Koliko se puta osjećamo zapetljani u situacije koje nam ne odgovaraju, koje ne odražavaju ono što jesmo? Koliko puta mi zaista želimo da promjenimo svoj život, ne uspjevamo jer iza sebe povlačimo odnose i situacije, koje ne napuštamo samo zato što se plašimo praznine koju bi mogli stvoriti nakon nestanka?
Možda je pravo pitanje koje treba postaviti sledeće: koliko se odričemo naše sreće, života, ispunjenosti i da li nas to u istinu polako ubija?
Sječenje suvih grana je neophodno
Sadašnjost izgleda paradoksalno nema prostora u našim životima. Toliko smo projektovani u budućnost, u ono što moramo ili želimo da postignemo, ili u prošlost, onakvu kakva je bila : život nam prolazi kroz prste. U nastojanju da zadržimo ono što više nemamo ili da zamrznemo ono što još nemamo, naša energija se gubi a sa njom i život koji je sadržan u našoj sadašnjosti.
Sječenje suvih grana je neophodno
Sadašnjost izgleda paradoksalno nema prostora u našim životima. Toliko smo projektovani u budućnost, u ono što moramo ili želimo da postignemo, ili u prošlost, onakvu kakva je bila : život nam prolazi kroz prste. U nastojanju da zadržimo ono što više nemamo ili da zamrznemo ono što još nemamo, naša energija se gubi a sa njom i život koji je sadržan u našoj sadašnjosti.
"Postoje samo dva dana u godini kada ne možete učiniti ništa: jedan se zove juče, drugi se zove sjutra, samo danas je pravi dan za ljubav, vjerovanje i život."
~ Dalai Lama
Zato je korisno naučiti sjeći češće suve grane: odlučnim i svjesnim gestom odlučujemo da vratimo vrijednost onome što nam je zaista važno, onome što nas njeguje i pomaže da se razvijamo, onome što nas odražava. Energiju koncentrišemo tamo gdje je potrebna. Siječenje suvih grana pomaže nam da prestanemo nepotrebno žrtvovati ono što nam je najdraže: život.
Kako prepoznati suve grane u našem životu
Kada nas nešto (ili neko) u našem životu povređuje, to nam neprestano oduzima energiju ne dajući nam predah, suočeni smo sa suvom grančicom. Suve grane mogu biti različitih vrsta: mogu biti one loše navike koje oduzimaju vrijeme, nepažnja ljudi koje duboko volimo; mogu biti ugušujući, nametljivi i štetni ljudi koji nas izdvajaju od svijeta i naših stvarnih težnji; mogu biti situacije koje su nam bliske, kao posao koji ide u suprotnosti sa našim principima ili život u mjestu koje nas čini fizički bolesnima ...
Ukratko, suve grane biste mogli da uporedite sa onim noćnim košmarima koje svakodnevno doživljavate.
Kada nas nešto (ili neko) u našem životu povređuje, to nam neprestano oduzima energiju ne dajući nam predah, suočeni smo sa suvom grančicom. Suve grane mogu biti različitih vrsta: mogu biti one loše navike koje oduzimaju vrijeme, nepažnja ljudi koje duboko volimo; mogu biti ugušujući, nametljivi i štetni ljudi koji nas izdvajaju od svijeta i naših stvarnih težnji; mogu biti situacije koje su nam bliske, kao posao koji ide u suprotnosti sa našim principima ili život u mjestu koje nas čini fizički bolesnima ...
Ukratko, suve grane biste mogli da uporedite sa onim noćnim košmarima koje svakodnevno doživljavate.
Zašto se ne možemo odvojiti od onoga što čini da se osjećamo loše
Udaljiti se od toksičnih ljudi, odreći se loših navika, napustiti ono što nas čini bolesnima nije tako lako kao što se čini. Čak i ako svako od nas želi živijeti dobro u svom srcu, često se zaglavimo pred odlukom da se jednom zauvek odreknemo. Iza ove odluke koja može izgledati nelogično jer je objektivno štetna, stoji još moćnija sila od samog razuma: strah od praznine, nepoznatog.
Ne znajući šta će biti sledeće, šta očekivati od budućnosti, često je toliko zastrašujuće da više volimo da ostanemo tamo gdje jesmo, čak i ako je neprijatno, čak i ako boli. Taj strah nas blokira u otvaranju ka svijetu i mnogim mogućnostima koje nam se mogu ponuditi, ali često se radije zatvorimo u svijet i prepustimo se.
Toliko puta se ponašamo poput sjemena koje se svakog proljeća odrekne klijanja iz straha od onoga što ga može čekati izvan tog mjesta koje previše dobro poznaje, pa ipak odluči da ostane zatvoreno u svojoj ljušturi, čak i ako je prostor toliko uzak da ga guši iznutra, čak i ako rizikuje da nikad ne izadje na zemlju. Ali da li je zaista to vrijedno ?
Otkrijte snagu praznog prostora
Najveća zabluda koja postoji kada govorimo o promjeni je da je shvatimo kao fazu, a ne kao proces: budućnost od koje se plašimo poslije sječenja suvih grana zaista ne postoji; ono što postoji danas je sada, ovdje i sada, i svaki mali korak koji u životu napravimo sa svjesnošću. Promjena je proces napravljen od mnogih koraka, među kojima postoji jedan najvažniji od svih: prvi.
Nemojte me pogrešno shvatiti: zaista ne želim da vas guram da prvi korak krenete užurbano! Vaš prvi korak pokazuje smjer u kojem želite da krenete, zbog čega je važno da odvojite svo vrijeme koje je potrebno da biste dobro odlučili. Dakle, nakon sječenja suvih grana zaustavite se na trenutak i posmatrajte svoj život nakon što ste oslobodili dragoceni prostor. Naučite da ostanete u tom prelaznom trenutku, da pronađete ljepotu ovog praznog prostora.
Udaljiti se od toksičnih ljudi, odreći se loših navika, napustiti ono što nas čini bolesnima nije tako lako kao što se čini. Čak i ako svako od nas želi živijeti dobro u svom srcu, često se zaglavimo pred odlukom da se jednom zauvek odreknemo. Iza ove odluke koja može izgledati nelogično jer je objektivno štetna, stoji još moćnija sila od samog razuma: strah od praznine, nepoznatog.
Ne znajući šta će biti sledeće, šta očekivati od budućnosti, često je toliko zastrašujuće da više volimo da ostanemo tamo gdje jesmo, čak i ako je neprijatno, čak i ako boli. Taj strah nas blokira u otvaranju ka svijetu i mnogim mogućnostima koje nam se mogu ponuditi, ali često se radije zatvorimo u svijet i prepustimo se.
Toliko puta se ponašamo poput sjemena koje se svakog proljeća odrekne klijanja iz straha od onoga što ga može čekati izvan tog mjesta koje previše dobro poznaje, pa ipak odluči da ostane zatvoreno u svojoj ljušturi, čak i ako je prostor toliko uzak da ga guši iznutra, čak i ako rizikuje da nikad ne izadje na zemlju. Ali da li je zaista to vrijedno ?
Otkrijte snagu praznog prostora
Najveća zabluda koja postoji kada govorimo o promjeni je da je shvatimo kao fazu, a ne kao proces: budućnost od koje se plašimo poslije sječenja suvih grana zaista ne postoji; ono što postoji danas je sada, ovdje i sada, i svaki mali korak koji u životu napravimo sa svjesnošću. Promjena je proces napravljen od mnogih koraka, među kojima postoji jedan najvažniji od svih: prvi.
Nemojte me pogrešno shvatiti: zaista ne želim da vas guram da prvi korak krenete užurbano! Vaš prvi korak pokazuje smjer u kojem želite da krenete, zbog čega je važno da odvojite svo vrijeme koje je potrebno da biste dobro odlučili. Dakle, nakon sječenja suvih grana zaustavite se na trenutak i posmatrajte svoj život nakon što ste oslobodili dragoceni prostor. Naučite da ostanete u tom prelaznom trenutku, da pronađete ljepotu ovog praznog prostora.
Neka vaša energija nađe svoj prirodni put sada kad je spolja više ne možete uništiti, ponudite sebi ovu priliku da sa strpljenjem i ljubaznošću posmatrate sebe kako cvijetate. Obratite pažnju na svoja osjećanja, a da ne osjećate potrebu da nešto učinite. Sjedite u praznom prostoru, tamo ćete naći protivotrov protiv straha od nepoznatog i budućnosti: vjeru u vas same. Tada vas niko neće moći zaustaviti.
Sandra Saporito
Prevod teksta: https://www.eticamente.net/66019/per-vivere-bene-bisogna-tagliare-i-rami-secchi.html
Prevele: Ana i Beba Muratović - bebamur.com
Sandra Saporito
Prevod teksta: https://www.eticamente.net/66019/per-vivere-bene-bisogna-tagliare-i-rami-secchi.html
Prevele: Ana i Beba Muratović - bebamur.com
