Postoji kategorija izuzetno velikodušnih ljudi koji se ne štede za druge i dele sve što imaju: dom, hranu, novac, vrijeme, ponekad i bukvalno svoj život. To je slučaj sa davaocima krvi i organa, spasiocima i svima onima koji dušu i tijelo posvećuju pomaganju drugima.
Ali ponekad se dogodi da se ti ljudi sruše, a od darežljivosti i otvorenosti postanu zatvoreniji i rezervisaniji. Nije da su se umorili od davanja, a da ništa ne dobiju zauzvrat: jednostavno su se iscrpili.A to je drugačije.
Ako su prešli svoje granice, mehanizam preživljavanja se na kraju pokreće i tjera ih da moraju ispuniti one potrebe koje su odavno ignorisali kako bi pomogli drugima.
Ravnoteža u davanju, ravnoteža u primanju
Davanje i primanje su poput dana i noći: to su dvije strane iste medalje. Ali često su oni koji daju puno sebe upravo oni koji prosuđuju primanje kao sebičan čin (barem za sebe) i često se nađu u situaciji u kojoj šire i šire sve što imaju u korist drugih pa se često nađu da im ne ostane ništa, čak ni neophodno.
Dakle, ukoliko niste prosvećeno biće koje iz ničega uspje da stvori ono što mu treba, doći će vrijeme kada ćete zauzvrat morati da naučite da se otvorite svijetu i da dobijete velikodušnost u zdravom ljudskom odnosu (bilo koje prirode), koji se zasniva na uzajamnosti u razmatranju tuđih potreba bez negiranja svojih.
Nisu svi ljudi prirodno altruistični, postoje neki koji su sebičniji od drugih: to zavisi od njihovog iskustva, od njihovog karaktera. Iz tog razloga je važno da velikodušni ljudi postupaju sa minimalnom razboritošću kako bi izbjegli iscrpljenost u hranjenju ljudi koji bi se mogli pokazati pohlepnima.
Razlika između velikodušnosti i žrtve u ljudskim odnosima
Iscrpljeni smo kad nema stvarne razmjene i posledično veza umire; trošimo se ignorišući sopstvene potrebe, a u međuvremenu se izlažemo „kanibalima“: onima koji proždiru druge, a da nikada ništa ne daju zauzvrat i iskorištavaju ljude do iznemoglosti.
Zdravi ljudski odnosi zasnivaju se na razmjeni, na ravnoteži između davanja i primanja, gdje su zadovoljene sve potrebe. Stoga velikodušnost ostaje divan dar koji nas oboje čini srećnim, jer, ako na kraju velikodušna osoba bude opljačkana, to više nije velikodušnost već žrtva.
Uzajamnost je važan stub na kojem se zasniva zdrav odnos: upravo to omogućava i ljudima, i donatorima i primaocima, da imaju ono što im je potrebno.
U slučaju da donator ostane bez resursa, priroda odnosa će mu se otkriti: u slučaju predatorske veze, primalac će nestati prepuštajući donatora sebi; u slučaju recipročnog odnosa, uloge će se promjeniti i primalac će postati donator koji će pomoći drugom da stane na noge.
Ako su prešli svoje granice, mehanizam preživljavanja se na kraju pokreće i tjera ih da moraju ispuniti one potrebe koje su odavno ignorisali kako bi pomogli drugima.
Ravnoteža u davanju, ravnoteža u primanju
Davanje i primanje su poput dana i noći: to su dvije strane iste medalje. Ali često su oni koji daju puno sebe upravo oni koji prosuđuju primanje kao sebičan čin (barem za sebe) i često se nađu u situaciji u kojoj šire i šire sve što imaju u korist drugih pa se često nađu da im ne ostane ništa, čak ni neophodno.
Dakle, ukoliko niste prosvećeno biće koje iz ničega uspje da stvori ono što mu treba, doći će vrijeme kada ćete zauzvrat morati da naučite da se otvorite svijetu i da dobijete velikodušnost u zdravom ljudskom odnosu (bilo koje prirode), koji se zasniva na uzajamnosti u razmatranju tuđih potreba bez negiranja svojih.
Nisu svi ljudi prirodno altruistični, postoje neki koji su sebičniji od drugih: to zavisi od njihovog iskustva, od njihovog karaktera. Iz tog razloga je važno da velikodušni ljudi postupaju sa minimalnom razboritošću kako bi izbjegli iscrpljenost u hranjenju ljudi koji bi se mogli pokazati pohlepnima.
Razlika između velikodušnosti i žrtve u ljudskim odnosima
Iscrpljeni smo kad nema stvarne razmjene i posledično veza umire; trošimo se ignorišući sopstvene potrebe, a u međuvremenu se izlažemo „kanibalima“: onima koji proždiru druge, a da nikada ništa ne daju zauzvrat i iskorištavaju ljude do iznemoglosti.
Zdravi ljudski odnosi zasnivaju se na razmjeni, na ravnoteži između davanja i primanja, gdje su zadovoljene sve potrebe. Stoga velikodušnost ostaje divan dar koji nas oboje čini srećnim, jer, ako na kraju velikodušna osoba bude opljačkana, to više nije velikodušnost već žrtva.
Uzajamnost je važan stub na kojem se zasniva zdrav odnos: upravo to omogućava i ljudima, i donatorima i primaocima, da imaju ono što im je potrebno.
U slučaju da donator ostane bez resursa, priroda odnosa će mu se otkriti: u slučaju predatorske veze, primalac će nestati prepuštajući donatora sebi; u slučaju recipročnog odnosa, uloge će se promjeniti i primalac će postati donator koji će pomoći drugom da stane na noge.
Davanje bez primanja: kada je to simptom rane
Kada velikodušnost postane neuravnotežena, a osoba koja daje neselektivno ne može da prima zauzvrat, iscrpljujući svoje psiho-fizičke resurse, govorimo o kompulzivnom altruizmu.
Prema studijama psihologa Džona Amodea, iza kompulzivnog altruizma postoji 5 uzroka:
→ Odbrana intimnosti. Krijemo se iza velikodušnosti da bismo spriječili drugog da uspostavi prisniji odnos s nama. Zamislite osobu koja želi da vas zagrli dok se bojite da joj se otvorite: napunit ćete joj ruke hiljadama stvari kako biste je zavarali i spriječili da vam se približi. To je predstava koju treba toliko sakriti, toliko davanja da se izbjegne otvaranje i rizik da se izgubi ono malo što mislite da imate.
→ Održavanje kontrole. Darivanje bez primanja takođe može biti simptom prekomjerne kontrole: izbjegavanjem reciprociteta, veza ostaje suspendovana. U ovom slučaju, jedan drugom daju više nož nego istinsku velikodušnost.
Kada velikodušnost postane neuravnotežena, a osoba koja daje neselektivno ne može da prima zauzvrat, iscrpljujući svoje psiho-fizičke resurse, govorimo o kompulzivnom altruizmu.
Prema studijama psihologa Džona Amodea, iza kompulzivnog altruizma postoji 5 uzroka:
→ Odbrana intimnosti. Krijemo se iza velikodušnosti da bismo spriječili drugog da uspostavi prisniji odnos s nama. Zamislite osobu koja želi da vas zagrli dok se bojite da joj se otvorite: napunit ćete joj ruke hiljadama stvari kako biste je zavarali i spriječili da vam se približi. To je predstava koju treba toliko sakriti, toliko davanja da se izbjegne otvaranje i rizik da se izgubi ono malo što mislite da imate.
→ Održavanje kontrole. Darivanje bez primanja takođe može biti simptom prekomjerne kontrole: izbjegavanjem reciprociteta, veza ostaje suspendovana. U ovom slučaju, jedan drugom daju više nož nego istinsku velikodušnost.
→ Strah od osjećaja obaveze. Ovo stanje vuče korijene iz prošlosti u kojoj je kompliment ili nagrada primljen tek nakon postizanja cilja; odrastate misleći da vas drugi voljeti samo ako učinite nešto za njih. S druge strane, ako se nađemo u prilici da primimo, osjećamo se pod lupom ili dugom.
→ Izjednačavanje primanja sa sebičnošću. Religijska i kulturna uslovljenost često su stavljali bezuslovnost poklona u lošem svijetlu (bilo bi zanimljivo zapitati se u ovoj perspektivi kome su namenjene donacije, jer ako neko daje, neko nužno prima), stigmatizujući blagostanje i samoostvarenje ljudi.
→ Ne primate da biste izbjegli uzvraćanje. To se dešava kada je teško primiti kompliment, ljubazan gest i pomislite da iza ove ljubaznosti nužno stoji druga svrha; čime se uloga primaoca poistovećuje sa neprijatnijim ili još gorim, slabim položajem.
Velikodušnost je velika vrlina u ljudskim odnosima, sve dok se zasniva na zdravim principima, jer se nažalost iza njene maske mogu sakriti mnoge stvari: rane iz djetinjstva, zahtjevi za naklonošću, strahovi itd. Bilo bi dovoljno da se poštuje zdrav razum: kad bi svako imao mogućnost davanja prema njegovim mogućnostima i primanja prema njegovim potrebama, odnosi bi sigurno bili uravnoteženiji.
"NEMA NIKOGA TAKO BOGATOG DA NE TREBA NIŠTA PRIMATI, NITI NIKOGA TAKO SIROMAŠNOG DA NE MOŽE NIŠTA DATI."
~ Oreste Benzi
Sandra Saporito
Prevod teksta:https://www.eticamente.net/64729/dare-senza-ricevere-non-e-sempre-generosita-a-volte-e-sacrificio.html
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
→ Izjednačavanje primanja sa sebičnošću. Religijska i kulturna uslovljenost često su stavljali bezuslovnost poklona u lošem svijetlu (bilo bi zanimljivo zapitati se u ovoj perspektivi kome su namenjene donacije, jer ako neko daje, neko nužno prima), stigmatizujući blagostanje i samoostvarenje ljudi.
→ Ne primate da biste izbjegli uzvraćanje. To se dešava kada je teško primiti kompliment, ljubazan gest i pomislite da iza ove ljubaznosti nužno stoji druga svrha; čime se uloga primaoca poistovećuje sa neprijatnijim ili još gorim, slabim položajem.
Velikodušnost je velika vrlina u ljudskim odnosima, sve dok se zasniva na zdravim principima, jer se nažalost iza njene maske mogu sakriti mnoge stvari: rane iz djetinjstva, zahtjevi za naklonošću, strahovi itd. Bilo bi dovoljno da se poštuje zdrav razum: kad bi svako imao mogućnost davanja prema njegovim mogućnostima i primanja prema njegovim potrebama, odnosi bi sigurno bili uravnoteženiji.
"NEMA NIKOGA TAKO BOGATOG DA NE TREBA NIŠTA PRIMATI, NITI NIKOGA TAKO SIROMAŠNOG DA NE MOŽE NIŠTA DATI."
~ Oreste Benzi
Sandra Saporito
Prevod teksta:https://www.eticamente.net/64729/dare-senza-ricevere-non-e-sempre-generosita-a-volte-e-sacrificio.html
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
