Ne smijemo se zbog ljubavi odreći onoga ko smo. Zrela ljubav integriše ljubav prema drugome sa ljubavlju prema sebi, bez ikakvog sukoba interesa. Moramo naučiti da volimo ne odustajući od sebe.
Ljubavi zasnovane na zavisnosti i potpuno predavanje drugoj osobi na kraju dovode do nezainteresovanosti za sebe, potpuno nestaju u voljenoj osobi, čista apsorpcija. Jednom kada prevaziđete granicu i altruizam učinite načinom života, povratak više nije tako lak jer se nalazimo zarobljeni u mreži osjećanja i misli koje smo razvili zajedno sa odgovornostima koje smo preuzeli.
Očigledno je da u paru postoji potreba da se neke stvari prihvate i odreknu, zapravo da biste bili sa nekom osobom, morate naučiti da živite s njom i pregovarate o mnogim stvarima. Problem, međutim, nastaje kada pregovori pređu preko granice "razumnog", ugrožavajući vrijednost jedne od osoba uključenih u vezu ili podstičući njeno uništenje. To se dešava kada se ne postigne kompromis, već se uspostave odnosi moći. Iz tog razloga je prirodno da se zapitamo: u kojoj mjeri treba da volimo?
Kao što Walter Riso tvrdi u jednoj od svojih knjiga, granica leži u našem dostojanstvu, našem integritetu i našoj sreći. Iako se ne možemo odlučiti da se ne zaljubimo kad nam se prohte, umjesto toga možemo prekinuti destruktivnu vezu.
Naša kultura ima veliki uticaj na nas u određenim aspektima, jer često prenosi kliše o ljubavi i iracionalnim odnosima parova. Zablude zasnovane na apsolutnim kategorijama i ideji patnje kao odrednica velike ljubavi, kao da se želi reći da ako neko ne pati za nama, onda nas ne voli ili da je ljubav rezultat neprekidnog odricanja.
Iz tog razloga, ako uđemo u tamnu stranu ljubavi, svaki novi dan živimo sa osjećajem trajne tuge, utrnuvši od bola i patnje i koristeći samoobmanu, koja ima svoje razloge.
Zbog toga je neophodno uspostaviti povratničku vezu, uzvratnu ljubav, kroz dostojan ego koji nam omogućava da uravnotežimo emocionalnu razmenu. Nije pitanje svođenja sebe na samoživi individualizam već integrisanje sebe u odnosu uz zaštitu ljubavi prema sebi. Partner je važan, ali i mi smo, moramo uravnotežiti dvije skale i uvijek uzeti u obzir potrebe oboje. Moramo uskladiti svoje potrebe sa potrebama partnera, čineći razlike kompatibilnim.
Očigledno je da u paru postoji potreba da se neke stvari prihvate i odreknu, zapravo da biste bili sa nekom osobom, morate naučiti da živite s njom i pregovarate o mnogim stvarima. Problem, međutim, nastaje kada pregovori pređu preko granice "razumnog", ugrožavajući vrijednost jedne od osoba uključenih u vezu ili podstičući njeno uništenje. To se dešava kada se ne postigne kompromis, već se uspostave odnosi moći. Iz tog razloga je prirodno da se zapitamo: u kojoj mjeri treba da volimo?
Kao što Walter Riso tvrdi u jednoj od svojih knjiga, granica leži u našem dostojanstvu, našem integritetu i našoj sreći. Iako se ne možemo odlučiti da se ne zaljubimo kad nam se prohte, umjesto toga možemo prekinuti destruktivnu vezu.
Naša kultura ima veliki uticaj na nas u određenim aspektima, jer često prenosi kliše o ljubavi i iracionalnim odnosima parova. Zablude zasnovane na apsolutnim kategorijama i ideji patnje kao odrednica velike ljubavi, kao da se želi reći da ako neko ne pati za nama, onda nas ne voli ili da je ljubav rezultat neprekidnog odricanja.
Iz tog razloga, ako uđemo u tamnu stranu ljubavi, svaki novi dan živimo sa osjećajem trajne tuge, utrnuvši od bola i patnje i koristeći samoobmanu, koja ima svoje razloge.
Zbog toga je neophodno uspostaviti povratničku vezu, uzvratnu ljubav, kroz dostojan ego koji nam omogućava da uravnotežimo emocionalnu razmenu. Nije pitanje svođenja sebe na samoživi individualizam već integrisanje sebe u odnosu uz zaštitu ljubavi prema sebi. Partner je važan, ali i mi smo, moramo uravnotežiti dvije skale i uvijek uzeti u obzir potrebe oboje. Moramo uskladiti svoje potrebe sa potrebama partnera, čineći razlike kompatibilnim.
Ljubav prema sebi otvara put ljubavi prema drugom, čineći vezu zrelijom
Dakle, neke od prednosti vježbanja odgovornog individualizma u vezi su: razvoj ljudskog potencijala oba partnera, uzajamno podsticanje i traženje konsenzusa, ne uzimajući emocije drugog zdravo za gotovo, zdrava briga prema drugom članu para, dobra komunikacija i uzajamno poštovanje, sve zasnovano na pravim osjećanjima.
Ljubav ima dvostruki put. Kada dajemo ljubav, očekujemo ljubav. Odnosi u parovima se hrane međusobnom razmenom i ravnotežom.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/lamore-ha-dei-limiti/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
Dakle, neke od prednosti vježbanja odgovornog individualizma u vezi su: razvoj ljudskog potencijala oba partnera, uzajamno podsticanje i traženje konsenzusa, ne uzimajući emocije drugog zdravo za gotovo, zdrava briga prema drugom članu para, dobra komunikacija i uzajamno poštovanje, sve zasnovano na pravim osjećanjima.
Ljubav ima dvostruki put. Kada dajemo ljubav, očekujemo ljubav. Odnosi u parovima se hrane međusobnom razmenom i ravnotežom.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/lamore-ha-dei-limiti/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
