​
​Život je mudar učitelj koji veoma skupo cijeni svoje časove. To nije rečeno zbog lijepe riječi, već je potvrđeno iskustvom. U školi života nemoguće je zaobići lekciju. 

​Recimo da vas nešto brine, a ne znate gdje i kome da se obratite. Šta da radite? 

​Pitam se zašto su neka stanja ohrabrena od strane ljudskog društva, dok druga nijesu. Dobro je biti dobar, srećan i zdrav. I nije dobro biti tužan, bespomoćan ili izgubljen.

​Sreća, to sigurno nije rep mačke, koji je uvijek prati, ali ima u tome istine. U različitim vremenima, sreća se predstavlja različito: u mladosti kada te vole, u zrelom dobu kada te razumiju, u starosti kada te ne zaboravljaju ... Može se nabrajati i dalje, ali mene zbunjuje jedno: zašto se sreća povezuje sa drugima?

U pećini meditiraju tri jogina. Odjednom su čuli šum neke životinje. Jedan jogin je rekao:
 - To je bio jarac.

​Kada kažemo zbogom nekim ljudima, nešto u nama se slomi. Moglo bi se reći da se fraktura odvija u našim iluzijama, našim nadama, našim osjećanjima.  

​Kada pomislite na svoje dijete, uvijek ga vidite pored sebe, osjećate se obaveznim da ga zaštitite od svega i svakoga, pokušavate na svaki način da mu olakšate život, ali da bi ga učinili jačim i nezavisnim morate ga pustiti.

​
​Često nas tragični događaji podsećaju na smisao života i možda upravo smrt najbolje ispunjava ovaj nezahvalni zadatak. Ali šta je smisao života ako je svako postojanje pozvano  sa okončanjem? Kako razumjeti i suočiti se sa tugovanjem i smrću, znajući da će prije ili kasnije svako od nas doživjeti istu sudbinu?

Možda prolazite kroz loš trenutak: jedan od onih tamnih  i osjećate potrebu  za nekim ko vas razumije, ko zna kroz šta prolazite ...

​Dan tek što je počeo, a već je šest uveče.

Nedjelja je počela u ponedeljak, a već je petak...