Vrlo često svoje postojanje oblikujemo prema diktatima koji nam ne odgovaraju: stavljamo granice na ono što mislimo da smo u stanju da uradimo ("nisam talentovan za umjetnost") ili mislimo da nemamo dozvolu za to ("ne mogu sebi da priuštim da radim ovaj posao koji mi se stvarno sviđa"), ali i ono što mislimo da jesmo ("sa mnom nešto nije u redu"). Većinu vremena smo naš najveći izvor ograničenja a da to i ne shvatamo.
Ovo uglavnom nesvesno ponašanje ograničava nas na putu koji ne odražava naše stvarne sposobnosti, ugasivši plamen naših talenata i naše stvarne težnje. Sve ovo ima negativne posledice na nas jer nas zatvara u začarani krug koji nas gura ka frustraciji, nezadovoljstvu i osećaju da u životu ništa ne radimo.
Granice vaše sigurne zone mogu se pretvoriti u zatvor za vašu dušu.
Naša zona komfora je korisna i ne treba je demonizovati, uostalom, za život je funkcionalno imati sigurnosnu zonu u kojoj se mozemo osjecati dobro; život koji je van naših granica je izuzetno stresan, čak i ako je pun stimulansa. Međutim, čak i ako je komfor zona korisna u našem svakodnevnom životu, važno je koristiti je izbalansirano, bez pretvaranja granica ove bezbednosne zone u invariantne granice jer, kako vrijeme prolazi, možemo postepeno izgubiti sigurnost u sebe i u sopstvene sposobnosti.
U ovom trenutku, probijanje granica koje smo sebi postavili moglo bi nas odvesti u opasnosti i pokrenuti odbrambene reakcije u nama. Posledica toga ce biti da sve više i više počnemo da se zaključavamo u toj sigurnoj zoni, gdje smo, kako bismo se osjećali sigurno i zaštićeno, primorani da se odreknemo svog unutrašnjeg blagostanja, autentičnosti i svega onoga o čemu smo sanjali da postignemo u svijetu.
Problem je u tome što nas taj strah ne samo izoluje od svijeta, već i polako njeguje granice naše bezbjednosne zone čineći da život, izabran „strahom od…“, postane sve bliži dok nam ne oduzme dah. U ovom trenutku doći ćemo do stanja duboke krize tokom koje ćemo imati priliku otvoriti oči i shvatiti svu štetu koju smo sebi učinili i, u najboljem slučaju, radosno detonirati zidove našeg mentalnog zatvora. Ako se sva naša sigurnost uruši i imamo osjećaj da smo goli, izloženi i ranjivi, barem ćemo se osjećati živima i mogli bismo započeti autentični život ispočetka.
Radoznalost predstavlja vrata autentičnosti: pomaže vam da prepoznate sebe
Nije neophodno prolaziti kroz stanje duboke krize da bismo živjeli što autentičnije i to odražava naše istinsko biće, dovoljno je da se gaji važan kvalitet: radoznalost, želja za razumjevanjem, otkrivanjem i prevazilazenjem onoga što je već poznato. Radoznalost nam pomaže da svako malo izbacimo nos kroz vrata, da se otvorimo svijetu, da pokušamo,da eksperimentišemo, da živimo izvan granica naših vjerovanja ili ograničenja koje nameće ideologija.
Granice vaše sigurne zone mogu se pretvoriti u zatvor za vašu dušu.
Naša zona komfora je korisna i ne treba je demonizovati, uostalom, za život je funkcionalno imati sigurnosnu zonu u kojoj se mozemo osjecati dobro; život koji je van naših granica je izuzetno stresan, čak i ako je pun stimulansa. Međutim, čak i ako je komfor zona korisna u našem svakodnevnom životu, važno je koristiti je izbalansirano, bez pretvaranja granica ove bezbednosne zone u invariantne granice jer, kako vrijeme prolazi, možemo postepeno izgubiti sigurnost u sebe i u sopstvene sposobnosti.
U ovom trenutku, probijanje granica koje smo sebi postavili moglo bi nas odvesti u opasnosti i pokrenuti odbrambene reakcije u nama. Posledica toga ce biti da sve više i više počnemo da se zaključavamo u toj sigurnoj zoni, gdje smo, kako bismo se osjećali sigurno i zaštićeno, primorani da se odreknemo svog unutrašnjeg blagostanja, autentičnosti i svega onoga o čemu smo sanjali da postignemo u svijetu.
Problem je u tome što nas taj strah ne samo izoluje od svijeta, već i polako njeguje granice naše bezbjednosne zone čineći da život, izabran „strahom od…“, postane sve bliži dok nam ne oduzme dah. U ovom trenutku doći ćemo do stanja duboke krize tokom koje ćemo imati priliku otvoriti oči i shvatiti svu štetu koju smo sebi učinili i, u najboljem slučaju, radosno detonirati zidove našeg mentalnog zatvora. Ako se sva naša sigurnost uruši i imamo osjećaj da smo goli, izloženi i ranjivi, barem ćemo se osjećati živima i mogli bismo započeti autentični život ispočetka.
Radoznalost predstavlja vrata autentičnosti: pomaže vam da prepoznate sebe
Nije neophodno prolaziti kroz stanje duboke krize da bismo živjeli što autentičnije i to odražava naše istinsko biće, dovoljno je da se gaji važan kvalitet: radoznalost, želja za razumjevanjem, otkrivanjem i prevazilazenjem onoga što je već poznato. Radoznalost nam pomaže da svako malo izbacimo nos kroz vrata, da se otvorimo svijetu, da pokušamo,da eksperimentišemo, da živimo izvan granica naših vjerovanja ili ograničenja koje nameće ideologija.
"Biti ciganin "u duši znači ne biti tamo gdje se naseljavaju drugi. To znači biti "negdje drugde“ s obzirom na modu, ideologiju, partizanstvo, konformizam, zavist. Cigani u duši imaju stalne odlaske. "
- Alessandro Pronzato
Radoznalo biće je neprijatno jer je slobodno i ne dozvoljava sebi lako zatvaranje, ono istražuje laži i neistine, uništava teorije koje su se pojavile u vazduhu, ali prije svega sprečava da se strah ne proširi i da ga ograniči na uski prostor, suviše uzak za životni impuls koji čuva u sebi i pokušava da ispuni sebe, da bi ostavili utisak na svijet kao svedoci svog doba, iako kratkog, na ovoj zemlji.
Ova intelektualna radoznalost (da se ne miješa sa indiskrecijom) možda je temeljna iskra za živeti svjesniji život, otvoreniji za moguće, neočekivano, čudo, jer se često ispoljava kao neodoljiva želja, poput vatre što naglašava žeđ za znanjem; to je protivotrov rutini, dosadi, mračnoj noći koja pada na dušu. Vodi nas na putovanja, u otkrivanje novih svjetova, u razumevanje svijeta, u razumevanje smisla našeg života.
Traženjem, eksperimentisanjem, pokušavanjem, pa čak i neuspjehom, približavamo se smislu svog postojanja, to je otkrivanje različitih manifestacija života izvan običnih i poznatih. Kada imamo priliku da se sjetimo ko smo i koje talente još uvijek neizraženo zadržavamo u sebi.
Što se više izvlačimo iz svog sigurnog područja, to više doživljavamo svijet i obogaćujemo sebe lekcijama i razumijevanjem: intuicija postaje oštrija, nakupljamo stručno znanje koje vrijedi prenijeti. Postajemo dio bogatstva samog svijeta zato što se nismo zadovoljili čuvanjem sjemena života koje nam je dato: proklijali smo ga i ono je izašlo na otvoreno; a tamo, izvan zemlje na kojoj je posađeno, jedino što ostaje je nebo.
Tako da u slučaju da se u životu ugušimo, moraćemo da otvorimo vrata i izbacimo nos iz svoje bezbjedonosne zone i pokrenemo se, djelujemo, usudimo se da živimo.
Sandra Saporito
Prevod teksta:
https://www.eticamente.net/66900/essere-zingari-dellanima-un-invito-a-partire-sempre-dentro-e-fuori-di-noi.html
Prevod i obrada Ana i Jelena Muratović - bebamur.com
Traženjem, eksperimentisanjem, pokušavanjem, pa čak i neuspjehom, približavamo se smislu svog postojanja, to je otkrivanje različitih manifestacija života izvan običnih i poznatih. Kada imamo priliku da se sjetimo ko smo i koje talente još uvijek neizraženo zadržavamo u sebi.
Što se više izvlačimo iz svog sigurnog područja, to više doživljavamo svijet i obogaćujemo sebe lekcijama i razumijevanjem: intuicija postaje oštrija, nakupljamo stručno znanje koje vrijedi prenijeti. Postajemo dio bogatstva samog svijeta zato što se nismo zadovoljili čuvanjem sjemena života koje nam je dato: proklijali smo ga i ono je izašlo na otvoreno; a tamo, izvan zemlje na kojoj je posađeno, jedino što ostaje je nebo.
Tako da u slučaju da se u životu ugušimo, moraćemo da otvorimo vrata i izbacimo nos iz svoje bezbjedonosne zone i pokrenemo se, djelujemo, usudimo se da živimo.
Sandra Saporito
Prevod teksta:
https://www.eticamente.net/66900/essere-zingari-dellanima-un-invito-a-partire-sempre-dentro-e-fuori-di-noi.html
Prevod i obrada Ana i Jelena Muratović - bebamur.com
