Dođe vrijeme i ti ne možeš više da budeš tako naivna

​Dođe vrijeme i ti ne možeš više da budeš tako naivna.
Pa čak i pomalo zavidiš onima koji mogu ...

​Ne navijaš više budilnik u 6 ujutro u nadi da ćeš se probuditi. Ne budeći se!

Prestaneš da misliš da će se jednom završiti svi poslovi i da ćeš se opusti. Posvetiš tome određeno vrijeme.
A onda se ispostavi da napetost nije spolja, već iznutra.

​Prestaješ da doživljavaš pasivnu agresiju kao uzdržanost ili životnu mudrost.
Biješ tamo gdje treba da biješ.
I shvataš da povoda nije tako mnogo.
Ne prihvataš više odsustvo kao prisustvo.
Jer prisustvo je teško. A odsustvo ljudi većinsko.

Počinješ da vjeruješ svojoj intuiciji.
Prepoznaješ vukove u jagnjećoj koži.
Čak i u veoma skupoj.
Čak i ako ih mnogi ne prepoznaju.
Čak i ako su sve riječi ispravne, i preporučena pisma u redu. Gledaš u osmjeh i shvataš, o čemu se radi. Od jednog osmjeha hvata te jeza i nestaje dah, a od drugog srce se otvara.

Prestaješ da prihvataš divljenje kao ljubav, a prikriveno zavođenje kao istinsko interesovanje.
Vidiš kroz, preko, duboko.
Prestaješ da se oduševljavaš.
Vidiš lijepo, sjetiš se užasnog i sjedinjuješ sve to u čovječje, mnogovarijantno.
Ne izigravaš više dobru vilu ili zlu vješticu, i prepoznaješ u sebi običnu čarobnicu, maga po raspoloženju.

Nakon slijetanja spokojno propuštaš sve iz aviona.
Jer znaš da će te nestrpljivi svejedno čekati u autobusu. Shvataš da revolucija koju si propustila, takođe će te čekati, dok ne nahraniš bliske i ne nalakiraš nokte. I dočekati.

Prestaješ da biješ kada se postavlja, i uzimaš kada loše leži.
Počinješ da tražiš uzvraćenost. 
Od bliskih i od sebe. A prije svega od sebe.

​
​Dižeš ruke i otvaraš usta, da bi po navici vikala, ali se zaustavljaš u sekundi, nalazeći snagu za novi izbor. Govoriš: "Teško mi je sada da to priznam, čak i da vidim tvoju istinu.". 
Ne ideš tuda gdje nema problema, već tuda gdje je jasnije i dublje.

Dozvoljavaš sebi da se ljutiš na ljude, ali prestaješ da im se svetiš, znajući da će se univerzum mnogo bolje snaći od tebe.

​Govoriš iz srca i postaješ odmah čujna.
Ali ako srce ćuti, ćutiš.

Manje sumnjaš u svoju istinu, ostajući vidljiva i čujna. Odgovaraš za svoje mišljenje, i gubiš interes da ga dokazuješ. Prestaješ da tražiš spoljni orijentir i apsolutnu istinu. Počinješ da upoređuješ unutrašnje i spoljašnje, određujući tačku presjeka.

Prestaješ da podcjenjuješ te koji ti se ne sviđaju.
Tražiš načine da ih uzdigneš.
I što je najvažnije, prestaješ da podcjenjuješ i da se stidiš sebe.

Možeš prići i izdržati. Pitati ponovo, objasniti još jednom, priznati svoju neispravnost. Prestaješ da patiš i ubijaš sebe zbog toga što si pala, već prosto ustaješ, otreseš, i ideš dalje.

Znaš da se bilo koji doživljaj može preživjeti tokom vremena i vjerujući svojoj prirodi. Počinješ da shvataš da je uspjeh, stvaralaštvo, roditeljstvo - put grešaka, koje mogu da se urade za jednu ili drugu platu, izvuče iskustvo i produži. Greške prestaju da budu tako bolne, jer ne lete u lice iz krajnje nategnute praćke tvog perfekcionizma.

Sve ovo jednom dođe.
Bolje prije nego kasnije.
Bolje sa takvim iskustvom, koje čak i ako ostavlja ožiljke, barem ne ubija. Razočarava, ali ne do kraja.
Uzme mladost, ali podari umjeće da se održi forma.
I uživa u svojoj zrelosti.
​

Aglaja Datešidze


Prevod teksta:  vk.com/aglayadateshidze

Prevela: Beba Muratović - bebamur.com 
​