Zašto vedsko znanje, kod nas ne radi? Sa tim se suočavaju razne žene, i mnoge bivaju razočarane. Uradila je sve "ispravno" - a nije dobila takav rezultat. Ponekad čak i suprotno od željenog. Zašto?
Zato što smo same umislile da je prava žena - podobna žena. Trudimo se da budemo podobne za društvo, muža, djecu. Takve pored kojih je svima dobro, udobno. Po svaku cijenu. Koja će ih u svakom slučaju nahraniti - čak i ako zato mora da pređe preko sebe. Koja sve oprašta, razumije, prihvata i nosi se sa svim. Poželjno ćuti.
Da li su takvi primjeri opisani u Vedama? Da li se takve žene tamo hvale?
Mi ne istražujemo, izvore ne čitamo, um je kod nas često slab za to da bi razmišljao. Mislimo klišeima i gotovim šablonima. Da bi suprug zaradio više - treba prestati raspravljati se sa njim i hraniti ga. I žena ne raspravlja ( guši unutra milione riječi i argumenata), trudi se iz sve svoje snage. A rezultata nema! Nimalo! Ponekad se muž može čak "odjednom" obruši na ženu, uprkos "uslužnosti". Ko je kriv? Naravno, Vede! Ranije, barem nije vrištao, sada je još gore.
I sve zato što pokušavamo da budemo podobne. I tada odustajemo od samih sebe, potiskujemo svoje osobine, uništavamo sebe iznutra. I naravno, to primorava naše bliske da se ponašaju drugačije. To provocira neprijatne životne događaje. To je put u suprotnom pravcu, nažalost, to nije put ka sreći.
Biću iskrena. Prava žena nije podobna. Ona zna šta želi i ne boji se da zahtijeva. Ona posjeduje samopoštovanje i sa sobom ne trguje. Ona je emocionalna. Ponekad previše. Ona sluša sebe, njoj je teško nametnuti nešto protiv njene volje. Ona vidi smisao života i nije spremna da ga se odrekne. Ona je živa. Ona nije robot, niti lutka. Ona je nepredvidiva, impulsivna, promjenljiva, emocionalna. I kao rezultat tog nije podobna.
Mnogo je jednostavnije biti ta koja u svakodnevnom životu nosi sve na sebe, čak i ako se to ne traži od nje. Ili ta koju je lako odvući krevet ne preuzimajući odgovornost, samo obećati nešto - ili čak bez ikakvog obećanja. Ili ta koja ništa ne želi i ništa ne traži. Ili ta koja je ugušila sva čula i nikada ne plače. Ili ta koja može godinama da obavlja dužnosti žene, ne bivajući žena i ne postavlja to pitanje, zbog straha od gubitka. Ta koja ravnopravno sa mužem zarađuje novac.
Ta koja je uvijek u farmerkama - da bi mogla u njima da radi sve i što treba i što ne treba. Ili ta koja trpi maltretiranje muža. Ili ta koja je na samu sebe zaboravila i odbacila. Ili ta koja ne umije da odbije, kojoj se mogu usadti tuđe želje i misli. Takva je žena zaista podobna. Ali da li se može zaista i da voli? I može li ona istinski da voli samu sebe?
Mi ne istražujemo, izvore ne čitamo, um je kod nas često slab za to da bi razmišljao. Mislimo klišeima i gotovim šablonima. Da bi suprug zaradio više - treba prestati raspravljati se sa njim i hraniti ga. I žena ne raspravlja ( guši unutra milione riječi i argumenata), trudi se iz sve svoje snage. A rezultata nema! Nimalo! Ponekad se muž može čak "odjednom" obruši na ženu, uprkos "uslužnosti". Ko je kriv? Naravno, Vede! Ranije, barem nije vrištao, sada je još gore.
I sve zato što pokušavamo da budemo podobne. I tada odustajemo od samih sebe, potiskujemo svoje osobine, uništavamo sebe iznutra. I naravno, to primorava naše bliske da se ponašaju drugačije. To provocira neprijatne životne događaje. To je put u suprotnom pravcu, nažalost, to nije put ka sreći.
Biću iskrena. Prava žena nije podobna. Ona zna šta želi i ne boji se da zahtijeva. Ona posjeduje samopoštovanje i sa sobom ne trguje. Ona je emocionalna. Ponekad previše. Ona sluša sebe, njoj je teško nametnuti nešto protiv njene volje. Ona vidi smisao života i nije spremna da ga se odrekne. Ona je živa. Ona nije robot, niti lutka. Ona je nepredvidiva, impulsivna, promjenljiva, emocionalna. I kao rezultat tog nije podobna.
Mnogo je jednostavnije biti ta koja u svakodnevnom životu nosi sve na sebe, čak i ako se to ne traži od nje. Ili ta koju je lako odvući krevet ne preuzimajući odgovornost, samo obećati nešto - ili čak bez ikakvog obećanja. Ili ta koja ništa ne želi i ništa ne traži. Ili ta koja je ugušila sva čula i nikada ne plače. Ili ta koja može godinama da obavlja dužnosti žene, ne bivajući žena i ne postavlja to pitanje, zbog straha od gubitka. Ta koja ravnopravno sa mužem zarađuje novac.
Ta koja je uvijek u farmerkama - da bi mogla u njima da radi sve i što treba i što ne treba. Ili ta koja trpi maltretiranje muža. Ili ta koja je na samu sebe zaboravila i odbacila. Ili ta koja ne umije da odbije, kojoj se mogu usadti tuđe želje i misli. Takva je žena zaista podobna. Ali da li se može zaista i da voli? I može li ona istinski da voli samu sebe?
Postoji sumnja da žena bira jedan od dva moguća puta - ili da bude podobna, ili da bude srećna. Ovi putevi vode u različite strane, i na svakoj od njih učimo različite stvari.
Najvažnije, da put srećne žene na kraju dovodi do toga da pored nje srećni postaju i svi ostali. Pored podobne žene nema sreće. Može postojati samo zadovoljstvo od korištenja, udoban i predvidiv osjećaj komfora. Ali nema sreće.
Zašto mislimo da je za sreću potrebno biti podoban?
- Da bi bili srećni, treba da naučimo da slušamo svoje srce, i da ga slijedimo. Da bi bili podobni - treba da slušamo mišljenja svih okolo i na svaki mogući način da im se prilagodimo, čak i ako ne želimo.
- Da bi bili srećni, treba naučiti željeti i primati željeno, davati i primati ljubav. Da bi bili podobni treba naučiti davati sve, ništa i nikada ne tražiti.
- Da bi bili srećni, treba otkriti taj potencijal koji je već u nama. Da bi bili podobni dovoljno je raditi to što je prihvatljivo i pravilno. Čak i ako je to u suprotnosti sa tvojom sopstvenom prirodom.
- Da bi bili srećni, treba znati odbiti. Učtivo, nježno, ali reći "ne" za sve ono što te ne čini srećnijom. Podobna žena se slaže sa svim što joj daju. Sa svim što su dali i koliko su dali. Podobna žena ne zna uopšte da odbije.
- Da bi bili srećni ponekad treba, čak veoma često, ići protiv toka. Biti crna ovca, koja nekome izgleda čudna. Da bi bili podobni, uvijek treba raditi ono što svi okolo rade. U tom slučaju čak nije potrebno ni mozak uključivati.
Najvažnije, da put srećne žene na kraju dovodi do toga da pored nje srećni postaju i svi ostali. Pored podobne žene nema sreće. Može postojati samo zadovoljstvo od korištenja, udoban i predvidiv osjećaj komfora. Ali nema sreće.
Zašto mislimo da je za sreću potrebno biti podoban?
Kako smo postali podobni?
1. Dječji program
Većina roditelja od svakog živog djeteta pokušava da napravi podobnog. Da hoda u stroju, jede što daju, da se ne izdvaja i raspravlja, sluša bezuslovno, ne bruka, spava po rasporedu.
Naravno, posao roditelja je težak. Pogotovo kada oboje rade. Tada se želi da smanji količina stresa, da sve bude predvidljivo. I "živo" dijete u ovom slučaju smeta. I počinje: "stani uspravno", "umukni", "slušaj što ti se kaže", "nevažno je šta ti želiš"
U zamjenu za to, dijete dobija "ljubav" - nježnost, pažnju, ohrabrenje. I usvaja da ljubav dobijaju samo podobni.
2. Zasluživanje ljubavi
Još jedna varijanta dječjeg scenarija, kada su nas učili da je ljubav - nešto što mora da se zasluži. Da nas tek tako voljeti ni zbog čega niko neće. Želiš li ljubav? Dobij peticu, operi pod, slušaj.
Tada smo počeli da vjerujemo u to. I mislimo da ako sve u porodici vučemo na sebe, da će nas sigurno voljeti. Obavezno će nas potapšati po glavi, sažaliti, pohvaliti. Međutim, realnost je takva, da je sve suprotno. Što više vučete - tim više na vas navaljuju. I manje vole.
3. Kada se trudimo da se udobno oblačimo
Prvi korak u maloj izdaji sebe je taj kako se oblačimo. Mi ponovo biramo - želimo li da budemo srećni ili podobni? I često biramo ovo drugo.
Mi se odričemo lijepe haljine, koja se većini nas više sviđa od farmerki. Jer nas haljina primorava da se drugačije odnosimo prema sebi i svojoj spoljašnosti, zahtijeva da mislimo o frizuri i cipelama. Haljine izazivaju naviku a za to treba više novca. Haljine, zahtijevaju više pažnje, u njima treba biti oprezniji. Neudobno, zar ne?
4. Kada umjesto da serviramo, počnemo da služimo i uslužujemo
Razlika je ogromna. Serviranje - uzdiže, služenje - ponižava. U prvom slučaju polazimo od potreba čovjeka, a u drugom od njegovih želja.
Većina roditelja od svakog živog djeteta pokušava da napravi podobnog. Da hoda u stroju, jede što daju, da se ne izdvaja i raspravlja, sluša bezuslovno, ne bruka, spava po rasporedu.
Naravno, posao roditelja je težak. Pogotovo kada oboje rade. Tada se želi da smanji količina stresa, da sve bude predvidljivo. I "živo" dijete u ovom slučaju smeta. I počinje: "stani uspravno", "umukni", "slušaj što ti se kaže", "nevažno je šta ti želiš"
U zamjenu za to, dijete dobija "ljubav" - nježnost, pažnju, ohrabrenje. I usvaja da ljubav dobijaju samo podobni.
2. Zasluživanje ljubavi
Još jedna varijanta dječjeg scenarija, kada su nas učili da je ljubav - nešto što mora da se zasluži. Da nas tek tako voljeti ni zbog čega niko neće. Želiš li ljubav? Dobij peticu, operi pod, slušaj.
Tada smo počeli da vjerujemo u to. I mislimo da ako sve u porodici vučemo na sebe, da će nas sigurno voljeti. Obavezno će nas potapšati po glavi, sažaliti, pohvaliti. Međutim, realnost je takva, da je sve suprotno. Što više vučete - tim više na vas navaljuju. I manje vole.
3. Kada se trudimo da se udobno oblačimo
Prvi korak u maloj izdaji sebe je taj kako se oblačimo. Mi ponovo biramo - želimo li da budemo srećni ili podobni? I često biramo ovo drugo.
Mi se odričemo lijepe haljine, koja se većini nas više sviđa od farmerki. Jer nas haljina primorava da se drugačije odnosimo prema sebi i svojoj spoljašnosti, zahtijeva da mislimo o frizuri i cipelama. Haljine izazivaju naviku a za to treba više novca. Haljine, zahtijevaju više pažnje, u njima treba biti oprezniji. Neudobno, zar ne?
4. Kada umjesto da serviramo, počnemo da služimo i uslužujemo
Razlika je ogromna. Serviranje - uzdiže, služenje - ponižava. U prvom slučaju polazimo od potreba čovjeka, a u drugom od njegovih želja.
Pri tome, da se čovjeku da sve ono što mu treba, nije uvijek prijatno. Ponekad, mu treba dati kantu hladne vode ili distancirati i ukloniti. Dati mu to od čega će biti razumniji, jači, čistiji - i na kraju krajeva srećniji.
Ako se trudimo da udovoljimo svim željama čovjeka, i da mu ne damo ono što mu stvarno treba, samim tim upropaštvamo svoje bliske, ponižavamo sebe i gubimo mogućnost da budemo srećni.
Ako se trudimo da udovoljimo svim željama čovjeka, i da mu ne damo ono što mu stvarno treba, samim tim upropaštvamo svoje bliske, ponižavamo sebe i gubimo mogućnost da budemo srećni.
5. Kada gubimo svoje dostojanstvo u potrazi za onim što mi smatramo da je ljubav
Da, to je ponovo o zasluživanju ljubavi. O tome što nas takav model odnosa lišava sopstvenog dostojanstva. U nama postoji velika zamena pojmova, i ljubav smatramo platom za naše ponašanje. Naravno, samo ako je ponašanje dobro i pogodno.
Svaki čovjek se može i treba voljeti. U svakom stanju. Sa bilo kojim ponašanjem. I što manje sada to zaslužuje, tim ga jače treba voljeti. Ali ispoljavanje ljubavi - može da se razlikuje.
Ovaj model prenosimo dalje, na svoju djecu. I umesto toga, da ih učimo da budu srećni, učimo ih kako da postanu podobni. Dječaci po ovom pitanju stradaju manje. Oni ipak preuzimaju model oca.
A djevojčice, naše ćerke, oni postaju nova generacija u ovoj mesoreznici "pogodnosti". Sa svakim pokoljenjem ovaj koncept se širi. I što je ranije bilo neprihvatljivo - odavno je prihvaćeno u našem vremenu. A od toga, kakav izbor napravimo, zavisi i to, kuda će poći naše ćerke.
I da, veoma je važno da se pravilno izabere. A ako već mnogo godina ne ideš tim putem, treba naći smjelost i to priznati i okrenuti se na drugu stranu.
Ne treba da ste podobne. Treba da ste srećne - u blagorodnom shvatanju te riječi. Srećne toliko, da sreća ispunjava cio prostor oko vas. Tada će ta sreća grijati vaše bliske, tada će ona osvjetljavati cio vaš dom i umnožavati ljubav u njemu. I usput, biti srećna u svim okolnostima - je ogromni trud, iako se u početku ne čini tako. Ogroman rad duše, o kom nam niko ranije nije govorio.
I tako, na kraju, da vidimo šta piše Srimad Bhagavatam o ženama:
"Čestita (ispunjena dobrom) žena ne bi trebalo da bude pohlepna i zadovoljna u svim okolnostima. Ona treba vješto da vodi kućne poslove i da odlično poznaje zakone religije. Ona uvijek treba da bude pažljiva i uredna, a njen govor - prijatan i pravedan. Dakle, čestita žena treba sa ljubavlju da služi svog muža, ako on nije grešan."
Ni riječi o podobnosti. Samo neka pravila ektike i osnovne navike. Ali je dvaput rečeno o vrlinama - ispunjnošću dobrom. A koja žena može biti ispunjena dobrom? Samo srećna.
Da li i dalje sumnjate koji put da izaberete?
Autor: Olga Valjaeva (Glava iz knjige "Iscjeljenje ženske duše")
Prevod teksta: www.cluber.com.ua
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Da, to je ponovo o zasluživanju ljubavi. O tome što nas takav model odnosa lišava sopstvenog dostojanstva. U nama postoji velika zamena pojmova, i ljubav smatramo platom za naše ponašanje. Naravno, samo ako je ponašanje dobro i pogodno.
Svaki čovjek se može i treba voljeti. U svakom stanju. Sa bilo kojim ponašanjem. I što manje sada to zaslužuje, tim ga jače treba voljeti. Ali ispoljavanje ljubavi - može da se razlikuje.
Ovaj model prenosimo dalje, na svoju djecu. I umesto toga, da ih učimo da budu srećni, učimo ih kako da postanu podobni. Dječaci po ovom pitanju stradaju manje. Oni ipak preuzimaju model oca.
A djevojčice, naše ćerke, oni postaju nova generacija u ovoj mesoreznici "pogodnosti". Sa svakim pokoljenjem ovaj koncept se širi. I što je ranije bilo neprihvatljivo - odavno je prihvaćeno u našem vremenu. A od toga, kakav izbor napravimo, zavisi i to, kuda će poći naše ćerke.
I da, veoma je važno da se pravilno izabere. A ako već mnogo godina ne ideš tim putem, treba naći smjelost i to priznati i okrenuti se na drugu stranu.
Ne treba da ste podobne. Treba da ste srećne - u blagorodnom shvatanju te riječi. Srećne toliko, da sreća ispunjava cio prostor oko vas. Tada će ta sreća grijati vaše bliske, tada će ona osvjetljavati cio vaš dom i umnožavati ljubav u njemu. I usput, biti srećna u svim okolnostima - je ogromni trud, iako se u početku ne čini tako. Ogroman rad duše, o kom nam niko ranije nije govorio.
I tako, na kraju, da vidimo šta piše Srimad Bhagavatam o ženama:
"Čestita (ispunjena dobrom) žena ne bi trebalo da bude pohlepna i zadovoljna u svim okolnostima. Ona treba vješto da vodi kućne poslove i da odlično poznaje zakone religije. Ona uvijek treba da bude pažljiva i uredna, a njen govor - prijatan i pravedan. Dakle, čestita žena treba sa ljubavlju da služi svog muža, ako on nije grešan."
Ni riječi o podobnosti. Samo neka pravila ektike i osnovne navike. Ali je dvaput rečeno o vrlinama - ispunjnošću dobrom. A koja žena može biti ispunjena dobrom? Samo srećna.
Da li i dalje sumnjate koji put da izaberete?
Autor: Olga Valjaeva (Glava iz knjige "Iscjeljenje ženske duše")
Prevod teksta: www.cluber.com.ua
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
