Čak i ako patite, ostavite vrata otvorena ka svijetu

Kad izgubimo nešto drago, prvo se prepustimo se tuzi; zatim se zatvaramo u pokušaju da zaštitimo ono što je ostalo od nas, u strahu da i to ne izgubimo i ponovo patimo.

I što više gubimo ono što nam je zaista važno, to se više zatvaramo u sebe. Stvaramo hermetički zatvoren zid oko sebe sa uvjerenjem da sprečavamo dalju patnju.

Šta ako grešimo?

Ako ništa ne može izaći, ništa ne može ni ući. Zamislite da imate dva psa. Jednog dana, jedan od dva psa pobjegne od kuće. Ne znate kako je to moguće: pazili ste da vrata ne ostavite otvorena, kapija je bila zatvorena, sigurni ste. Iz straha da ne vidite kako drugi pas beži na isti način, zatvorite vrata, prozore i kapije na bilo koji mogući način. Vaša kuća je zatvorena poput bunkera, više nema šanse za bijeg.

U međuvremenu, pas koji je pobjegao veoma daleko, nakon nekoliko dana pronalazi put ka kući. Posle sati hodanja uspeo je da uđe u trag vašem mirisu sve do ulaznih vrata kuće. Želi da uđe, ali pronalazi sve zatvoreno, slomljeni prozor podruma iz kojeg je pobjegao sada ima rešetku koja mu sprečava ulazak. Jauče i grebe  na vratima, ali vi to ne čujete.

Posle par sati bezuspešnih pokušaja, vaš pas odlazi, sa osjećajem da ga više ne želite u svom životu ...

Tačno je da ništa ne može napustiti vašu kuću, ali ni ući.

Velika iluzija "zauvijek"

Generalno, vrijednost stvari (i ljudi) shvatamo tek kada ih izgubimo, jer ih nažalost uzimamo zdravo za gotovo. Njihov gubitak pretvara nas u scenarij koji nismo ni pomišljali u kojem vlada neumoljivi „kraj“; eto, onda nam život baca važnu lekciju u lice: ništa nije zauvijek. Niko od nas nije vječan, tako da nijedna veza, nijedan odnos koji možemo uspostaviti na ovom svijetu ne može biti.

Možda se strah od smrti krije ispod ove muke? Na kraju krajeva, kada se veza završi, mi je oplakujemo. Mi oplakujemo naše detinjstvo, veze sa nekim voljenima...

Bol zbog gubitka primorava nas da svaki put otvorimo oči za nestalnost postojanja i za naše teškoće u začeću i prihvatanju jedine određene stvari: promjene.

Strah od patnje vas zatvara

Dobro znam da je, kada je nečiji život posejan poteškoćama i tugom, teško otvoriti se prema svijetu; jedino što bismo želeli je da sprečimo da se ponovi ono što nas je povredilo. Ali zaključavanje u sebe je beskorisno, jer vrlo često porijeklo naše boli nije spolja, već je u nama. Izvan naših vrata je svijet, u dobru i zlu. 

I možda je ovo poenta: zaustavljamo se na formi, gubeći iz vida suštinu.

Šta ako ostavite vrata otvorena?

Iskreno vjerujem da ne možemo dugo živeti zatvoreni od svijeta, jer ćemo prije ili kasnije biti prinuđeni da otvorimo prozore da se, metaforično govoreći, ne ugušimo. Stoga, na kraju ovog kratkog razmišljanja, želeo bih da vam kažem sledeće: ako patite, normalno je da želite da se zatvorite, ali bar ostavite otvorena vrata: ako ništa drugo, bar će svijetlost ući.

Sandra Saporito

Prevod teksta:https://www.eticamente.net/64233/anche-se-soffri-lascia-una-porta-aperta-al-mondo.html

Prevod i obrada Ana Muratović -  bebamur.com
​