ovo rekle zar bih tako živio? Sasavim bih drugačije živio život.
- Kako? - zainteresovala se duša.
- Lako! Lijepo! Sa vjerom! I sa krilima! Oh, tada se ne bih odrekao ni jednog dara Sudbine! Iskoristio bih sve mogućnosti potpuno! I ne bih živio po tuđim nalozima, već po volji duše!
- Gledaj, kakva sudbonosna odluka - obratila se Duša Sudbini. - Samo čuti je lijepo.
- Da, emotivno govori - složila se sudbina. - Možda nije sve izgubljeno?
- I ja tako mislim, - rekla je Duša. - Još ima vremena i mogućnosti da nešto popravi, zar ne?
- U redu, Dušo, daću mu još jedan dar - odlučila je Sudbina. - Hajde da mu damo još jednu šansu! Dušo, vraćaj se, dok još nije kasno.
U isto vrijeme u kolima "Hitne pomoći" uzdahnu čovjek i poče polako da otvara oči.
- Ovo je nemoguće! - rekao je doktor. - Gledajte, vraća se!
- Da ... Čuda se dešavaju. Nema druge, sigurno je ljubimac Sudbine, - rekla je medicinska sestra. - Čuješ li me?
- Čujem - otvorio je on usta. - Ja imam ... srećnu... Sudbinu ...
- To se vidi, - saglasio se doktor. - Smatrajte, da ste dobili novi život!
- Prihvataš li moj dar? - tiho mu je šapnula na uvo Sudbina.
- Druga šansa - prošaputao je gospodar Sudbine i osmjehnu se, pošto se njegova Duša nije uzdržala, zapjevala je.
Izvor: Irina Konstantinova Seminova - Bajke Eljfike
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
