Ali Sibai Ajdarovič nije zahtevao novac. Nije zvao. Nije pokucao na vrata... Ravil je otišao kod svoje sestre u grad na odmor. Došao nekom mesec dana. I otišao da vrati dug; sestra je malo pomogla novcem. Dobro je zarađivala i volela svog brata.
Pa, Ravil je došao i pokucao na vrata. A komšija pogleda i reče: "Ti, Ravil, ne znaš.Umro je naš deda Sibaj Ajdarovič, sahranili su ga prije nedelju dana!"
I Ravil je bio zapanjen. U ruci drži novčanicu, i plače. Pa mu postade teško i stid, savest ga satre kao goru. Hteo je da da! Ovdje je novac! Ima novca! Ali nema dede... A deda je umro, misleći da je Ravil loša osoba. Prevarom je ukrao pet hiljada rubalja. A sada nema šta da se popravi. Nema načina da se iskupi krivica, nema načina da se vrati dug... Nema kome dati.
A komšinica je videla da Ravil plače, zatim je slušala njegov zbunjeni govor, pa rekla da je mačka ostala od njenog dede. Mačka se uplašila i otrčala u podrum. Hranu mu donose komšije, ali on ne izlazi. I nikome ne treba; stara mačka, otrcana. Ako hoćeš, uzmi je da ide sa tobom! Osećaćete se ugodnije...
I mačka je otišla sa Ravilom! I živi veoma dobro.Dakle, deda je oprostio! Oprosti dug...
Ali to nije uvek tako, to ću reći. A dug prema dobroj ljubaznoj osobi mora se na vreme vratiti. Nikad se ne zna. Kad si obećao, istog dana, u isti čas, vrati. I ne radi se samo o novcu. Neophodno je na vreme učiniti dobro, na vreme se zahvaliti. I vratite svoj dug na vreme. Ljudi nisu vječni. I bolje je ne biti dužan onima kojima ne možeš da vratiš...
Anna Valentinova Kiryanova
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com