Biti doktor znači svakodnevno slijediti za nečim izuzetno dragocjenim što pripada drugima, njihovim zdravljem, interesujući se da se ta dragocijenost brani, povrati, ili poboljša. A kada pogrijšiš, to moraš da obrazložiš.
Kako stoje stvari kada pogriješiš. Ko odlučuje da li ste pogriješili ili ne?
Kako stoje stvari kada pogriješiš. Ko odlučuje da li ste pogriješili ili ne?
|
Očigledno, prije svega pacijent. Ako ne ozdravi nakon liječenja, pogriješili ste. Ili, ako je bio u dobrom zdravstvenom stanju i stanje mu se pogoršalo nakon što je uzeo nešto što ste mu propisali, pogriješili ste. To zapažanje tako očigledno i banalno, zdravorazumski je prihvaćeno u slučaju bilo koje medicinske terapije, nije razumljivo zašto je odbačeno u slučaju kada se radi o vakcinama.
|
Ako vam roditelji kažu, nakon što je primilo vakcinu, da je dijete iznenada bolesno, uočava se razlika od ranije, pokazuje razne vrste simptoma, šta je smisleno odgovoriti mu?: "To je slučajnost. Ne postoji veza između problema vašeg djeteta i vakcine. "?
Generalno, u svim naukama greška je "zdrava": ona služi da dokaže da se nešto ne poklapa sa teorijom sve do momenta dok se ne dokaže kao istina, i da se treba stvoriti još jedna drugačija terorija koja efikasnije objašnjava činjenice koje treba da se provjere. To je tačno utoliko prije što eksperimentalni metod, tj. naučni, potiče iz engleskog jezika od: try and error , tj. "pokušaji i greške".
Naravno, greška je "zdrava", kao što sam ranije rekao, ako je praćena preispitivanjem teorija za koje se do tog momenta smatralo da su istinite, i ako je dopunjena novim teorijama, koje će ostati na snazi sve do trenutka kada se otkrije da sadrže neku drugu grešku. I tako dalje.
Sada, nauka izgleda kao polje gdje greške ne mogu proći nepropustljiv zakon eksperimentalne provjere: ako praktično iskustvo ne potvrdi teorije, tvoje teorije su pogrešne. Ne raspravlja se dalje.
Umjesto toga, istorija nauke je puna primjera teorija koje su se zakonom dokazale lažne zbog provjere činjenica, i koje su odbačene tek nakon dugog otpora, zato što su to bile zvanične teorije onih koji su zauzimali važne pozicije u akademijama i univerzitetima, i u moćnim grupama, obično oni su bili voljni da priznaju te lažne teorije kao da su istinite, i imali su autoritet, zahvaljujući svojim postignućima u društvu, a da ne pominjemo i koristi. ...
Medicina nije izuzetak. Samo u ovoj oblasti greške nijesu "zdrave", jer tu je u pitanju zdravlje pacijenta, a čak i kada su neizbježne, treba ih odmah ispraviti. Ljekar ne može dopustiti sebi da ostane vezan za svoja lična ubijeđenja, ili da izgubi naviku da preispituje sam sebe kada nešto ne ide po planu. Ljekar treba, što je više moguće, da bude otvoren i da pažljivo gleda da shvati neku pojavu koja može biti zanemarljiva, a ako je prečesta i statistički dosledna, odatle proizilaze moguće greške u teoriji u koju je do skora čvrsto vjerovao.
Eto zbog toga me je majka jednog mog malog pacijenta, prije mnogo godina, pitala da li sam obaviješten da vakcine sadrže živu, ja je pogledah neblagonaklono, zadržavajući osmijeh, sa velikom sigurnošću da medicina zna nešto više za razliku od onih koji nijesu stručni. Slušao sam prilično pažljivo, i rekao joj da za to nikada nijesam čuo tokom svog medicinskog obrazovanja.
Kasnije, vratio sam se tome u mislima, razmišljao sam, pokrenut djelimično jakom radoznalošću, dijelimično i zbog želje da osporim činjenicu koja je odjekivala u meni, i koju nikad ranije nisam čuo tokom svih godina studija na medicinskom fakultetu i u toku medicinske prakse.
Tako je počelo moje putovanje kroz istraživanje kako vakcine utiču na zdravlje djece, da li je to odnos potrošnja - profit koji se tim rukovodi, ili odnos realne sposobnosti vakcina da spriječe bolesti.
Generalno, u svim naukama greška je "zdrava": ona služi da dokaže da se nešto ne poklapa sa teorijom sve do momenta dok se ne dokaže kao istina, i da se treba stvoriti još jedna drugačija terorija koja efikasnije objašnjava činjenice koje treba da se provjere. To je tačno utoliko prije što eksperimentalni metod, tj. naučni, potiče iz engleskog jezika od: try and error , tj. "pokušaji i greške".
Naravno, greška je "zdrava", kao što sam ranije rekao, ako je praćena preispitivanjem teorija za koje se do tog momenta smatralo da su istinite, i ako je dopunjena novim teorijama, koje će ostati na snazi sve do trenutka kada se otkrije da sadrže neku drugu grešku. I tako dalje.
Sada, nauka izgleda kao polje gdje greške ne mogu proći nepropustljiv zakon eksperimentalne provjere: ako praktično iskustvo ne potvrdi teorije, tvoje teorije su pogrešne. Ne raspravlja se dalje.
Umjesto toga, istorija nauke je puna primjera teorija koje su se zakonom dokazale lažne zbog provjere činjenica, i koje su odbačene tek nakon dugog otpora, zato što su to bile zvanične teorije onih koji su zauzimali važne pozicije u akademijama i univerzitetima, i u moćnim grupama, obično oni su bili voljni da priznaju te lažne teorije kao da su istinite, i imali su autoritet, zahvaljujući svojim postignućima u društvu, a da ne pominjemo i koristi. ...
Medicina nije izuzetak. Samo u ovoj oblasti greške nijesu "zdrave", jer tu je u pitanju zdravlje pacijenta, a čak i kada su neizbježne, treba ih odmah ispraviti. Ljekar ne može dopustiti sebi da ostane vezan za svoja lična ubijeđenja, ili da izgubi naviku da preispituje sam sebe kada nešto ne ide po planu. Ljekar treba, što je više moguće, da bude otvoren i da pažljivo gleda da shvati neku pojavu koja može biti zanemarljiva, a ako je prečesta i statistički dosledna, odatle proizilaze moguće greške u teoriji u koju je do skora čvrsto vjerovao.
Eto zbog toga me je majka jednog mog malog pacijenta, prije mnogo godina, pitala da li sam obaviješten da vakcine sadrže živu, ja je pogledah neblagonaklono, zadržavajući osmijeh, sa velikom sigurnošću da medicina zna nešto više za razliku od onih koji nijesu stručni. Slušao sam prilično pažljivo, i rekao joj da za to nikada nijesam čuo tokom svog medicinskog obrazovanja.
Kasnije, vratio sam se tome u mislima, razmišljao sam, pokrenut djelimično jakom radoznalošću, dijelimično i zbog želje da osporim činjenicu koja je odjekivala u meni, i koju nikad ranije nisam čuo tokom svih godina studija na medicinskom fakultetu i u toku medicinske prakse.
Tako je počelo moje putovanje kroz istraživanje kako vakcine utiču na zdravlje djece, da li je to odnos potrošnja - profit koji se tim rukovodi, ili odnos realne sposobnosti vakcina da spriječe bolesti.
|
Što sam više napredovao na ovom polju, više sam shvatao da cijelo vrijeme od trenutka kada je medicina načinila velike korake, nije bilo adekvatnih studija o tako važnom probelmu kao što su vakcine. Ili ako ih je upošte i bilo, bili su finansirani od strane istraživačkih organizacija i kompanija koje su u vlasništvu farmaceutske industrije koja proizvodi vakcine.
|
Počeo sam da proučavam slučajeve dijece koja imaju teške poslijedice od vakcine, ima i onih slučajeva koji se ponavljaju potpuno slučajno, to je veoma mali procenat, kao i ozbiljnih neželjenih dejstva ili veoma ozbiljnih koji mogu da se ispolje nakon opšteg uzimanja ljekova. Razlika je u tome, što ni jedna zdravstvena ustanova ne nameće obaveznu upotrebu, na primjer, paracetamola za cijelu populaciju, jer se on sastoji od velikog broja toksina, koji su godinama sadržani u vakcinama, a djelimično su još uvijek.
Zatim sam počeo da posmatram naslove novina kao što je ovaj, koji sam dobio od jednog ekonomskog časopisa, to su nacionalne novine: "Novartis povećava obrt, koji je u Italiji u porastu zahvaljujući vakcinama", i u tom trenutku sam se zaustivio sa špricom u ruci. Odložio sam ga, i pokušao da shvatim šta sam to ubrizgavao u dijecu, i zašto?
Neki odgovore sam našao, i činilo mi se dovoljno da odložim špric tamo gdje je stajao i da počnem da pišem ovu knjigu.
I tako sam vakcinisao svoju djecu. Ali svoje unuke nijesam.
(Predgovor iz knjige Dr Eugenia Serravalle: "Vaccinazioni: alla ricerca del rischio minore. Perché ho vaccinato i miei figli e non i miei nipoti")
Izvor: Perché ho vaccinato i miei figli e non i miei nipoti
Prevele: Ana i Beba Muratović - bebamur.com
A evo i nekoliko prevedenih klipova o žrtvama vakcina...
Zatim sam počeo da posmatram naslove novina kao što je ovaj, koji sam dobio od jednog ekonomskog časopisa, to su nacionalne novine: "Novartis povećava obrt, koji je u Italiji u porastu zahvaljujući vakcinama", i u tom trenutku sam se zaustivio sa špricom u ruci. Odložio sam ga, i pokušao da shvatim šta sam to ubrizgavao u dijecu, i zašto?
Neki odgovore sam našao, i činilo mi se dovoljno da odložim špric tamo gdje je stajao i da počnem da pišem ovu knjigu.
I tako sam vakcinisao svoju djecu. Ali svoje unuke nijesam.
(Predgovor iz knjige Dr Eugenia Serravalle: "Vaccinazioni: alla ricerca del rischio minore. Perché ho vaccinato i miei figli e non i miei nipoti")
Izvor: Perché ho vaccinato i miei figli e non i miei nipoti
Prevele: Ana i Beba Muratović - bebamur.com
A evo i nekoliko prevedenih klipova o žrtvama vakcina...