Da li ste ikada čuli za Ogledalo svijeta? A o zakonu odraza?
Ljaljkinu su svi vrijeđali. Možda zato što joj izgled nije bio impresivan, možda zato što nije znala adekvatno da odgovori, ili je možda bila samo suviše nježna priroda - ko zna? Ali je postojala takva šala, da ako se kakva agresija u vazduh vine - obavezno nađe Ljaljkinu i lupi je po glavi! Pa, ne baš bukvalno, već moralno... Ali u svakom slučaju - boli!!!
I njezini šefovi stalno su je birali za žrtvu, i prijateljice su je izdavale, i kolege saplitali, pa čak i tramvajski huligani nepogrešivo su je izdvajali iz gomile i veselo se provodili. Ljaljkina bi obično skupila usne, proguta uvredu i samo pomisli - "Ah, bože...." A glasno - Ne, ne!
Sama Ljaljkina sebe je smatrala bićem krotkim, svijetlim i mekanim, starala se da se prema svima odnosi ljubazno, da na zlo ne odgovara zlom, to nije umjesno i ne priliči vaspitanoj dami.
Ali otrovne agresivne strijele, koje su na nju bacili, pogodile su metu i zaglavile se u njezinu nježnu dušu, i već ih se nakupilo toliko da je Ljaljkina počela da boluje. Očigledno, koncentracija otrova je premašila sve dozvoljene granice. Tako da je sa 36 godina Ljaljkina stekla bolest srca, hipertenziju, pa čak i lagani moždani udar je preživjela.
I Ljaljkina bi umrla u najboljim godinam života, da se nije ovo desilo.
Vraćala se ona jednog dana kući s posla, kao i obično, u problemima. Debela tetka ne samo što je nagazila, čarapu torbom pocijepala, već se i na njoj izderala:
- Zauzela si sav prostor, misliš da sama putuješ, ili šta??? Veoma si drska! Pomjeri se, propusti nacionalne penzionere!
Ljaljkina, kao i obično, je ustuknula, i nije ništa rekla. Iako je to bilo veoma uvredljivo i nepravedno.
- Sjedi, dijete, ovdje ima mjesta - dotakla je za rukav druga baka. - Hajde, ja ću se pomjeriti!
Ljaljkina nije protestovala, sjela je - zato što joj se od toga što je doživljela zavrtilo u glavu.
- Nije dobro što si to pomislila, dijete - povjerljivo joj šapnula bakica. - To će se tebi vratiti, zar ne znaš?
- Šta sam pomislila? - nije razumjela Ljaljkina.
- "Dabogda pala" - zakikotala se starica. - To, naravno, može biti i veselo, ali zašto bi te to činilo srećnom?
- Šta vi pričate? - zamucala je Ljaljkina, jako pocrvenivši: činjenica je da je baš to pomislila na račun neprijatne tetke. Ali nije naglas? Od kuda je starica to znala?
- Ja umijem da čitam misli, - zadovoljno je saopštila starica.
- Čitate misli? Vi ste vidoviti, zar ne? - potpuno zbunjena promrmlja Ljaljkina.
- Oh, ti to kažeš! Ne, nijesam vidovita, ja sam samo posmatrač. Ako poživiš sa mojim savjetom, iskustvo ćeš steći - isto ćeš naučiti. To je lako! Evo sada: si se sjetila kako si danas za načelnicu pomislila " kad bi ti njušku zavrnuli". Ona je za tebe, naravno, uniformisana žaba - ne sporim, ali uprkos svega, da li bi ti bilo drago da vidiš, da ti je lice uvrnuto?
- A zašto bi se moje uvrnulo? - nije izdržala Ljaljkina. - To nijesam sebi poželjela?
- Nema razlike, - uvjeravala ju je čudna starica. - To je zakon odraza, zar nikada nijesi čula za njega?
- Nijesam čula - priznala je Ljaljkina. - A kakav je to zakon? Na fakultetu nam ga nijesu predavali!
- Oh, mladi, mladi, - odmahnu glavom bakica. - Možete imati i visoko obrazovanje, a razumijevanje je nikakvo kod vas, kunem se! Najprostije ne znate. Bojim se i za Ogledalo svijeta da nijesi čula?
- Ne, - još se više postidjela Ljaljkina. - Od kuda?
- Pa, neka je tako, ja ću ti reći! Slušaj.
- Da, hvala. - obradovala se Ljaljkina.
- Znači, tako. Ti si dobro, krotko biće, sa svim dobra i otvorene duše, ali zbog nečega svi, kome nije lijeno, napadaju te, jedva uspijevaš agresiju da odbijaša? Jesam li pogodila?
- Pa, ne baš svi - zbunila se Ljaljkina. - Mada, u principu, mnogi kome nije lijeno. Jedva uspijevam da odbijam agresiju, tu ste u pravu.
- Jesi li razmišljala, zašto je to tako?
- Pa, razmišljala sam... Samo nijesam shvatila. Zašto se i drugima to ne dešava? Zašto ja privlačim agresiju kao gromobran munje?
- Da, zato što je te agresije potpuno u tebi, do guše - trijumfalno je izjavila bakica.
- U meni? A nikako... nikad... nema šanse... - Ljaljkina se već gušila od te nepravde.
- Tiho, tiho! Ne treba tako burno da reaguješ, dušo. Evo ka tebi zle, neprijateljske strijele crne se bacaju - da li misliš da one pogađuju metu?
- Pogađaju još kako - jecala je Ljaljkina. - Sve je srce izranjavano!
Ali otrovne agresivne strijele, koje su na nju bacili, pogodile su metu i zaglavile se u njezinu nježnu dušu, i već ih se nakupilo toliko da je Ljaljkina počela da boluje. Očigledno, koncentracija otrova je premašila sve dozvoljene granice. Tako da je sa 36 godina Ljaljkina stekla bolest srca, hipertenziju, pa čak i lagani moždani udar je preživjela.
I Ljaljkina bi umrla u najboljim godinam života, da se nije ovo desilo.
Vraćala se ona jednog dana kući s posla, kao i obično, u problemima. Debela tetka ne samo što je nagazila, čarapu torbom pocijepala, već se i na njoj izderala:
- Zauzela si sav prostor, misliš da sama putuješ, ili šta??? Veoma si drska! Pomjeri se, propusti nacionalne penzionere!
Ljaljkina, kao i obično, je ustuknula, i nije ništa rekla. Iako je to bilo veoma uvredljivo i nepravedno.
- Sjedi, dijete, ovdje ima mjesta - dotakla je za rukav druga baka. - Hajde, ja ću se pomjeriti!
Ljaljkina nije protestovala, sjela je - zato što joj se od toga što je doživljela zavrtilo u glavu.
- Nije dobro što si to pomislila, dijete - povjerljivo joj šapnula bakica. - To će se tebi vratiti, zar ne znaš?
- Šta sam pomislila? - nije razumjela Ljaljkina.
- "Dabogda pala" - zakikotala se starica. - To, naravno, može biti i veselo, ali zašto bi te to činilo srećnom?
- Šta vi pričate? - zamucala je Ljaljkina, jako pocrvenivši: činjenica je da je baš to pomislila na račun neprijatne tetke. Ali nije naglas? Od kuda je starica to znala?
- Ja umijem da čitam misli, - zadovoljno je saopštila starica.
- Čitate misli? Vi ste vidoviti, zar ne? - potpuno zbunjena promrmlja Ljaljkina.
- Oh, ti to kažeš! Ne, nijesam vidovita, ja sam samo posmatrač. Ako poživiš sa mojim savjetom, iskustvo ćeš steći - isto ćeš naučiti. To je lako! Evo sada: si se sjetila kako si danas za načelnicu pomislila " kad bi ti njušku zavrnuli". Ona je za tebe, naravno, uniformisana žaba - ne sporim, ali uprkos svega, da li bi ti bilo drago da vidiš, da ti je lice uvrnuto?
- A zašto bi se moje uvrnulo? - nije izdržala Ljaljkina. - To nijesam sebi poželjela?
- Nema razlike, - uvjeravala ju je čudna starica. - To je zakon odraza, zar nikada nijesi čula za njega?
- Nijesam čula - priznala je Ljaljkina. - A kakav je to zakon? Na fakultetu nam ga nijesu predavali!
- Oh, mladi, mladi, - odmahnu glavom bakica. - Možete imati i visoko obrazovanje, a razumijevanje je nikakvo kod vas, kunem se! Najprostije ne znate. Bojim se i za Ogledalo svijeta da nijesi čula?
- Ne, - još se više postidjela Ljaljkina. - Od kuda?
- Pa, neka je tako, ja ću ti reći! Slušaj.
- Da, hvala. - obradovala se Ljaljkina.
- Znači, tako. Ti si dobro, krotko biće, sa svim dobra i otvorene duše, ali zbog nečega svi, kome nije lijeno, napadaju te, jedva uspijevaš agresiju da odbijaša? Jesam li pogodila?
- Pa, ne baš svi - zbunila se Ljaljkina. - Mada, u principu, mnogi kome nije lijeno. Jedva uspijevam da odbijam agresiju, tu ste u pravu.
- Jesi li razmišljala, zašto je to tako?
- Pa, razmišljala sam... Samo nijesam shvatila. Zašto se i drugima to ne dešava? Zašto ja privlačim agresiju kao gromobran munje?
- Da, zato što je te agresije potpuno u tebi, do guše - trijumfalno je izjavila bakica.
- U meni? A nikako... nikad... nema šanse... - Ljaljkina se već gušila od te nepravde.
- Tiho, tiho! Ne treba tako burno da reaguješ, dušo. Evo ka tebi zle, neprijateljske strijele crne se bacaju - da li misliš da one pogađuju metu?
- Pogađaju još kako - jecala je Ljaljkina. - Sve je srce izranjavano!
- Ah-ah, tako mlada, a vidim srce ti već je potpuno bolesno - saosjela je pronicljiva bakica. - To i kažem: sva agresija ulazi u tebe i zaglavi se, i ti ne znaš kako da je otpustiš, sve zadržavaš u sebi. A sve zbog toga što mačem ne umiješ da mašeš, a nemaš ni dostojnog štita. Nemaš nikakav ni oklop! Nemaš ništa da zadržiš agresiju!
- Mač? Štit? Bako o čemu vi pričate? - čudila se Ljaljkina. - Napolju je XXI vijek! Kakvi oklopi?
- Nevidljivi - gonila je svoju liniju bakica. - Takave oklope čovjek mora uvijek da ima, oni se nasleđuju, po rodu se prenose sa pokoljenja na pokoljenje, a vremena su sada takva došla - otjerali su vjekovnu mudrost, sada djeci u nasleđe sve više stanove zavještavaju, da i automobile, a najvažnije su zaboravili!
- Kakvo nasleđe? Šta su zaboravili?
- Šta misliš, zašto su uspjeli svi da te uvrijede, kome nije bilo lijeno?
- Zato što ja ne mogu dozvoliti sebi da se spustim na njihov nivo! - dostojanstveno je odgovorila Ljaljkina. - Ja sam inteligentna, civilizovana osoba. A oni su ... neki divljaci!
- Eto dok ti inteligentno teško dišeš, divljak je već strijelu na tebe odapeo! On ima štit, i mač, i tobolac sa strijelama - on je agresivan, da ima i iskustvo! Zato te i pogađa bez promašaja! A da si imala štit, šta bi tada bilo?
- Pa, odbila bi se strijela od štit - razmislivši, pretpostavila je Ljaljkina.
- Tačno kažeš! Dakle, sad ću ti takav štit pokloniti.
- Udoban? - posumnjala je Ljaljkina. - Možda ga kupim kod vas?
- Ja ga ne prodajem. Prosto ga samo dajem na dar. Bez žaljenja!
- U redu, veliko vam hvala - saglasila se Ljaljkina, otvarajući torbu.
- Ne stavlja se u torbu, već u glavu! Već sam ti kazala, da je nevidljiv!
- Oh, dobro! Pretvorila sam se u uvo.
- Dakle, sve je veoma prosto. Prvo, moram da ti saopštim legendu o Ogledalu svijeta. A priča je ova: nekada, u davna vremena, Bogovi su stvorili čarobno ogledalo, da bi se cio svijet u njemu ogledao. I svaki čovjek pogledavši u to ogledalo, mogao je vidjeti, da je on sličan bogovima i zna sve tajne univerzuma, sve uzajamne veze i mehanizme. Bogovi su zavještali to ogledalo ljudima, i dugo vremena ono se čuvalo na zemlji i pomagalo ljudima da budu čistiji, bolji, ljubazniji, i da shvate da su svi oni - djelić jedne cjeline. Tada nije bilo rata, ni razora, ni sukoba - zar može jedan dio cjeline biti protiv drugog? Ne, kao što ni lijeva ruka protiv desne neće se boriti. Ljudi su tada jedni drugima željeli samo najbolje, jer bi se to odmah odrazilo na sve, i na tebe takođe. "Zdravo", "hvala", " uzdravlje", " svako dobro" - ta tradicija iz tog doba dolazi...
Ali jednom se ogledalo razbilo. Niko se ne sjeća zašto se to desilo. Možda su ga nedovoljno čuvali, možda, je đavo umiješao prste, a možda se i neka katastrofa desila - to nam je nevidljivo. I samo se razbilo Ogledalo svijeta na milione malih komadića, a svaki od njih više nije mogao da odražava jednu cjelinu, odražavao je samo mali dio. A ljudi su se zbunili: prestali su da osjećaju cjelovitost. Počeli su da misle o sebe različito - ili da su jedni bolji, drugi gori, ili da treba od drugih oduzeti komadić - tada bi svoje ogledalo bilo veće. Tako je došlo do svađa i rasprava, do ratova za mjesto pod suncem. Onda su jedni objavili da su naslednici bogova, a drugi su se počeli smatrati nižim, nedostojnim. I počeli su jedni drugima željeti zlo "dabogda propao", "u paklu gorio", "proklet bio"... Niijesu shvaćali iako se ogledalo razbilo - da je zakon odraza još uvijek na snazi. A on glasi, ako nešto drugom pošalješ, ono će se tebi i vratiti, na tebe će se odraziti.
Dobro je još, što se bukvalno takve želje ne obistinjuju, tada bi čovječanstvo samo sebe za nedelju dana uništilo! Ali svejedno - u takvim riječima je sadržan vatreni otrov, i dobra od njih ne očekuj. Otrovne strijele lete na sve strane i zabijaju se u svakog, ko im se nađe na putu. To je legenda...
- Pa, divno - zbunjeno je rekla Ljaljkina. - Ali kakve veze imam ja sa tim? Zašto neko te otrovne strijele baca, a ja sam meta?
- Zar nijesi shvatila? - čudila se bakica. - To je prostije od najprostijeg! Pa ti ih, dušo, bacaš samo ćuteći! Misliš ako ispoljavaš vaspitanje, ne govoriš naglas, da je sve svijetlo i paperjasto? Naravno da nije! Ti takođe ne osjećaš cjelovitost, postavljaš sebe iznad drugih. Ti si dobra - oni su loši, zar ne? A oni to isto u vezi tebe misle. Eto kako se to odražava sa jednih na druge. Začarani krug!
- A šta da radim, ne shvatam? - zacvili Ljaljkina. - Možda, da naglas kažem šta mislim o njima? Tako ću kabadahija postati? Ne želim to!
- I ne treba. Postoji način!
- Koji? Kakav? - zainteresovala se Ljaljkina.
- To je taj isti štit, o kome ti cio sat govorim. To je jednostavno: tebi neku gadost kažu ili urade, a ti umjesto da se otrovom nalivaš, misaono poželiš sebi nešto dobro, i dodaš: " i vama takođe". To je sve!
- Kako to? - napela je mozak Ljaljkina. - Ništa ne razumijem...
- To je vrlo jednostavno! Evo želiš da kažeš "dabogda ne uspjela", a ti pomisliš "dabogda dobrog muža našla!". Pomisli to od srca, energično! Pretpostavljam, da želiš muža?
- To nije bitno - zbunila se Ljaljkina, koja je stvarno bila neudata i muža je jako željela. - Bolje mi recite pošto smo mi dio jedne cjeline, zašto su neki ljudi dobri, a drugi ne baš...? Pa, jednostano su čak zli?
- Zato što svako u svom komadiću vidi mali dio cjeline. A u cjelini - u njega svega ima pomalo. To je kao hleb. Kvasac, voda, so i brašno pojedinačno su neukusni, i ti ih nećeš jesti. A ako sve izmiješaš i ispečeš - biće ukusno, veoma ukusno.
- I moj djeda je istu stvar govorio za kašu - nasmijala se Ljaljkina.
- Pa, vidiš, znači nijesam ja jedina koja ti mudrost prenosi - nasmija se i starica.
- Pokušaj, pokušaj! Sve će brzo početi da se mijenja, vidjećeš!
- Šta ako ja poželim dobro, a čovjek se još više razljuti? - odjednom se uznemirila Ljaljkina. - Odjednom, pošto on u dobro i uopšte ni u šta ne vjeruje?
- Pa, neka i ne vjeruje. Ti se ne trudiš zbog njega, nego zbog sebe. Kažem ti - poželi dobro, i ono će ti se vratiti, po zakonu odraza. To je najbolji štit na svijetu, bilo bi bolje da mi vjeruješ. A ti sjediš i misliš: "Ova starica, je senilna, i neke bajke priča."
- Ja... ne... - zapetljala se Ljaljkina, koja je zaista nešto tako pomislila.
- U redu je, ne vrijeđam se. - dobrodušno je odmahnula rukom starica. - Da sam ja tuđe misli slušala i još da sam se vrijeđala, odavno bih se raspala od tuge. Ponekad ljudi tako misle da čak i sveci trpe!
- Teško vam je vjerovatno, da slušate sve misli?
- Ništa, navikla sam se. Glavno je - poželjeti dobro, to je sva nauka. Tako ja živim.
Onda je bakica morala da izađe, a Ljaljkina je izašla na sledeću stanicu. Išla je kući i mislila: šta je ovo bilo? Šta je tu laž, a šta istina? Možda je bakica zaista postala senilna zbog starosti? Ali tu se spotakla i izbacila je misao iz glave: a šta ako se po zakonu odraza njoj vrati, da li želim da posenilim? Ne, hvala!
I, po zlu na ulazu je srela Jegorovnu, lokalnu skandal majstoricu koje su se svi susjedi plašili i nijesu voljeli, pa čak i svaku komuniciju sa njom izbjegavali. Govorili su čak da je - energetski vampir i živi na račun sisanja tuđe energije, i Ljaljkina se sa tim potpuno slagala. Nju je tako svaki put sisala.
- Da, upravo mi ti trebaš! - zvonko se oglasila Jegorovna. - Tvoja mačka je moje cvijeće iskopala? Nju ću dati u klanicu! A tebe ću tužiti!
Ranije je Ljaljkina obično umirala od straha pred Jegorovnom, kao zec pred udavom, dozvoljavala da je iscijedi kao limun, a zatim bježala kući da plače, ali sada se sjetila nauke svoje stare saputnice, zakona odraza i...
- Uzdravlje, Jegorovna - jasno je rekla Ljaljkina, bez smanjivanja brzine.
- Nevidljivi - gonila je svoju liniju bakica. - Takave oklope čovjek mora uvijek da ima, oni se nasleđuju, po rodu se prenose sa pokoljenja na pokoljenje, a vremena su sada takva došla - otjerali su vjekovnu mudrost, sada djeci u nasleđe sve više stanove zavještavaju, da i automobile, a najvažnije su zaboravili!
- Kakvo nasleđe? Šta su zaboravili?
- Šta misliš, zašto su uspjeli svi da te uvrijede, kome nije bilo lijeno?
- Zato što ja ne mogu dozvoliti sebi da se spustim na njihov nivo! - dostojanstveno je odgovorila Ljaljkina. - Ja sam inteligentna, civilizovana osoba. A oni su ... neki divljaci!
- Eto dok ti inteligentno teško dišeš, divljak je već strijelu na tebe odapeo! On ima štit, i mač, i tobolac sa strijelama - on je agresivan, da ima i iskustvo! Zato te i pogađa bez promašaja! A da si imala štit, šta bi tada bilo?
- Pa, odbila bi se strijela od štit - razmislivši, pretpostavila je Ljaljkina.
- Tačno kažeš! Dakle, sad ću ti takav štit pokloniti.
- Udoban? - posumnjala je Ljaljkina. - Možda ga kupim kod vas?
- Ja ga ne prodajem. Prosto ga samo dajem na dar. Bez žaljenja!
- U redu, veliko vam hvala - saglasila se Ljaljkina, otvarajući torbu.
- Ne stavlja se u torbu, već u glavu! Već sam ti kazala, da je nevidljiv!
- Oh, dobro! Pretvorila sam se u uvo.
- Dakle, sve je veoma prosto. Prvo, moram da ti saopštim legendu o Ogledalu svijeta. A priča je ova: nekada, u davna vremena, Bogovi su stvorili čarobno ogledalo, da bi se cio svijet u njemu ogledao. I svaki čovjek pogledavši u to ogledalo, mogao je vidjeti, da je on sličan bogovima i zna sve tajne univerzuma, sve uzajamne veze i mehanizme. Bogovi su zavještali to ogledalo ljudima, i dugo vremena ono se čuvalo na zemlji i pomagalo ljudima da budu čistiji, bolji, ljubazniji, i da shvate da su svi oni - djelić jedne cjeline. Tada nije bilo rata, ni razora, ni sukoba - zar može jedan dio cjeline biti protiv drugog? Ne, kao što ni lijeva ruka protiv desne neće se boriti. Ljudi su tada jedni drugima željeli samo najbolje, jer bi se to odmah odrazilo na sve, i na tebe takođe. "Zdravo", "hvala", " uzdravlje", " svako dobro" - ta tradicija iz tog doba dolazi...
Ali jednom se ogledalo razbilo. Niko se ne sjeća zašto se to desilo. Možda su ga nedovoljno čuvali, možda, je đavo umiješao prste, a možda se i neka katastrofa desila - to nam je nevidljivo. I samo se razbilo Ogledalo svijeta na milione malih komadića, a svaki od njih više nije mogao da odražava jednu cjelinu, odražavao je samo mali dio. A ljudi su se zbunili: prestali su da osjećaju cjelovitost. Počeli su da misle o sebe različito - ili da su jedni bolji, drugi gori, ili da treba od drugih oduzeti komadić - tada bi svoje ogledalo bilo veće. Tako je došlo do svađa i rasprava, do ratova za mjesto pod suncem. Onda su jedni objavili da su naslednici bogova, a drugi su se počeli smatrati nižim, nedostojnim. I počeli su jedni drugima željeti zlo "dabogda propao", "u paklu gorio", "proklet bio"... Niijesu shvaćali iako se ogledalo razbilo - da je zakon odraza još uvijek na snazi. A on glasi, ako nešto drugom pošalješ, ono će se tebi i vratiti, na tebe će se odraziti.
Dobro je još, što se bukvalno takve želje ne obistinjuju, tada bi čovječanstvo samo sebe za nedelju dana uništilo! Ali svejedno - u takvim riječima je sadržan vatreni otrov, i dobra od njih ne očekuj. Otrovne strijele lete na sve strane i zabijaju se u svakog, ko im se nađe na putu. To je legenda...
- Pa, divno - zbunjeno je rekla Ljaljkina. - Ali kakve veze imam ja sa tim? Zašto neko te otrovne strijele baca, a ja sam meta?
- Zar nijesi shvatila? - čudila se bakica. - To je prostije od najprostijeg! Pa ti ih, dušo, bacaš samo ćuteći! Misliš ako ispoljavaš vaspitanje, ne govoriš naglas, da je sve svijetlo i paperjasto? Naravno da nije! Ti takođe ne osjećaš cjelovitost, postavljaš sebe iznad drugih. Ti si dobra - oni su loši, zar ne? A oni to isto u vezi tebe misle. Eto kako se to odražava sa jednih na druge. Začarani krug!
- A šta da radim, ne shvatam? - zacvili Ljaljkina. - Možda, da naglas kažem šta mislim o njima? Tako ću kabadahija postati? Ne želim to!
- I ne treba. Postoji način!
- Koji? Kakav? - zainteresovala se Ljaljkina.
- To je taj isti štit, o kome ti cio sat govorim. To je jednostavno: tebi neku gadost kažu ili urade, a ti umjesto da se otrovom nalivaš, misaono poželiš sebi nešto dobro, i dodaš: " i vama takođe". To je sve!
- Kako to? - napela je mozak Ljaljkina. - Ništa ne razumijem...
- To je vrlo jednostavno! Evo želiš da kažeš "dabogda ne uspjela", a ti pomisliš "dabogda dobrog muža našla!". Pomisli to od srca, energično! Pretpostavljam, da želiš muža?
- To nije bitno - zbunila se Ljaljkina, koja je stvarno bila neudata i muža je jako željela. - Bolje mi recite pošto smo mi dio jedne cjeline, zašto su neki ljudi dobri, a drugi ne baš...? Pa, jednostano su čak zli?
- Zato što svako u svom komadiću vidi mali dio cjeline. A u cjelini - u njega svega ima pomalo. To je kao hleb. Kvasac, voda, so i brašno pojedinačno su neukusni, i ti ih nećeš jesti. A ako sve izmiješaš i ispečeš - biće ukusno, veoma ukusno.
- I moj djeda je istu stvar govorio za kašu - nasmijala se Ljaljkina.
- Pa, vidiš, znači nijesam ja jedina koja ti mudrost prenosi - nasmija se i starica.
- Pokušaj, pokušaj! Sve će brzo početi da se mijenja, vidjećeš!
- Šta ako ja poželim dobro, a čovjek se još više razljuti? - odjednom se uznemirila Ljaljkina. - Odjednom, pošto on u dobro i uopšte ni u šta ne vjeruje?
- Pa, neka i ne vjeruje. Ti se ne trudiš zbog njega, nego zbog sebe. Kažem ti - poželi dobro, i ono će ti se vratiti, po zakonu odraza. To je najbolji štit na svijetu, bilo bi bolje da mi vjeruješ. A ti sjediš i misliš: "Ova starica, je senilna, i neke bajke priča."
- Ja... ne... - zapetljala se Ljaljkina, koja je zaista nešto tako pomislila.
- U redu je, ne vrijeđam se. - dobrodušno je odmahnula rukom starica. - Da sam ja tuđe misli slušala i još da sam se vrijeđala, odavno bih se raspala od tuge. Ponekad ljudi tako misle da čak i sveci trpe!
- Teško vam je vjerovatno, da slušate sve misli?
- Ništa, navikla sam se. Glavno je - poželjeti dobro, to je sva nauka. Tako ja živim.
Onda je bakica morala da izađe, a Ljaljkina je izašla na sledeću stanicu. Išla je kući i mislila: šta je ovo bilo? Šta je tu laž, a šta istina? Možda je bakica zaista postala senilna zbog starosti? Ali tu se spotakla i izbacila je misao iz glave: a šta ako se po zakonu odraza njoj vrati, da li želim da posenilim? Ne, hvala!
I, po zlu na ulazu je srela Jegorovnu, lokalnu skandal majstoricu koje su se svi susjedi plašili i nijesu voljeli, pa čak i svaku komuniciju sa njom izbjegavali. Govorili su čak da je - energetski vampir i živi na račun sisanja tuđe energije, i Ljaljkina se sa tim potpuno slagala. Nju je tako svaki put sisala.
- Da, upravo mi ti trebaš! - zvonko se oglasila Jegorovna. - Tvoja mačka je moje cvijeće iskopala? Nju ću dati u klanicu! A tebe ću tužiti!
Ranije je Ljaljkina obično umirala od straha pred Jegorovnom, kao zec pred udavom, dozvoljavala da je iscijedi kao limun, a zatim bježala kući da plače, ali sada se sjetila nauke svoje stare saputnice, zakona odraza i...
- Uzdravlje, Jegorovna - jasno je rekla Ljaljkina, bez smanjivanja brzine.
Jegorovna je prvo zanijemila, a zatim stavila ruke na bok i povisila glas:
- Uzdravlje, kažeš? Šališ li se, ili šta? Sa vama ovdje samo možeš da poludiš, kakvo zdravlje???
" Dabogda se olinjala. - prvo je htjela da pomisli Ljaljkina, a onda, prisećajući se, promijenila je. - Dabogda procvjetala i pomladila se!"
Ta misao joj se učinila toliko zabavnom da se zakikotala. Jegorovna je produžila da viče, sad već iza njenih leđa, a Ljaljkina je mirno ušla u ulaz i popela se do svog stana.
- Vau, nije probila! - u potpunom čudu govorila je ona, gledajući se u ogledalo u hodniku. - Hej, Jegorovna! Nijesi me probila! Radi štit, radi!
Sledećeg dana, Ljaljkina je isprobala štit na poslu - i tamo je radio! Načelnici je Ljaljkina poželjela srećan odmor na Bahamima, koleginici-zmiji - dobro plaćen posao, lošem klijentu - veliki dobitak na lutriji. Na kraju radnog dana Ljaljkina je bila u predivnom raspoloženju. Strelice, sa otrovom do nje prosto nijesu dolijetale!!!
Uskoro je osvježena i podmlađena Ljaljkina išla autobusom, i na nekoj stanici je ušla ona ista debela žena sa torbom, koja je nekada pocijepala Ljaljkine čarape (oh bože kako je to davno bilo !!!), to joj je donijelo sudbonosni susret sa čudnom bakicom. Sada se žena prilijepila za muškarca inteligentnog izgleda, kojeg je obhvatila svojom vrućom rukom. Muškarac je preblijedio, cio pocrvenio, jedva uzdržavajući se da ne odleprša.
" Dabogda ti tvoj pogani jezik otpao, stara vještice" - Ljaljkina je odjednom shvatila šta čovek misli. Uh, ne, to ne treba! - " Dabogda ti usta bila puna ratluka, božijih maslačaka." - brzo je umjesto njega pomislila Ljaljkina i pogledala.
- Mladiću, dođite ovamo! - pozvala ga je ona. - Ovdje ima mjesta. A i meni je potrebna vaša pomoć. Molim vas!
Čovjek ju je pogledao sa zahvalnošću, kao spasioca, i naglo je krenuo prema njoj.
- Sjedite, - pozvala ga je ona. - Zakačila se?
- Još kako, - priznao je muškarac. - Ne volim takve skandalozne situacije! Ali iz nekog razloga stalno upadam u njih. Neko prokletstvo!
- Tačno. Prokletstvo! Ali ja znam kako se skida - misteriozno je rekla Ljaljkina. - Da li ste ikada čuli za Ogledalo svijeta? A o zakonu odraza? Tako, i štit još uvijek nemate?
Čovjek naravno, nije čuo ništa od toga, ali se veoma zainteresovao. I Ljaljkina je morala da ga pozove na čaj, jer je već bila stanica. Oni su se sreli još jednom, i još ... A šta se onda desilo - vi naravno pogađate. Pošto je Ljaljkina do tog vremena mnogo svakog dobra poželjela djelićima jedinstvene cjeline, to prosto nije moglo a da joj se ne vrati - po zakonu odraza!
Autor: Irina Konstantinova Seminova - Bajke Eljfike
Izvor: http://www.elfikarussian.ru
Prevela: Beba Muratović -bebamur.com
- Uzdravlje, kažeš? Šališ li se, ili šta? Sa vama ovdje samo možeš da poludiš, kakvo zdravlje???
" Dabogda se olinjala. - prvo je htjela da pomisli Ljaljkina, a onda, prisećajući se, promijenila je. - Dabogda procvjetala i pomladila se!"
Ta misao joj se učinila toliko zabavnom da se zakikotala. Jegorovna je produžila da viče, sad već iza njenih leđa, a Ljaljkina je mirno ušla u ulaz i popela se do svog stana.
- Vau, nije probila! - u potpunom čudu govorila je ona, gledajući se u ogledalo u hodniku. - Hej, Jegorovna! Nijesi me probila! Radi štit, radi!
Sledećeg dana, Ljaljkina je isprobala štit na poslu - i tamo je radio! Načelnici je Ljaljkina poželjela srećan odmor na Bahamima, koleginici-zmiji - dobro plaćen posao, lošem klijentu - veliki dobitak na lutriji. Na kraju radnog dana Ljaljkina je bila u predivnom raspoloženju. Strelice, sa otrovom do nje prosto nijesu dolijetale!!!
Uskoro je osvježena i podmlađena Ljaljkina išla autobusom, i na nekoj stanici je ušla ona ista debela žena sa torbom, koja je nekada pocijepala Ljaljkine čarape (oh bože kako je to davno bilo !!!), to joj je donijelo sudbonosni susret sa čudnom bakicom. Sada se žena prilijepila za muškarca inteligentnog izgleda, kojeg je obhvatila svojom vrućom rukom. Muškarac je preblijedio, cio pocrvenio, jedva uzdržavajući se da ne odleprša.
" Dabogda ti tvoj pogani jezik otpao, stara vještice" - Ljaljkina je odjednom shvatila šta čovek misli. Uh, ne, to ne treba! - " Dabogda ti usta bila puna ratluka, božijih maslačaka." - brzo je umjesto njega pomislila Ljaljkina i pogledala.
- Mladiću, dođite ovamo! - pozvala ga je ona. - Ovdje ima mjesta. A i meni je potrebna vaša pomoć. Molim vas!
Čovjek ju je pogledao sa zahvalnošću, kao spasioca, i naglo je krenuo prema njoj.
- Sjedite, - pozvala ga je ona. - Zakačila se?
- Još kako, - priznao je muškarac. - Ne volim takve skandalozne situacije! Ali iz nekog razloga stalno upadam u njih. Neko prokletstvo!
- Tačno. Prokletstvo! Ali ja znam kako se skida - misteriozno je rekla Ljaljkina. - Da li ste ikada čuli za Ogledalo svijeta? A o zakonu odraza? Tako, i štit još uvijek nemate?
Čovjek naravno, nije čuo ništa od toga, ali se veoma zainteresovao. I Ljaljkina je morala da ga pozove na čaj, jer je već bila stanica. Oni su se sreli još jednom, i još ... A šta se onda desilo - vi naravno pogađate. Pošto je Ljaljkina do tog vremena mnogo svakog dobra poželjela djelićima jedinstvene cjeline, to prosto nije moglo a da joj se ne vrati - po zakonu odraza!
Autor: Irina Konstantinova Seminova - Bajke Eljfike
Izvor: http://www.elfikarussian.ru
Prevela: Beba Muratović -bebamur.com
