Bajka o svom i tuđem

​Baba na ulazu zalupi vrata za njom i viknu:
- Šta hoćeš?
- Ja bih ... da se udam - prošaputala je ona.

​- Ajde, šta si naumila, - osmjehnu se starica. - Zašto?
- Da bih nekoga voljela - uzdahnu djevojka i pocrveni.
- Znači hoćeš nekog da voliš? - neobično ljubazno upita starica. - Pa, to ćemo odmah riješiti - smireno će baba, petljajući ispod stola ... gurnula joj je ruke bog zna od kuda uzeto mače.

​Idi, - rekla je "zla vještica", ne dozvoljavajući čak ni da otvori usta neostvarena nevjesta. - I dok ne zavoliš, ne dolazi.


Mače je bilo žalosno - mršavo, prljavo i vječito gladno. Vremenom je dobilo lijepu gustu dlaku, osionost i bezobzirnost prema vlasnici. Nije bilo lako da se voli: mačak je tvrdoglavo odbijao da ide u košaru, oštrio kandže od tpete, bio u zasjedi iz tame, i hrlio na noge, bolno je hvatajući kandžama i zubima. Potom napustivši te dječije igre, mete su mu postale cipele, kaput, krevet, tepih, vrata knjige. U početku je htjela da ga kastrira, a onda je pomislila, da teško može da objasni starici odsustvo na mačku tako važnog organa, i odustala je od te ideje. A kako takvog da ga voli? Trudila se iz sve snage.

-Evo vašeg mačka - devojka je predala babi dobro uhranjenog, čistog, održavanog, lijepog mačka. Mačak je skočio na pod i počeo da se trlja od noge "stare vještice", prijatno da prede. - Ne mogu takvog da ga volim. Čak ni ne znam da li mu je moja ljubav potrebna.
- Ljubav je svima potrebna - opominjuće je rekala starica. - I udaja sa tim da voliš nema nikakve veze.
- Ja to više ne želim - osmjehnula se djevojka.
- Kako to - iznenadila se baba, i po prvi put pažljivo pogledala u nju. - A šta onda želiš?
- Da mene vole, - izjavila je mlada dama.
- Pa, naravno, šta drugo - nezadovoljno je uzdahnula baba. - Znaš šta, idi na posao, tamo postoji Igor Sjemjenovič, koji te voli bezumno. Ovdje nemaš šta da tražiš - rekla je odrečno, starica.

​Igor Sjemjenovič zaista je postojao. Gledao je na nju dugim tužnim pogledom, ali se nije usuđivao da joj priđe. Prošle godine, za dan firme sjedili su za istim stolom, on ju je dodirnuo rukom. Ruka mu je bila vlažna, meka, neprijatna. "Dobro je što druge detalje o njemu ne znam" - sa olakšanjem je pomislila i prešla za drugi sto.

​Na putu kući sebi je naredila: "Moram da pokušam" - i pozvala je Igora Sjemjenoviča na čaj. Čajni susret desio se u njenom domu. Ispostavilo se da meke, vlažne i neprijatne kod Igora Sjemjenoviča nijesu bile samo njegove ruke. "Ništa, to nije bitno." - strogo je rekla sebi. Pristala je da se sastane sa njim sjutra. Zatim preksjutra, a zatim da odu zajedno na odmor, a potom da se preseli kod njega.
​
Dani su prolazili dosadni, pospani, sivi. Igor Sjemjenovič gledao ju je u oči i bio je spreman da joj ispuni svaku želju, ali želja nije bilo. Osim jedne, da pobegne što dalje.

- Ne želim više to, - sa gorčinom je rekla babi, kada ju je vidjela na ulazu.

- Dakle ti, draga moja, sama ne znaš šta želiš, - gunđala je baba - Znaš šta, idi kući i razmisli o tome šta želiš a šta ne želiš, šta ti se sviđa a šta ne sviđa. Šta je tvoje, i šta je "tuđe", "nametnuto". "Svoje" ostavi sebi a smeće svakakvo ometi metlom - sa ovim riječima baba joj je uručila svoju metlu i gurnula prema izlazu.
​
"Na šta ćeš ti letjeti, bako?" - Htela je da kaže djevojka, ali se na vrijeme zaustavila.

Prvo je bacila metlu, onda stare stvari koje su već nekoliko godina skupljale prašinu u ormaru, zatim mali stočić, koji je bio veoma neugodan i grozno moderan, sve je mislila da će "jednog dana poslužiti", ali nikada nije bio pri ruci, tuda su otišli i časopisi o "pravim" savjetima organizacije "ispravnog" života, jezive zavesje koje su je odavno iritirale, a savršeno se uklapale u njenu kuhinju po feng shui pravilima, oprala je prašnjavi prozor koji je jedva propuštao svjetlost, našala je mnogo nepotrebnog, suvišnog, beskorisno stavljenog po policama, fijokama, kutijama, po uglovima, skladištenog po stolu. Metući smeće, vidjela je na podu svoj stari akvarel. Obrisala prašinu sa njega, tužno je pomislila kako odavno nije crtala.
​

​Boje i četke našla je skoro odmah, kao da su je čekali iza vrata starog škripućeg ormara. Osjećajući odavno zaboravljeno zadovoljstvo, nanijela je na četkicu boju.

U tom trenutku, čulo se zvono na vratima. Pred njom je stajao zgodnan mladi čovjek sa bakinom metlom u ruci.

- Izvinite, djevojko, da li je ovo vaša metla?


Julija Serina 

Prevod bajke: sobiratelzvezd.ru 

Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
​