Zašto bi se roditelji uopšte bavili vakcinacijom, zašto ne poslušaju samo savjet svog pedijatra? Zar nije on stručnjak za to pitanje?
Teško da se treba slijepo osloniti na mišljenje ljekara po pitanjima za koje on nije kompetentan, a čije odluke i preporuke često zavise od faktora koji nijesu vezani za dobrobit vašeg djeteta.
Teško da se treba slijepo osloniti na mišljenje ljekara po pitanjima za koje on nije kompetentan, a čije odluke i preporuke često zavise od faktora koji nijesu vezani za dobrobit vašeg djeteta.
Ovo se ne odnosi samo na vakcinaciju, ali na nju - na prvom mjestu.
Informacije o vakcinaciji dobijene na medicinskom fakultetu, ne razlikuje se mnogo od informacija sa plakata koji se nalaze na zidovima dječijih klinika. Predavanja iz imunologije su vremenski deset puta kraća nego predavanja iz nekog potpuno beskorisnog predmeta za budućeg ljekara: neorganske hemije ili fizike.
Kao rezultat toga, ljekar gotovo ništa ne zna o toksičnim sastojcima vakcine, ni o mogućim komplikacija vakcinacije, niti o istraživanjima koja povezuju vakcine sa teškim oboljenjima, čiji je brzi porast primijećen u poslednjih nekoliko godina. Ovo lako možete provjeriti ako pokušate da razgovarate sa svojim pedijatrom o činjenicama koje su izložene u ovoj knjizi.
Istorija borbe čovjeka protiv zaraznih bolesti u tom obliku, kako se predaje na medicinskom fakultetu, često ne samo da ne odgovara stvarnosti, već sadrži i direktna izobličenja.
Pravi stručnjaci iz oblasti vakcinacije mogu postati samo oni ljekari koji žele samostalno da se pozabave kompleksnim pitanjima "nauke vakcinologije" izučavajući relevantnu literaturu. Medicinski fakulteti ne daju takva znanja.
S druge strane, pedijatri su pod snažnim pritiskom uprave klinika i raznih inspekcijskih oranizacija kao što je SES (sanitarno epidemiološka služba), koji od njih zahtijevaju maksimalnu "pokrivenost vakcinacijom". Često se može čuti o materijalnoj nagradi za maksimalnu "vakcinisanost", a Rusija daleko od toga da je izuzetak.
U Velikoj Britaniji, ljekar opšte prakse dobija veoma opipljivu premiju kada dostigne nivo "pokrivenosti" i lišava se nagrade ako među njegovim klijentima postoje oni koji odbijaju vakcinaciju. Ovo se ne dešava uvijek, ali se dešava dosta često.
Čuvenim riječima velikog Džordža Bernarda Šoa: "Ljekar je - tako dobar konsultant po pitanju vakcinacije, kao i mesar - po pitanju vegetarijanstva.", koje je izgovorio prije sto godina, može se samo dodati krilatica Stanislava Leca: "Oni koji na oči stavljaju naočnjake, moraju da shvate da u kompletu idu još uzda i bič. ".
Sada je jasno, zašto pedijatri tako neprijateljski doživljavaju odbijanje vakcinacije, iako je navodno, odluka o vakcinaciji - privatna stvar roditelja.
Odbijajući vakcinaciju, vi ne samo da ometate ljekara "da spokojno živi", već i dovodite u sumnju njegovu profesionalnu kompetentnost, negirajući korisnost toga u šta je on čvrsto uvjeren.
Obično su ljekari slabo upućeni ne samo po pitanju vakcinacije, već i dojenja, zdravog načina života, i mnogo drugog, na šta se ne insistira na fakultetu i što zahtijeva samostalno izučavanje. Ljekari za to nemaju ni vremena ni posebnu želju, dijelom zbog "zakucanog" vjerovanja na fakultetima u sopstvenu kompetentnost i nepogrešivost.
Nažalost, često mjesta ambulantnih pedijatara zauzimaju upravo ti koji, pošto ne posjeduju visok profesionalni nivo, teško mogu naći bolji posao. Ovo takođe, ne treba da zaborave roditelji koji žele da čuju mišljenje pedijatra po ovom ili drugom pitanju.
Mora se shvatiti da se u principu ljekari ne bave opštim pitanjima zdravlja i njegovog očuvanja, oni nemaju za to nužno obrazovanje, njihov je posao da liječe bolesti.
"Zlatni standard" svakog mislećeg roditelja treba da bude zakon: ljekarima se treba obraćati samo kada je stvarno neophodno. Zdravo dijete u bolnici nema šta da radi.
Treba naglasiti da pedijatri - uopšte nijesu kriminalci i štetočine, oni ne žele djeci loše. Oni su samo državni službenici sa diplomom doktora, obavezni da ispunjavaju potrebne instrukcije, čak i ako slijeđenje tih instrukcija ide na štetu djeteta, a instrukcije sastavljaju ljudi koji zarađuju na vakcinama. Roditelji koji shvataju ovo, ne pokušavaju da prevedu ljekara "u svoju vjeru" već spokojno potpisuju odbijanje vakcinacije, polazeći od interesa svog djeteta.
Nijesu samo pedijatri negativno naklonjeni onima koji odbijaju vakcinaciju. Društvo u cjelini nije spremno da spokojno prihvati "odbijanje".
Propagiranje vakcinacije sprovodi se već više od 200 godina. Iako se u poslednjih nekoliko godina, situacija mijenja, tako dugo i uporno ispiranje mozga odigralo je svoju ulogu.
Ovo je posebno izraženo u provincijskim ruskim gradovima, gdje se izgleda vrijeme zaustavilo - ni ljekari, ni neki roditelji, ne žele da čuju o tome da već dugo postoji zakon prema kom se nevakcinisanoj djeci garantuju jednaka prava kao i vakcinisanim, i da roditelji imaju pravo da biraju šta je najbolje za njihovu djecu.
Vakcinaši ne mogu da se pomire sa činjenicom da su prošla vremena kada su potpuno raspolagali zdravljem i ljudskim sudbinama. Sada pokušavaju da podstiču roditelje jedne na druge ili diskredituju te koji su odlučili da odbiju medicinsku uslugu vakcinacije.
Tako, V. Tatočenko i N. Ozereckovski u svojoj brošuri "Roditeljima o vakcinaciji" (Moskva, 2001.), objavljenoj po nalogu Ministarstva zdravlja pišu:
"... Zašto smo toliko zdušno osudili roditelje, koji ne obraćaju dužnu pažnju na svoju djecu, kažnjavajući ih, odvodeći djecu u dječije domove, pošto se samo po sebi podrazumijeva, da upravo roditelji osuđuju svoju nevakcinisanu djecu na ozbiljne bolesti. Ostavljajući dijete bez vakcina, roditelji stvaraju pretnju ne samo za njegovo zdravlje, već i zdravlje drugih. Jer ono kada se razboli, može da zarazi te kod kojih se imunitet od vakcinacije ispostavio nedovoljnim ili se ugasio ... "
Informacije o vakcinaciji dobijene na medicinskom fakultetu, ne razlikuje se mnogo od informacija sa plakata koji se nalaze na zidovima dječijih klinika. Predavanja iz imunologije su vremenski deset puta kraća nego predavanja iz nekog potpuno beskorisnog predmeta za budućeg ljekara: neorganske hemije ili fizike.
Kao rezultat toga, ljekar gotovo ništa ne zna o toksičnim sastojcima vakcine, ni o mogućim komplikacija vakcinacije, niti o istraživanjima koja povezuju vakcine sa teškim oboljenjima, čiji je brzi porast primijećen u poslednjih nekoliko godina. Ovo lako možete provjeriti ako pokušate da razgovarate sa svojim pedijatrom o činjenicama koje su izložene u ovoj knjizi.
Istorija borbe čovjeka protiv zaraznih bolesti u tom obliku, kako se predaje na medicinskom fakultetu, često ne samo da ne odgovara stvarnosti, već sadrži i direktna izobličenja.
Pravi stručnjaci iz oblasti vakcinacije mogu postati samo oni ljekari koji žele samostalno da se pozabave kompleksnim pitanjima "nauke vakcinologije" izučavajući relevantnu literaturu. Medicinski fakulteti ne daju takva znanja.
S druge strane, pedijatri su pod snažnim pritiskom uprave klinika i raznih inspekcijskih oranizacija kao što je SES (sanitarno epidemiološka služba), koji od njih zahtijevaju maksimalnu "pokrivenost vakcinacijom". Često se može čuti o materijalnoj nagradi za maksimalnu "vakcinisanost", a Rusija daleko od toga da je izuzetak.
U Velikoj Britaniji, ljekar opšte prakse dobija veoma opipljivu premiju kada dostigne nivo "pokrivenosti" i lišava se nagrade ako među njegovim klijentima postoje oni koji odbijaju vakcinaciju. Ovo se ne dešava uvijek, ali se dešava dosta često.
Čuvenim riječima velikog Džordža Bernarda Šoa: "Ljekar je - tako dobar konsultant po pitanju vakcinacije, kao i mesar - po pitanju vegetarijanstva.", koje je izgovorio prije sto godina, može se samo dodati krilatica Stanislava Leca: "Oni koji na oči stavljaju naočnjake, moraju da shvate da u kompletu idu još uzda i bič. ".
Sada je jasno, zašto pedijatri tako neprijateljski doživljavaju odbijanje vakcinacije, iako je navodno, odluka o vakcinaciji - privatna stvar roditelja.
Odbijajući vakcinaciju, vi ne samo da ometate ljekara "da spokojno živi", već i dovodite u sumnju njegovu profesionalnu kompetentnost, negirajući korisnost toga u šta je on čvrsto uvjeren.
Obično su ljekari slabo upućeni ne samo po pitanju vakcinacije, već i dojenja, zdravog načina života, i mnogo drugog, na šta se ne insistira na fakultetu i što zahtijeva samostalno izučavanje. Ljekari za to nemaju ni vremena ni posebnu želju, dijelom zbog "zakucanog" vjerovanja na fakultetima u sopstvenu kompetentnost i nepogrešivost.
Nažalost, često mjesta ambulantnih pedijatara zauzimaju upravo ti koji, pošto ne posjeduju visok profesionalni nivo, teško mogu naći bolji posao. Ovo takođe, ne treba da zaborave roditelji koji žele da čuju mišljenje pedijatra po ovom ili drugom pitanju.
Mora se shvatiti da se u principu ljekari ne bave opštim pitanjima zdravlja i njegovog očuvanja, oni nemaju za to nužno obrazovanje, njihov je posao da liječe bolesti.
"Zlatni standard" svakog mislećeg roditelja treba da bude zakon: ljekarima se treba obraćati samo kada je stvarno neophodno. Zdravo dijete u bolnici nema šta da radi.
Treba naglasiti da pedijatri - uopšte nijesu kriminalci i štetočine, oni ne žele djeci loše. Oni su samo državni službenici sa diplomom doktora, obavezni da ispunjavaju potrebne instrukcije, čak i ako slijeđenje tih instrukcija ide na štetu djeteta, a instrukcije sastavljaju ljudi koji zarađuju na vakcinama. Roditelji koji shvataju ovo, ne pokušavaju da prevedu ljekara "u svoju vjeru" već spokojno potpisuju odbijanje vakcinacije, polazeći od interesa svog djeteta.
Nijesu samo pedijatri negativno naklonjeni onima koji odbijaju vakcinaciju. Društvo u cjelini nije spremno da spokojno prihvati "odbijanje".
Propagiranje vakcinacije sprovodi se već više od 200 godina. Iako se u poslednjih nekoliko godina, situacija mijenja, tako dugo i uporno ispiranje mozga odigralo je svoju ulogu.
Ovo je posebno izraženo u provincijskim ruskim gradovima, gdje se izgleda vrijeme zaustavilo - ni ljekari, ni neki roditelji, ne žele da čuju o tome da već dugo postoji zakon prema kom se nevakcinisanoj djeci garantuju jednaka prava kao i vakcinisanim, i da roditelji imaju pravo da biraju šta je najbolje za njihovu djecu.
Vakcinaši ne mogu da se pomire sa činjenicom da su prošla vremena kada su potpuno raspolagali zdravljem i ljudskim sudbinama. Sada pokušavaju da podstiču roditelje jedne na druge ili diskredituju te koji su odlučili da odbiju medicinsku uslugu vakcinacije.
Tako, V. Tatočenko i N. Ozereckovski u svojoj brošuri "Roditeljima o vakcinaciji" (Moskva, 2001.), objavljenoj po nalogu Ministarstva zdravlja pišu:
"... Zašto smo toliko zdušno osudili roditelje, koji ne obraćaju dužnu pažnju na svoju djecu, kažnjavajući ih, odvodeći djecu u dječije domove, pošto se samo po sebi podrazumijeva, da upravo roditelji osuđuju svoju nevakcinisanu djecu na ozbiljne bolesti. Ostavljajući dijete bez vakcina, roditelji stvaraju pretnju ne samo za njegovo zdravlje, već i zdravlje drugih. Jer ono kada se razboli, može da zarazi te kod kojih se imunitet od vakcinacije ispostavio nedovoljnim ili se ugasio ... "
A evo dio intervjua glavnog pedijatra Moskve A. Rumjanceva iz časopisa "Zdravlje" ( 09.04.2003):
" Ako ne želiš da vakcinišeš dijete - budi spreman na njegove bolesti ... Savjesni roditelji daju svojoj djeci ne samo besplatne vakcinacine protiv 9 bolesti, već pitaju ljekara koje treba još dati. Vakcinama, koje nijesu uključene u zvanični kalendar, koje se plaćaju, cijena je jednaka cijeni jedne flaše votke. Da li ćete vi danas popiti tu flašu, ili će vaše dijete biti zaštićeno, na primjer od pneumokoka ili meningitisa ... ".
Tako nam se usađuje misao da će odbijanje vakcinacije neminovno "osuditi djecu na teške bolesti", a oni koji su odbili vakcinaciju su samo alkoholičari i marginalci, iako je u stvari sve upravo suprotno: naime, obrazovani roditelji, koji su dobro proučili temu vakcinacije, odustaju od njih, jer ne žele svom djetetu teška oboljenja, a saglašavaju se na vakcinaciju po pravilu ti koji su navikli da slijepo vjeruju ljekarima.
Nažalost, uvid često dolazi prekasno, kada je zdravlju djeteta već nanešena značajna, a ponekad i nepopravljiva šteta. Ne treba potcenjivati ni psihološku implikaciju neprijateljstva nekih roditelja prema onima koji su, nakon što su razumjeli problem, odbili da vakcinišu svoju djecu.
Jer svojim primjerom oni koji odbijaju kao da naglašavaju bezumlje i lakovjernost "konformista", kojima lako manipulišu ljekari. Posebno je to tačno u tom slučaju kada vakcinisana djeca stradaju od bolesti čija je povezanost sa vakcinom vrlo izvjesna (atopijski dermatitis, alergija, bronhijalna astma, iznenadna pojava mentalne retardacije i druge).
Saznanje da su sami prouzrokovali bolesti svoje djece, nepodnošljivo je za roditelje. Shodno tome, agresija protiv onog ko se opredijelio za vakcinaciju je pojava koja se u psihologiji zove potiskivanje.
Pored mišljenja pedijatara, postoje istraživanja koja pokazuju korisnost vakcinacije, to nećete sporiti?
Ne bih pridavao previše značaja tim istraživanjima. Praktično iz svakog "dokaza" o dobrobiti vakcinacije vire uši proizvođača vakcina, a to uopše nije paranoja i nije teorija globalne zavjere.
U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je problem vakcinacije akutan, kao ni u jednoj drugoj zemlji u uptrebi su takvi pojmovi kao "sukob interesa" i "rotirajuća vrata".
O sukobu interesa govori se kada odluke o licenciranju vakcina i njihovom uključivanju u program vakcinacije donose ljudi koji imaju lične finansijske interese u tome da vakcinacija bude što je moguće veća. Ovi ljudi imaju akcije u kompanijama - koje proizvode vakcine, i dobijaju od njih honorare za naučna istraživanja.
Pojam "rotirajuća vrata" znači da oni koji su bili "nezavisni eksperti" po pitanjima vakcinacije u državnim službama, završavaju državnu službu, i sa lakoćom, doslovno kao kroz rotirajuća vrata, prelaze da rade u farmaceutskoj kompaniji - najčešće baš u toj koja proizvodi vakcine. Primjera ove vrste je veoma mnogo u svim zemljama.
Pogledajte na "eksperte", glavni agitatori za vakcinaciju - su ljudi koji su proveli cio svoj život hraneći se iz vakcinarskog korita. Oni pišu magistarske i doktorske disertacije i publikuju mnogobrojne članke o koristi vakcinacije, dobijaju istraživačke honorare od proizvođača vakcina, rade u vakcino-serumskim-epidemiološkim istraživačkim institutima, predstavljaju zemlju na međunarodnim "vakcinarskim" skupovima.
Složićete se da je od takvih ljudi besmisleno očekivati objektivnu ocjenu. Sve njihovo blagostanje je povezano sa pohvalama i promovisanjem vakcina. Što više vakcina - tim će sitije živeti ovi "eksperti" i "stručnjaci", bez obzira na to da li vakcine donose - korist ili štetu. Nažalost, baš takvi ljudi su odgovorni za politiku vakcinacije u većini zemalja.
Na primjer, u Rusiji sve što je vezano za vakcinaciju, uključujući i definisanje kriterijuma i registraciju postvakcinskih komplikacija, nalazi se u isključivoj nadležnosti institucije, čiji je smisao postojanja maksimalno "popuštanje" vakcina - GNIISK-a (Državni institut za standardizaciju i kontrolu medicinskih i bioloških preparata L.A.Taraseviča).
Otuda je jasno, na primjer, da smiješna cifra od oko 300 komplikacija godišnje, koje zvanično priznaje GNIISK, teško da predstavlja i nekoliko procenata njihovog stvarnog broja. Temeljno sprovedeno istraživanje pokazalo bi objektivnu sliku, bez obzira na to ko ga obavlja i kakav ima stav prema vakcinaciji. Cifra je cifra. Manipulacije su moguće sa bilo kojim ciframa.
Nije ni čudo da svi današnji vodeći medicinski časopisi zahtevaju od autora članaka potvrdu da oni nemaju nikakav interes za rezultate svojih sprovedenih istraživanja. Za takavo podozrenje postoji osnova.
Spretne manipulacije ciframa i činjenicama, koje je veoma teško provjeriti, daju autorima željene rezultate i dovode čitaoce do pogrešnih zaključka u vezi sa koristnošću ili štetom nekog lijeka ili metoda.
Najčešće statističke mahinacije u istraživanjima vakcinacije su sledeće:
Prvenstveno, to je principijelno nekorektno poređenje, kada izučavaju obolijevanje vakcinisane i nevakcinisane djece iz kontrolne grupe. U kontrolnoj grupi se ne izabiraju djeca metodom slučajnog izbora, kao što bi trebalo u skladu sa zakonima statistike. U nju ulaze skoro isključivo djeca koja su dobila "medotvod" za zdravstveno stanje (zvanična potvrda da se dijete ne smije vakcinisati), zbog hroničnih i često teških bolesti, često su to djeca iz socijalno ugroženih porodica. Razumljivo, da će obolijevanje među takvom djecom uvijek biti veće od obolijevanja vakcinisanih, čak i kada bi se umjesto vakcine uvodila destilovana voda.
Prije više od sto godina, poznati peterburški pedijatar Vladimir Rejc u svojoj knjizi "Kritički stav prema vakcinaciji" je napisao:
"Poznato je, da vakcinišu protiv velikih boginja samo zdrave, a sve bolešljive i slabe isključuju. Ne iznenađuje što pri obolijevanju jednih i drugih od velikih boginja, kod drugih mora biti veći procenat smrtnosti, koji u skladu sa tim, neće zavisiti od nevakcinisanja, već će biti uslovljena opštim zdravstvenim stanjem. Osim toga, niko ne može poreći da veliki broj nevakcinisanih pripada najsiromašnijim klasama stanovništva, a pošto bolest brzo zahvata siromašne ... koji žive u lošim higijenskim uslovima, tada je razumljivo da kod njih bilo kakva akutna bolest da se razvije, uvijek će dovesti do težih formi, dajući i veći procenat smrtnosti ... Dakle, upoređivati smrtnost slabih i bolesnih subjekata koji se nalaze u lošim higijenskim uslovima, sa smrtnošću onih koji su u povoljnim higijenskim uslovima, nije moguće ... ".
Kao što vidimo, opisani statistički trik počeo se koristi odavno, ali danas je u širokoj "naučnoj" upotrebi. Upoređujući očigledno nejednake grupe, vakcinaši uvijek unaprijed dobijaju pripremljen zaključak " vakcina X - je efikasna".
Radi pravednosti treba napomenuti da je jedan put sve bilo sprovedeno ispitivanje u skladu sa svim pravilima statistike. Naime, to je ispitivanje vakcine BCG pod pokroviteljstvom SZO u periodu 1969.-1971. u Indiji. Ovo ispitivanje je pokazalo da je veće obolijevanje od tuberkuloze kod vakcinisanih, posle toga su od takvih ispitivanja vakcinaši potpuno odustali.
Tako, epidemiološka ocjena efikasnosti vakcinacije ne drži vodu.
Druga vrsta ocjene efektivnosti, po količini antitela koji se obrazuju posle vakcinacije, takođe izaziva ozbiljne sumnje.
Kao što je poznato, ljudi se razbole i u prisustvu antitijela pri najvećim "zaštitnim" titrima, a ostaju zdravi pri njihovom odsustvu. Pored toga, posle vakcinacije broj antitijela veoma brzo se smanjuje i ubrzo vakcinisani ponovo postaju po vakcinarskim mjerilima "nezaštićeni".
Još jedan rasprostranjeni trik vakcinarskog ispitivanja - je proizvoljno ustanovljena vremenska granica.
Na primjer, demonstrira se smanjenje smrtnosti i obolijevanja iz neke godine u neku drugu na fonu upotrebe određene vakcine. Naivni čitalac zaključuje o nesumnjivoj koristi od vakcinacije, međutim autori ne saopštavaju da su se u analognom periodu, koji je prethodio pojavi vakcinacije, smrtnost i obolijevanje smanjivali istim tempom, ako ne još i brže, i u skladu sa tim, uvođenje vakcinisana ili nije imalo nikakav uticaj na smanjenje smrtnosti i obolijevanja ili ih je čak usporilo.
Još jedna omiljena tehnika je poređenje različitih perioda epidemiološkog ciklusa koji postoji kod zaraznih bolesti, da se demonstrira "nesumnjiva prednost vakcinacije" u tim godinama, kada se obolijevanje uvijek smanjuje usled prirodnih uzroka.
Uopšte, tehnika i metoda da se vidi crno umjesto bijelog, kao i obratno je mnogo. Roditelji bi trebalo da se kritički odnose prema bilo kojoj informaciji o vakcinama, pažljivo je preispitaju i ne veruju bezgranično vakcinašima.
Već ste počeli da koriste specifične termine. Šta je uopšte vakcinacija?
Vakcinacija je manipulacija usmjerena na stvaranje veštačkog imuniteta. Zasnovana je na uvođenju u organizam antigena - supstanci koje su sposobne da izazovu stvaranje antitijela.
Antitijela su složeni proteini krvne plazme, koje proizvode limfoidne ćelije, a neutrališu mikroorganizme ili toksične supstance koje su oni izlučili.
To su apsolutno neophodni za nas ključni pojmovi sa kojima ćemo se susretati sve vrijeme. Vakcinacija simulira bolest, ali kako se vjeruje u njezinoj blagoj formi, zato što je infektivni agens oslabljen ili ubijen. Pretpostavlja se da kad se vakcinisana osoba susretne sa pravim, prirodnim agensom, da će ona biti zaštićena od njega pošto ima antitijela.
(Nastavak Dr Aleksandar Kotok - Vakcinacija, pitanja i odgovori za misleće roditelje (II - dio))
Odlomak iz knjige A. Kotoka "Прививки в вопросах и ответах для думающих родителей"
Izvor: http://mreadz.com/new/index.php?id=112306
Inače knjiga je prevedena na nekoliko jezika na internetu se može naći na bugarskom, poljskom, slovačkom, ukrajinskom, češkom:
na bugarskom - "Ваксините - Въпроси и отговори за мислещи родители"
na poljskom - "Szczepienia w pytaniach i odpowiedziach dla myślących rodziców"
na slovačkom- "Očkovanie v otázkach a odpovediach pre premýšľajúcich rodičov"
Prevod: Beba Mur
" Ako ne želiš da vakcinišeš dijete - budi spreman na njegove bolesti ... Savjesni roditelji daju svojoj djeci ne samo besplatne vakcinacine protiv 9 bolesti, već pitaju ljekara koje treba još dati. Vakcinama, koje nijesu uključene u zvanični kalendar, koje se plaćaju, cijena je jednaka cijeni jedne flaše votke. Da li ćete vi danas popiti tu flašu, ili će vaše dijete biti zaštićeno, na primjer od pneumokoka ili meningitisa ... ".
Tako nam se usađuje misao da će odbijanje vakcinacije neminovno "osuditi djecu na teške bolesti", a oni koji su odbili vakcinaciju su samo alkoholičari i marginalci, iako je u stvari sve upravo suprotno: naime, obrazovani roditelji, koji su dobro proučili temu vakcinacije, odustaju od njih, jer ne žele svom djetetu teška oboljenja, a saglašavaju se na vakcinaciju po pravilu ti koji su navikli da slijepo vjeruju ljekarima.
Nažalost, uvid često dolazi prekasno, kada je zdravlju djeteta već nanešena značajna, a ponekad i nepopravljiva šteta. Ne treba potcenjivati ni psihološku implikaciju neprijateljstva nekih roditelja prema onima koji su, nakon što su razumjeli problem, odbili da vakcinišu svoju djecu.
Jer svojim primjerom oni koji odbijaju kao da naglašavaju bezumlje i lakovjernost "konformista", kojima lako manipulišu ljekari. Posebno je to tačno u tom slučaju kada vakcinisana djeca stradaju od bolesti čija je povezanost sa vakcinom vrlo izvjesna (atopijski dermatitis, alergija, bronhijalna astma, iznenadna pojava mentalne retardacije i druge).
Saznanje da su sami prouzrokovali bolesti svoje djece, nepodnošljivo je za roditelje. Shodno tome, agresija protiv onog ko se opredijelio za vakcinaciju je pojava koja se u psihologiji zove potiskivanje.
Pored mišljenja pedijatara, postoje istraživanja koja pokazuju korisnost vakcinacije, to nećete sporiti?
Ne bih pridavao previše značaja tim istraživanjima. Praktično iz svakog "dokaza" o dobrobiti vakcinacije vire uši proizvođača vakcina, a to uopše nije paranoja i nije teorija globalne zavjere.
U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je problem vakcinacije akutan, kao ni u jednoj drugoj zemlji u uptrebi su takvi pojmovi kao "sukob interesa" i "rotirajuća vrata".
O sukobu interesa govori se kada odluke o licenciranju vakcina i njihovom uključivanju u program vakcinacije donose ljudi koji imaju lične finansijske interese u tome da vakcinacija bude što je moguće veća. Ovi ljudi imaju akcije u kompanijama - koje proizvode vakcine, i dobijaju od njih honorare za naučna istraživanja.
Pojam "rotirajuća vrata" znači da oni koji su bili "nezavisni eksperti" po pitanjima vakcinacije u državnim službama, završavaju državnu službu, i sa lakoćom, doslovno kao kroz rotirajuća vrata, prelaze da rade u farmaceutskoj kompaniji - najčešće baš u toj koja proizvodi vakcine. Primjera ove vrste je veoma mnogo u svim zemljama.
Pogledajte na "eksperte", glavni agitatori za vakcinaciju - su ljudi koji su proveli cio svoj život hraneći se iz vakcinarskog korita. Oni pišu magistarske i doktorske disertacije i publikuju mnogobrojne članke o koristi vakcinacije, dobijaju istraživačke honorare od proizvođača vakcina, rade u vakcino-serumskim-epidemiološkim istraživačkim institutima, predstavljaju zemlju na međunarodnim "vakcinarskim" skupovima.
Složićete se da je od takvih ljudi besmisleno očekivati objektivnu ocjenu. Sve njihovo blagostanje je povezano sa pohvalama i promovisanjem vakcina. Što više vakcina - tim će sitije živeti ovi "eksperti" i "stručnjaci", bez obzira na to da li vakcine donose - korist ili štetu. Nažalost, baš takvi ljudi su odgovorni za politiku vakcinacije u većini zemalja.
Na primjer, u Rusiji sve što je vezano za vakcinaciju, uključujući i definisanje kriterijuma i registraciju postvakcinskih komplikacija, nalazi se u isključivoj nadležnosti institucije, čiji je smisao postojanja maksimalno "popuštanje" vakcina - GNIISK-a (Državni institut za standardizaciju i kontrolu medicinskih i bioloških preparata L.A.Taraseviča).
Otuda je jasno, na primjer, da smiješna cifra od oko 300 komplikacija godišnje, koje zvanično priznaje GNIISK, teško da predstavlja i nekoliko procenata njihovog stvarnog broja. Temeljno sprovedeno istraživanje pokazalo bi objektivnu sliku, bez obzira na to ko ga obavlja i kakav ima stav prema vakcinaciji. Cifra je cifra. Manipulacije su moguće sa bilo kojim ciframa.
Nije ni čudo da svi današnji vodeći medicinski časopisi zahtevaju od autora članaka potvrdu da oni nemaju nikakav interes za rezultate svojih sprovedenih istraživanja. Za takavo podozrenje postoji osnova.
Spretne manipulacije ciframa i činjenicama, koje je veoma teško provjeriti, daju autorima željene rezultate i dovode čitaoce do pogrešnih zaključka u vezi sa koristnošću ili štetom nekog lijeka ili metoda.
Najčešće statističke mahinacije u istraživanjima vakcinacije su sledeće:
Prvenstveno, to je principijelno nekorektno poređenje, kada izučavaju obolijevanje vakcinisane i nevakcinisane djece iz kontrolne grupe. U kontrolnoj grupi se ne izabiraju djeca metodom slučajnog izbora, kao što bi trebalo u skladu sa zakonima statistike. U nju ulaze skoro isključivo djeca koja su dobila "medotvod" za zdravstveno stanje (zvanična potvrda da se dijete ne smije vakcinisati), zbog hroničnih i često teških bolesti, često su to djeca iz socijalno ugroženih porodica. Razumljivo, da će obolijevanje među takvom djecom uvijek biti veće od obolijevanja vakcinisanih, čak i kada bi se umjesto vakcine uvodila destilovana voda.
Prije više od sto godina, poznati peterburški pedijatar Vladimir Rejc u svojoj knjizi "Kritički stav prema vakcinaciji" je napisao:
"Poznato je, da vakcinišu protiv velikih boginja samo zdrave, a sve bolešljive i slabe isključuju. Ne iznenađuje što pri obolijevanju jednih i drugih od velikih boginja, kod drugih mora biti veći procenat smrtnosti, koji u skladu sa tim, neće zavisiti od nevakcinisanja, već će biti uslovljena opštim zdravstvenim stanjem. Osim toga, niko ne može poreći da veliki broj nevakcinisanih pripada najsiromašnijim klasama stanovništva, a pošto bolest brzo zahvata siromašne ... koji žive u lošim higijenskim uslovima, tada je razumljivo da kod njih bilo kakva akutna bolest da se razvije, uvijek će dovesti do težih formi, dajući i veći procenat smrtnosti ... Dakle, upoređivati smrtnost slabih i bolesnih subjekata koji se nalaze u lošim higijenskim uslovima, sa smrtnošću onih koji su u povoljnim higijenskim uslovima, nije moguće ... ".
Kao što vidimo, opisani statistički trik počeo se koristi odavno, ali danas je u širokoj "naučnoj" upotrebi. Upoređujući očigledno nejednake grupe, vakcinaši uvijek unaprijed dobijaju pripremljen zaključak " vakcina X - je efikasna".
Radi pravednosti treba napomenuti da je jedan put sve bilo sprovedeno ispitivanje u skladu sa svim pravilima statistike. Naime, to je ispitivanje vakcine BCG pod pokroviteljstvom SZO u periodu 1969.-1971. u Indiji. Ovo ispitivanje je pokazalo da je veće obolijevanje od tuberkuloze kod vakcinisanih, posle toga su od takvih ispitivanja vakcinaši potpuno odustali.
Tako, epidemiološka ocjena efikasnosti vakcinacije ne drži vodu.
Druga vrsta ocjene efektivnosti, po količini antitela koji se obrazuju posle vakcinacije, takođe izaziva ozbiljne sumnje.
Kao što je poznato, ljudi se razbole i u prisustvu antitijela pri najvećim "zaštitnim" titrima, a ostaju zdravi pri njihovom odsustvu. Pored toga, posle vakcinacije broj antitijela veoma brzo se smanjuje i ubrzo vakcinisani ponovo postaju po vakcinarskim mjerilima "nezaštićeni".
Još jedan rasprostranjeni trik vakcinarskog ispitivanja - je proizvoljno ustanovljena vremenska granica.
Na primjer, demonstrira se smanjenje smrtnosti i obolijevanja iz neke godine u neku drugu na fonu upotrebe određene vakcine. Naivni čitalac zaključuje o nesumnjivoj koristi od vakcinacije, međutim autori ne saopštavaju da su se u analognom periodu, koji je prethodio pojavi vakcinacije, smrtnost i obolijevanje smanjivali istim tempom, ako ne još i brže, i u skladu sa tim, uvođenje vakcinisana ili nije imalo nikakav uticaj na smanjenje smrtnosti i obolijevanja ili ih je čak usporilo.
Još jedna omiljena tehnika je poređenje različitih perioda epidemiološkog ciklusa koji postoji kod zaraznih bolesti, da se demonstrira "nesumnjiva prednost vakcinacije" u tim godinama, kada se obolijevanje uvijek smanjuje usled prirodnih uzroka.
Uopšte, tehnika i metoda da se vidi crno umjesto bijelog, kao i obratno je mnogo. Roditelji bi trebalo da se kritički odnose prema bilo kojoj informaciji o vakcinama, pažljivo je preispitaju i ne veruju bezgranično vakcinašima.
Već ste počeli da koriste specifične termine. Šta je uopšte vakcinacija?
Vakcinacija je manipulacija usmjerena na stvaranje veštačkog imuniteta. Zasnovana je na uvođenju u organizam antigena - supstanci koje su sposobne da izazovu stvaranje antitijela.
Antitijela su složeni proteini krvne plazme, koje proizvode limfoidne ćelije, a neutrališu mikroorganizme ili toksične supstance koje su oni izlučili.
To su apsolutno neophodni za nas ključni pojmovi sa kojima ćemo se susretati sve vrijeme. Vakcinacija simulira bolest, ali kako se vjeruje u njezinoj blagoj formi, zato što je infektivni agens oslabljen ili ubijen. Pretpostavlja se da kad se vakcinisana osoba susretne sa pravim, prirodnim agensom, da će ona biti zaštićena od njega pošto ima antitijela.
(Nastavak Dr Aleksandar Kotok - Vakcinacija, pitanja i odgovori za misleće roditelje (II - dio))
Odlomak iz knjige A. Kotoka "Прививки в вопросах и ответах для думающих родителей"
Izvor: http://mreadz.com/new/index.php?id=112306
Inače knjiga je prevedena na nekoliko jezika na internetu se može naći na bugarskom, poljskom, slovačkom, ukrajinskom, češkom:
na bugarskom - "Ваксините - Въпроси и отговори за мислещи родители"
na poljskom - "Szczepienia w pytaniach i odpowiedziach dla myślących rodziców"
na slovačkom- "Očkovanie v otázkach a odpovediach pre premýšľajúcich rodičov"
Prevod: Beba Mur