Ako sam živa, onda ne mogu. Ne mogu puno. Dva - tri sata dnevno mogu raditi, onda se umorim, prestajem da osjećam.
|
Par dubokih susreta na dan mogu. Ili čak jedan vrlo dubok - to je sve. Potom to treba svariti, zapisati, usvojiti. To mi je dovoljno.
Ne mogu imati mnogo stvari. One jednostavno ne ulaze u svijest. One se zaboravlju, gube, umrtve. |
Ako osjećam, tada ne mogu jesti, piti ono što se nudi. Čitati, gledati ili slušati. Ako osjećam, onda biram. I što više, to još pažljivije.
Ne mogu imati mnogo odnosa. Malo dubokih - da. Mnogo površnih ne mogu. Od toga se lomim. Nešto nježno u meni se pretvara u žulj. Ne mogu da idem duboko sa malopoznatim. Koliko još treba da prođete zajedno da biste shvatili kako im vjerovati. Gdje su u njihovoj duši rupe, šupljine ili tajni ćoškovi, a gdje u mojoj.
Ako uključim sarkazam, cinizam, neosjetljivost, strpljenje i drugu kosmičku brzinu, onda lako mogu. Tonama, masama, kilometrima. Progutati, prelistati, proći pobjedničkim maršom. Najvažnije je ne osjećati.
Ako sam profesionalac, igram ulogu, radim po šemi, ne uključujem sebe, onda mogu. Mogu, ali ne želim. Ne želim toliko, da se ispostavlja, kao da ne mogu.
Ako je rezultat jedan te isti, iz svega predloženog i probanog, biram da osjećam. Zašto da ne?
Aglaja Datešidze
Prevod teksta: https://www.facebook.com/AglayaDateshidze
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com