Dobri ljudi nisu uvijek srećni. U njihovim srcima ima mnogo briga i razočaranja koje znaju da sakriju iza osmijeha punih topline. Jer dobrota je vrlina koja karakteriše sve one koji su sposobni da shvate da tuga ima i isceliteljsku funkciju i da služi za pokazivanje osjetljivosti prema tuđem bolu.
U dobroti, htjeli mi to ili ne, uvijek se sakrije nekoliko kapi suptilne tuge, taman toliko da se usredsredimo na ono što je zaista važno, da pročistimo nadu i saznamo ko zaslužuje da bude u našem životu, a ko ne. Međutim, ako postoji nešto što karakteriše dobre ili plemenite ljude, to je da u njihovoj tuzi nema mjesta ogorčenju ili gorčini. Nikada neće koristiti zlobu da naštete drugima.
Znatiželjan aspekt ove teme sugeriše nam španski psiholog Antoni Bolinches u svojoj knjizi "El secreto de la autoestima" (Tajna samopoštovanja); on tvrdi da je dobrota, iako predstavlja osnovni izvor zadovoljstva i samopotvrđivanja, takođe nedostatak sa stanovišta društvenog uspjeha. To je zbog činjenice da povremeno oni koji deluju "etički dosledno" ne uspjevaju uvijek da se takmiče zajedno sa drugima.
Danas vas pozivamo da razmislite o tome.
Dobri ljudi: stalna borba za održavanje suštine
Danas nećemo ulaziti u klasičnu raspravu koja pita da li je čovjek po prirodi dobar ili vremenom postaje dobar. Jasno je da se dobri ljudi svakodnevno bore da održe svoju suštinu. Živimo u svijetu gdje je, na primjer, uspjeh povezan sa konkurencijom i gdje je plemenitost ponekad povezana sa "krhkošću". Sve ovo često dovodi do toga da zapadamo u vrlo složenu socijalnu neurozu.
Ljudi plemenitih ideala, koji brinu o bližnjem koliko i o sebi, nema u izobilju. To naravno ne znači da smo mi ostali "loši". Sigurno ne moramo da vidimo svoju stvarnost u apsolutnom smislu crno-bijelo ili dobro ili loše, jer ljudska psihologija ne funkcioniše na taj način. Postoje hiljade nijansi i lični putevi koji su nam omogućili da svijet vidimo na ovaj ili onaj način.
Znatiželjan aspekt ove teme sugeriše nam španski psiholog Antoni Bolinches u svojoj knjizi "El secreto de la autoestima" (Tajna samopoštovanja); on tvrdi da je dobrota, iako predstavlja osnovni izvor zadovoljstva i samopotvrđivanja, takođe nedostatak sa stanovišta društvenog uspjeha. To je zbog činjenice da povremeno oni koji deluju "etički dosledno" ne uspjevaju uvijek da se takmiče zajedno sa drugima.
Danas vas pozivamo da razmislite o tome.
Dobri ljudi: stalna borba za održavanje suštine
Danas nećemo ulaziti u klasičnu raspravu koja pita da li je čovjek po prirodi dobar ili vremenom postaje dobar. Jasno je da se dobri ljudi svakodnevno bore da održe svoju suštinu. Živimo u svijetu gdje je, na primjer, uspjeh povezan sa konkurencijom i gdje je plemenitost ponekad povezana sa "krhkošću". Sve ovo često dovodi do toga da zapadamo u vrlo složenu socijalnu neurozu.
Ljudi plemenitih ideala, koji brinu o bližnjem koliko i o sebi, nema u izobilju. To naravno ne znači da smo mi ostali "loši". Sigurno ne moramo da vidimo svoju stvarnost u apsolutnom smislu crno-bijelo ili dobro ili loše, jer ljudska psihologija ne funkcioniše na taj način. Postoje hiljade nijansi i lični putevi koji su nam omogućili da svijet vidimo na ovaj ili onaj način.
Dobrota: unutrašnje putovanje koje se takođe projektuje spolja
Dobrota nije samo dio unutrašnjeg putovanja, jer se njen odraz vidi i spolja.
Danas živimo u onome što neki nazivaju erom bezgranične samospoznaje. Gotovo je pretjerano interesovanje da se poznajemo i posvetimo samo sebi kao sredstvu za postizanje sreće.
Ovaj "duhovni materijalizam" karakteriše neprestano propitivanje:" Zašto nisam srećan?“ ili " Zašto nisam dobio ono što želim?", što nas pomalo gura prema opsesiji u kojoj jednostavno zaboravimo da živimo i, još gore, odvajamo se od svih ljudi oko sebe.
Sa svoje strane, čak su i ljudi koji se ponašaju plemenito prošli ovu fazu samospoznaje. Morali su da se suoče sa periodom tokom kojeg su zacelili rane, ublažili razočaranje, zaboravili neku izdaju i prije svega prihvatili sebe.
Dobrota nije samo dio unutrašnjeg putovanja, jer se njen odraz vidi i spolja.
Danas živimo u onome što neki nazivaju erom bezgranične samospoznaje. Gotovo je pretjerano interesovanje da se poznajemo i posvetimo samo sebi kao sredstvu za postizanje sreće.
Ovaj "duhovni materijalizam" karakteriše neprestano propitivanje:" Zašto nisam srećan?“ ili " Zašto nisam dobio ono što želim?", što nas pomalo gura prema opsesiji u kojoj jednostavno zaboravimo da živimo i, još gore, odvajamo se od svih ljudi oko sebe.
Sa svoje strane, čak su i ljudi koji se ponašaju plemenito prošli ovu fazu samospoznaje. Morali su da se suoče sa periodom tokom kojeg su zacelili rane, ublažili razočaranje, zaboravili neku izdaju i prije svega prihvatili sebe.
Dobroti je potreban i svoj prostor
Plemenitost, dobrota, poštovanje ili zahvalnost su snaga. Čak i ako su to osobine koje svi posjedujemo, u manjim ili većim količinama, zanimljivo je razmotriti činjenicu da oni koji ih prihvataju kao svoje i često ih primenjuju u praksi, takođe uživaju dobro zdravlje, kako fizičko tako i mentalno.
Dobri ljudi osjećaju blagostanje kad god pomognu, podrže ili ulože svoje napore u druge, jer se u njihovom mozgu aktivira neuronsko kolo povezano sa zadovoljstvom i nagradom. Uz sve ovo, njihovo tijelo oslobađa razne "hemikalije" povezane sa srećom, poput dopamina i oksitocina.
Biti dobra osoba ne znači biti naivan
Kognitivni psiholog Paul Bloom, profesor na univerzitetu Yale i saradnik časopisa Nature and Science, objašnjava da povremeno odnos empatije, dobrote i saosećanja sa sobom nosi velike doze patnje.
Višak empatije dovodi nas da osjećamo veliku emocionalnu bol prema onima oko nas, do te mjere da ćemo biti iscrpljeni ili patiti od neke mentalne bolesti. Stoga je neophodno uspostaviti razborite i zdrave granice.
Takođe moramo da kontrolišemo svoju ulogu "spasitelja", ne možemo da pomognemo cijelom svijetu, niti je preporučljivo da na svojim plećima nosimo sav teret drugih, nadajući se da će se stvari riješiti na ovaj način. U stvari, to ne funkcioniše uvijek.
Ponekad oni koji pokušavaju da "spasu" sve zaborave da spasu sebe, pogotovo jer ih drugi na kraju puste da padnu. Ne dozvolite da se to dogodi. Ponekad je "ne" u pravo vrijeme rečeno najpametnije riješenje i ne znači biti loša osoba, jer su i dobri ljudi sposobni da se brinu o sebi postavljanjem ograničenja.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/persone-buone-non-felici/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
Plemenitost, dobrota, poštovanje ili zahvalnost su snaga. Čak i ako su to osobine koje svi posjedujemo, u manjim ili većim količinama, zanimljivo je razmotriti činjenicu da oni koji ih prihvataju kao svoje i često ih primenjuju u praksi, takođe uživaju dobro zdravlje, kako fizičko tako i mentalno.
Dobri ljudi osjećaju blagostanje kad god pomognu, podrže ili ulože svoje napore u druge, jer se u njihovom mozgu aktivira neuronsko kolo povezano sa zadovoljstvom i nagradom. Uz sve ovo, njihovo tijelo oslobađa razne "hemikalije" povezane sa srećom, poput dopamina i oksitocina.
Biti dobra osoba ne znači biti naivan
Kognitivni psiholog Paul Bloom, profesor na univerzitetu Yale i saradnik časopisa Nature and Science, objašnjava da povremeno odnos empatije, dobrote i saosećanja sa sobom nosi velike doze patnje.
Višak empatije dovodi nas da osjećamo veliku emocionalnu bol prema onima oko nas, do te mjere da ćemo biti iscrpljeni ili patiti od neke mentalne bolesti. Stoga je neophodno uspostaviti razborite i zdrave granice.
Takođe moramo da kontrolišemo svoju ulogu "spasitelja", ne možemo da pomognemo cijelom svijetu, niti je preporučljivo da na svojim plećima nosimo sav teret drugih, nadajući se da će se stvari riješiti na ovaj način. U stvari, to ne funkcioniše uvijek.
Ponekad oni koji pokušavaju da "spasu" sve zaborave da spasu sebe, pogotovo jer ih drugi na kraju puste da padnu. Ne dozvolite da se to dogodi. Ponekad je "ne" u pravo vrijeme rečeno najpametnije riješenje i ne znači biti loša osoba, jer su i dobri ljudi sposobni da se brinu o sebi postavljanjem ograničenja.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/persone-buone-non-felici/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
