Ovo je jedna od najvećih misterija koja interesuje čovječanstvo. Jer svakome od nas predstoji da pređe zemaljsku granicu, koja dijeli žive i mrtve. Sve religije nam obećavaju zagrobni život - život duše, oslobođene od okova tijela. Ali, čovjek rođen u eri tehničkog progesa zahtijeva, da nauka odgovori na vječno pitanje:
Da li čovjek ima besmrtnu dušu?
Prikaz o prelijepom životu posle smrti zanimao je Ijude svih rasa, u svim vremenima, na svim kontinentima. Od preko hiljadu danas poznatih religija nema ni jedne koja ne govori o zagrobnom životu umrlih.
Obratimo se pravoslavlju. Po njegovom učenju čovjek se sastoji iz tri dijela, to su: tijelo, duša i duh.
Protojerej Konstantin Parhomenko: "Duh je nešto Više što postoji u čovjeku, to što se može nazvati Božija energija, Iskra Božija u čovjeku. Duša je to što nas povezuje sa živim svijetom, to je niz psihičkih osobina, duša je psiha. A tijelo je naša materijalna dimenzija."
Najstarija svjetska religija judaizam dijeli dušu na dva nivoa. Prvi nivo nalazi se isključivo u oblasti vjere.
Rabin Jozef Hersonski: "Mi dijelimo dušu na dva nivoa, postoji taj dio duše, u koji samo vjerujemo, ne možemo je nikako osjetiti, samo možemo biti ubijeđeni da ona postoji. To su neke nematerijalne sile koje Bog šalje da bi oživio naše tijelo. A postoji i dio duše sa kojom se susrećemo, u krajnjem to je sve ispoljavanje, to je taj dio duše koji neposredno upravlja cjelinom. To su naša osjećanja, naše misli, naši motivi, naše želje, sviđanje i nesviđanje, voljenje ili nevoljenje. To je dio duše za koju nije potrebno vjerovanje, nju znamo, vidimo je, susrećemo se sa njom."
Islam takođe govori o duši. U besjedi sa prorokom Muhamedom, Svevišnji razjašnjava pojam duha (Ruh).
Imam Šamil Apautinov: "Ruh - duša, to je projavljivanje tvog Gospoda, to je to što se odnosi na tvog Stvoritelja, što se odnosi na Tvorca svevišnjeg. Na horizontu spoznaje, on je beskonačan, nedostižan, ali treba da mu stremimo u svakom slučaju. Postoje stvari što se tiču samo Svevišnjeg, i tiču se Boga. Jedna od tih stvari, tih momenata, je Ruh, duša. Sa stanovišta Islama, duša je Božanska čestica unutra nas."
Budisti imaju svoju posebnu predstavu o tome šta se dešava sa čovjekom posle smrti fizičkog tijela.
Buda Badmaev (starešina budističkog hrama u Sankt Petersburgu): "Mi imamo svijest, svijest koja manipuliše sa spoljnim svijetom, spoznajući ga. Na taj način sveukupnost te svijesti, možemo predstaviti kao neku koponentu naše duše."
Ne govore samo religije o duši. Nauka je takođe zainteresaovana za tu suptilnu materiju. Pošto su naučnici navikli da imaju posla sa tim što se može razdijeliti, izmjeriti instrumentima, ponoviti ogledom, njihovi zaključci su oprezni.
Dr Valerij Sljozin: "Duša se naravno osjeća, za to što ima puno indirektnih dokaza: kada slijepi čovjek za vrijeme kliničke smrti odjednom vidi sebe sa strane, a zatim ponovo biva slijep. On detaljno opisuje tu sliku. Ima mnogo takvih slučajeva. Ali šta je to, mi ne znamo. Nemamo instrumente kojim bi izmjerili to stanje."
Međutim, mnogi veliki naučnici svijeta a među njima otac kvantne teorije Maks Plankt i tvorac teorije relativnosti Albert Ajnštajn su priznavali: što su dublje pronicali u tajne univerzuma, tim su jasnije osjećali prisustvo neke nevidljive sile, kojoj su potčinjene sve kosmičke i makrokosmičke pojave i zakoni. Njihov zaključak je: Ne smije se negirati to što nauka nije u mogućnosti da objasni.
Danas se naučnici drže gledišta po kojem posle čovjekove smrti se izdvaja neka emanacija, koja duhovnim putem napušta tijelo. Možda upavo na takav način se pojavljuju duhovi, priviđenja. O njima pričaju hiljade i hiljade svjedoka i nijesu to uvijek Ijudi sa razvijenom umjetničkom maštom. Pojavile su se čak fotografije duhova. Mnogi od tih snimaka su očigledni falsifikati. Ali nije malo i takvih fotografija koje dovode skeptičare u nedoumicu. Šta je to? Materijalizacija neupokojenih duša?
Poznati su mnogi načini opštenja sa drugim svijetom. Na primjer, kontakti preko posebnih posrednika, medijuma, spiritualnim seansama. Oni su obavijeni maglom mistike. Objašnjenje mehanizma opštenja, prosto ih prihvataju, vjeruju. Svjetske religije su oprezne sa direktnim kontaktom sa zagrobnim svijetom. Pošto je to kako kažu susret sa demonima, neupokojenim dušama. Pošto zbog grehova nijesu dobili upokojenje nebesko.
Protojerej Konstantin Parhomenko: "Znamo da postoje besi, i postoje anđeli. Za mnoge Ijude postajanje besova nije očigledno. Ali, kako su govorili drevni oci, najlukaviji potez đavola je da ubijedi Ijude da on ne postoji. Neću da navodim konkretne primjere iz svog života, ali kod mene su bile takve pojave. Za mene veoma strašne i žalosne, koje se potpuno uklapaju u okvire pravoslavne demonologije, proučavanja drugog, tamnog svijeta."
Ipak, Ijubopitljivost je jača od straha. U XX vijeku istraživači su se naoružali instrumentima koji su im omogućili, da zavire u tamni svijet, da izvuku duhove rukama, stave ih na vagu i čak poslušaju. Godina 1901. američki etnograf Valdemar Bogoras, opremljen najnovijim izumom Edisonovim fonografom, dolazi u Sibir. Proučava šamane koji znaju da prizivaju duhove. Naučnik je uključio fonograf, šaman ubrzavajući tempo, postao je budan, počelo je prizivanje duhova. Posle nekog vremena pri preslušavanju, na fonografu je otkriveno mnogo stanih glasova. Na tom zapisu glas šamana zvuči kao iz daljine, a glasovi duhova su znatno bliži i jači. Materijali ekspedicije su isključivali sumnju u greške.
Pod utiskom zapisa duhova pronalač fonografa Edison pokušao je da razvije u tom smjeru istraživanja. Nekoliko godina prije svoje smrti radio je na instrumentu za bilježenje kako je on pisao "životnih jedinica", kojima se puni Vasiona posle smrti Ijudi. U svom dnevniku je otkrio svoje snove: "Nekada ćemo moći pronaći instrument toliko osjetljiv, da bi na njega mogla djelovati ličnost koja se sačuvala posle smrti. "
To se i desilo. Ali posle mnogo godina, 1959.. Šveđanin Friedrich Jürgenson snimao je za svoj film pjevanje ptica. Za to je koristio jedan od najsavremenijih magnetofona tog vremena. I odjednom, preslušavajući snimak je otkrio nešto čudno. Slušao je ponovo, i ponovo i odjednom prepoznaje glas svoje majke koja govori na njemačkom: "Pratimo te Fridelj, moj mali Fridelj. Čuješ li me?" Nije bilo nikakve sumnje da je to stvarno majčin glas. Jürgenson ne može da vjeruje: Da li je već napravio otkriće?
Tokom sledećih godina snimio je stotine paranormalnih glasova, i predstavio trake na međunarodnu konferenciju. Ubrzo Jürgenson publikuje senzacionalne knjige: "Glasovi Vasione" i "Radio kontakt sa mrtvim". Uspjeh knjiga je iznenađujući. Mada su se kod skeptika pojavila pitanja: Zašto su glasovi dozvolili da ih zapiše baš taj Šveđanin? Možda on zna kakva posebna mjesta ili ima specijalnu aparaturu? Ili je on režiser zvuka, bistavo zna da koristi tehniku i specijalne efekte i jednostavno zaluđuje publiku.
U SSSR-u saopštenje o radio kontaktu sa zagrobnim svijetom, kategorički su negirali. Kao nenaučno šarlatanstvo. Mistika se nije uklapala u materijalističku sliku svijeta. I odjednom kao grom iz vedrog neba: Direktor instituta eksperimentalne medicine akademik Natalija Behterjeva izjavljuje:
"Duša postoji. "
To otkriće osobe svjetskog glasa naravno da nije objavila sovjetska štampa. Ali, ubrzo je postalo poznato zapadnim kolegama, gdje su se istraživanja te teme, provodila već mnogo godina. Sredinom 70-ih izašla je knjiga profesora filozofije i psihologije dr medicine Ravmond Moody-a " Život posle života". To je ispitivanje Ijudi koji su preživjeli kliničku smrt. Čega se najčešće oni sjećaju na svom putovanju van granica života: Lebdjenje nebesima. Kretanje kroz tunel. Susret sa mrtvom rodbinom, svjetlećim bićima. Slika iz prošlog života i neželjenje da se vrate nazad.
Moody pretpostavlja da podudarnost slika nije slučajna. Ona odražava realnost postojanja života posle smrti. Međutim mnogi istraživači ne dijele to gledište. Smatraju da su sva ta viđenja, halucinacija.
Oktobra 2012. poznati američki časopis "Newsweek" publikovao je zapažanje veoma autorativnog čovjeka u naučnom svijetu. Dr Eben Alexander, neurohirurg i predavač na Harvardu nikada nije vjerovao u fenomen izvan -tjelesnog iskustva. Ali, sve se promijenilo posle toga kada je u jesen 2008. sam pao u komu, nedjelju dana se nalazio na ivici života i smrti i lično doživio sve to, na što se predhodno kritički odnosio.
Dr Eben Alexander: "Bez obzira što je moje tijelo bilo u komi, kora velikog mozga se otvorila. Sam mozak je produžio da radi. Preselio sam se u drugu znatno veću Vasionu, u čije postojanje nikada nijesam ni posumnjao. Mistična dimenzija, koju sam posjetio, veoma je ličila na mnogobrojne opise Ijudi koji su preživjeli kliničku smrt, ili druga granična stanja. Za to se nema nikakvo naučno objašnjenje."
Da li je slučajno da se opreciona sala češće nego druga mjesta ispostavlja područje mističnih dimenzija. Pacijenti nerijetko pričaju hirurzima o tome da su za vrijeme operacije vidjeli sve što se dešavalo oko njih. To je tkz. fenomen izlaza iz tijela. Naime, on je nekada uvjerio akademika Behterjevu o postojanju duše:
"Doktori ne znajući kako da objasne tu činjenicu primorani su da priznaju: Dok se čovjek nalazi u besvjesnom stanju njegova duša napušta tijelo, i lebdi ispod plafona operacione sale. Ponekad uspijeva da ode izvan predjela bolnice. "
Profesor dr Andrej Gnjezdoilov: "Pozvali su me da pregledam jednu pacijentkinju kojoj je za vrijeme operacije stalo srce, imala je kliničku smrt i dugo nijesu mogli da proradi srce. Tokom operacije pacijentkinja je osjetila pritisak i našla se iznad operacionog stola. Pri tom ona je vidjela šta se dešavalo okolo. Jedan od Ijekara je tada rekao: "Srce je stalo. ". Ako je srce stalo, znači da je ona umrla. I nju je zahvatio ogroman užas, zato što nije uspjela da se oprosti sa svojom majkom i sa svojom malom kćerkom.
Na neshvatljiv način iz operacione sale pacijetkinja se obrela u svom stanu 50 km daleko od bolnice. Vidi svoju majku i kćerku, čuje zvono na vratima. Komšinica je donijela djevojčici haljinicu na poklon. Djevojčica ide prema haljinici i lomi čašu sa čajem. Djevojčica je uznemirena i plače. Ona prilazi djevojčici miluje je po glavi i govori: "Mašenka to nije najveća nesreća na svijetu. ". Djevojčica se okreće prema njoj, kao da ništa nije vidjela. Odjednom ona se sjeća da nije vidjela svoju ruku kada je mazila djevojčicu. Nije čula svoj glas, kada se obraćala djevojčici. Tada odlazi do ogledala i ne vidi samu sebe. Žena je sa užasom shvatila da joj je tijelo ostalo na operacionom stolu. Tada se obrela u bolnicu, njezino srce je ponovo počelo da kuca.
Pitali smo je da li se slaže da lično obavijestimo rodbinu da je sve dobro prošlo.
Rekla je: "Naravno, blagodarim vam. ".
I ja odlazim njezinoj kući i srećem babu i pitam je šta je tada radila, da li je komšinica došla? Odgovorila je: Da, došla je i donijela haljinicu djevojčici. Odkuda vi to znate? I sve se do detalja poklopilo."
Ali, naučniku je malo da prizna da duša postoji. On želi da sazna gdje, u kom tjelesnom organu se nalazi? Iz kojih se elemenata sastoji? Čime se hrani? Mozak, to je prvo što pada na pamet. Mozak, najorganizovani, najregulatorniji, nevjerovatno složeno ustrojen sistem bez koga ne možemo postojati. Međutim, nijesu svi naučnici uvjereni u to da duša baš obitava u mozgu.
Amerikanka Linda Russek je ubijeđena, da duša obitava u srcu. Dr Russek je proučavala pacijente koji su preživjeli operaciju presađivanja srca. Ti pacijenti su posjedovali simptomatiku, koja je potpuno kod drugih odsustovala. Na primjer, oni su na neki način primali bolest svog donatora. Počeli su da drugačije osjećaju mirise. Pri tom promijenila im se privrženost za jednu ili drugu hranu. I sposobnost da prave razliku u ukusu hrane.
Uvjerljivi dokaz za tu verziju dr Russek navodi u svojoj knjizi: "Kod srca". Spominje istoriju djevojčice kojoj su presadili srce ubijene posle žestokog ubistva. Posle operacije djevojčicu su mučili košmari. U glavi su se pojavljivale jasne slike nekog ubistva. To stanje je postalo intezivno. Na kraju njezin psihijatar je pozvao policiju i detaljno ispričao to što je čuo od djevojčice. Upravo, zahvaljujući tome ubica je otkriven.
Čak ni ta upečatljiva priča ne daje konačan odgovor na pitanje: Gdje obitava duša? Još jedna popularna verzija je, u krvi. Krv hrani svaku ćeliju našeg organizma. Ezoteričari su odavno primijetili da ta misteriozna tečnost posjeduje sposobnost da sakuplja i predaje preko pokoljenja različitu informaciju. Krvna grupa koju je čovjek dobio rođenjem se ne mijenja do smrti. Nije slučajno da su sa krvlju povezani mnogi religiozni obredi, od postanka svijeta do naših dana.
Rabin Jozef Hersonski: "U Petoknjižju, Bibliji, postoji takva fraza: Ne smije se jesti krv jer je duša u krvi. Ali, ovdje imamo posla sa igrom riječi sa različitom upotrebom riječi duša, danas i prije 3500 godina kada je bila napisana Tora. Jer su tada pojmom duša zvali živo tijelo. I kada u Petoknjižje nalazimo frazu: "Duša je u krvi", želimo reći da su osnovne životne funkcije, za predaju životne snage, nalaze se u organizmu, u tijelu, u krvi. Danas u savremenom jeziku dušom zovemo nešto drugo. Dušom zovemo taj impuls koji daje život cjelini."
Tako krv kao sjedište duše, je slika. Biblijska metafora. Dakle, treba li uopšte tražiti odgovor na to pitanje? Kada su u jednom interviju o tome pitali akademika Nataliju Petrovnu Behterjevu ona je odgovorila:
"Sve će to biti gatanje u tozu od kafe. Može se reći da se duša nalazi u cijelom organizmu, ili van organizma, negdje blizu. Mislim da toj supstanci nije potrebno mjesto. Ako ona postoji, onda je u cijelom tijelu, nešto što prodire kroz cio organizam, nešto što ne ometaju ni zidovi, ni vrata, ni plafoni. "
Svjetski poznati psiholog i psihijatar Stanislav Grof nauičnim traganjem duše bavi se više od 40 godina. U početku je ispitivao granična stanja, preko svjesnog i podsvjesnog. Potom je pronašao rasprostranjeniju tehniku prodiranja u tajne čovječije duše.
Stanislav Grof: "Duša to je nešto nematerijalno, ona se ne smije dodirnuti ili gledati. Ona se zaista nalazi unutar nas, ali se ne može odrediti njezino konkretno mjesto. Ona se nalazi u drugoj dimenziji, možda u toj u koju svi mi odlazimo posle smrti."
Naučnici priznaju dok nauka ima samo indirektne dokaze o postojanju duše, pitanja će biti više nego odgovora. Neosporno da u svima nama postoji neka duhovna supstanca po kojoj se razlikuje jedan čovjek od drugog. Ali ja nemogu reći šta je to. Nauka se bazira na odgovorima koji se mogu eksperimentalno dobiti. To znači da mi moramo napraviti oglede i analizirati rezultate. U slučaju duše, po mom mišIjenju, to je nemoguće da se uradi.
Na kraju, kako se može provjeriti to što nema materijalnu ili vidnu potvrdu. Uprkos toga takvi pokušaju je uporno preduzimaju. Duša se može na određeni način registrovati. U krajnjem tokom zadnja dva vijeka u istoriji čovječanstva bili su ostvareni uspješni pokušaji, da se ona zabilježi pomoću fotografije, snimka, na filmu fotoaparata, pomoću savremene tehnike. Pokušaji da se ona nekako registruje pomoću nekih drugih instrumenata.
Vaganjem duše bavili su se još drevni egipatski bogovi. Taj proces je naslikan na svitcima od papirusa u "Knizi mrtvih". Na jednom tasu vage je srce preminulog. To jest, sjedište duše. A na drugom tasu pero boginje Maat, simbol pravde. Ako je težina duše u ravnoteži sa pravdom, preminuli se upućuje u raj. U suprotnom slučaju čeka ga pakao.
Najpoznatiji naučni eksperiment mjerenja duše, pripada američkom Ijekaru Duncan MacDougall-u, sa početka XX vijeka. On je izmjerio pet pacijenata u trenutku smrti i tri minuta posle nje. Mjerenja su pokazala sa prestankom životnog rada mozga, tijelo je postalo lakše u prosjeku 22,4 gr. Možda to i jeste težina duše?
Odgovor nije očigledan, u trenutku smrti čovječije tijelo stvarno gubi težinu, ali taj fenomen se lako objašnjava materijalnim uzrocima. Među kojima su stvarni procesi koji se odvijaju u organizmu. Danas procedura mjerenja duše na vagama, izaziva samo osmijeh. Od tada su se pojavili naprednije metode.
Godine 1939. u svojoj kućnoj laboratoriji naučni par Simon i Valentina Kirlian otkrivaju metod GRV, fotografisanje pomoću elektromagnetnog polja. Koji omogućava da se vidi aura živih i neživih objekata. Naučnici su zavirili u svijet do tada zatvoren za naše oči, i susreli su se sa mnogo novih zagonetki.
Klasičan primjer: Uzimaju list biljke i odrežu neki dio. Šta se dešava? Vidljiva aura cijelog lista izvjesno vrijeme je sačuvala oblik početnog stanja. U naučnoj literaturi svjetlosno izlučivanje objekta, nazvali su Kirlianovim efektom. Efekat daje mogućnost da se u realnom vremenu posmatra energetsko polje živog čovjeka, njegova aura.
Profesor dr Konstantin Korotkov: " Kada se 90-ih godina SSSR konačno raspao i sa njim sva sovjetska nauka počeo sam da se bavim svojim ličnim istraživanjem, time što me je zanimalo. Ovo su ti instrumenti koje smo napravili, to je razvoj te iste teme. Teme koja ima svoje korjene u tkz. Kirlianovom efektu."
Pomoći ličnih instrumenata zasnovanim na tom efektu, profesor Korotkov je otišao dalje. U jednoj mrtvačnici Sankt Peterburga on je sprovodio istraživanje aure umrlih.
Profesor dr Konstantin Korotkov: "Ispitivali smo Ijude posle smrti. Zadatak je bio da se snima stanje tog tijela, svakih sat vremena i napravi dinamika tih promjenana. Kada smo dobili prve rezultate vidjeli smo da stanje tijela posle smrti sa stanovišta energetike, zavisi od toga kako je čovjek umro. Prvo, otkrili smo da postoji proces prelaska. To nije trenutni prelaz, već određeni proces tokom vremena. To je vrijeme od 2 do 9 dana, a može biti i dalje, nijesmo imali mogućnost da to pratimo. Najglavnije otkrili smo da zavisi od tipa smrti."
Kao rezultat istraživanja profesor je izdvojio tri tipa sjaja. Prvi tip, je ne jarki sjaj, Ijudi koji su umri spokojno, priirodnom smrću. Drugi tip, pripada Ijudima koji su umrli neočekivano, npr. u automobilskoj nesreći. Kada čovjek pun snage i energije, trči, iskače na put i njega udara automobil. Teći tip sjaja, sa velikom fluktuacijom i velikom amplitudom svojstven je samoubicama.
Profesor dr Konstantin Korotkov: "Kod samoubica amplituda energije je veoma velika ide gore dolje, pri tom su u početku amplitude jače. Imao sam takav utisak da od toga informacionog bića duša bije u ćeliju i ne može da nađe izlaz."
Zašto se to tako dešava? Sa naučne tačke gledišta prof. Korotkov nije mogao da nađe odgovor.
Profesor dr Konstantin Korotkov: "Za mene je to bila takva spoznaja. Konačno sam shvatio da je to što je napisano u svetim knjigama istina. Percepcija Ijudi tokom više hiljada godina, je percepcija duše, koja stvarno postoji u realnosti."
Savremena nauka naoružana je suptilnim sredstvima koji prodiru u anti-materiju crnih rupa dalekih Vasiona, kojima će na kraju dobiti u Velikom kolajderu "božiju česticu". Higsov bozon bi morao na kraju nesumnjivo da odgovori: Šta je čovjekova duša? Morao, a ne može.
Ako je sa tijelom čovjeka je sve manje-više jasno njemu su neophodni: vazduh, voda, proteini, masti, ugljeni hidrati, vitamini, potrebni su mu mikroelementi, i još mnogo toga.
"Ali, ne živi se od hleba." Šta je duši potrebno? Sveštenik Molaj Ravin nesumnjivo odgovara: Molitva. Pri obraćanju Bogu duša se ispoljava posebno jako. Doktor nauka Valerij Sljozin je uradio to što još niko nije uspio. Pomoću naučnih instrumenata je izmjerio snagu molitve.
Dr Valerij Sljozin: "Ispitivao sam sve konfesije, bili su muslimani, budisti, iz raznih hrišćanskih sekti, itd. Odlučili smo da napravimo zapis, sveštenika, tačnije to je bio student duhovne akademije, za vrijeme molitve. Njegovi odgovori su zapisani, dešavali su se zadnjem dijelu mozga. Primijetili smo da se postepeno usporava ritam i na kraju on je stao na faktiči samo 3 Hz."
Ispostavilo se da za vrijeme molitve kod većine Ijudi usporava ritam rada mozga. Kod odraslog čovjeka oni postaju kao kod bebe.
Dr Valerij Sljozin: "Zauzeli smo poziciju koja je u skladu sa eksperimentima i uvjerili smo se da tokom molitve čovjek odlazi od zemaljskog svijeta, ne prima zemaljske nadražaje, prirode, itd. On je već negdje na drugom mjestu. To usporavanje počinje uvijek tokom molitve. To isto, da se mijenja svijest, primijetio i kod muslimana i katolika. Vidjeli smo postepen prelazak u drugu svijest. To jest, kao da se čovjek nekako isključuje od svog mozga i odlazi percepcijom u drugi svijet."
Eksperimentalna mjerenja u konkretnim fizičkim jedinicama, u Hz, uvjerili su profesora da je stanje "molitvene budnosti", moćno sredstvo duševnog zdravlja.
Dr Valerij Sljozin: "Zbog toga sam primio vjeru i krstio sam se kao sratac i takođe vjenčao sa ženom. Pošto sam shvatio da sve to nije besmislica niti izmišIjotina, već je stvarno tako."
To da molitva i meditacija utiču na čovjekovu dušu, je nekad očigledno. Naučnom senzacijom su se završili eksperimenti zaposlenih u Institutu ekologije čovjeka, Ministarstva zdravlja Rusije. Za mjerenje prostorne heterogenosti u fizičkoj laboratoriji za vodu proizveli su jedinstven instrument koji koristi vodu kao senzor.
Profesor dr Stanislav Zenin: "Prosto to se zove mijenjanje duševnog stanja čovjeka koji sluša taj obred. Tu ima i pjevanja, a najvažnije tu su neki zvuci koji proizilaze od čaša. Instrument bilježi neočekivano, meditacija mijenja strukturu vode. Naše mišIjenje nije samo u našoj glavi. Mozak je otvoreni sistem, koji slijedi okolo dejstva misli. Naše misaone slike ili prosto mišIjenje oni izilaze i sredina se mijenja. I mi mjerimo promjenu tog stanja u fizičkom prostranstvu.
Danas naučnici rijetko spore na temu: Da li postoji duša ili ne? Više se diskutuje o tome: Da li je ona besmrtna? Imaju li duše mjesto gdje se sele? Da li je moguće opštenje sa dušama umrlih? Kod teologa pitanje nad pitanjem je: Kada, u kom trenutku duša ulazi u čovjeka?
Protojerej Konstantin Parhomenko: "U trenutku začeća ili malo kasnije u tu ćeliju u kojoj se razvija novi živi organizam, Gospod šalje besmrtnu dušu. I to je najveća Božija dimenzija koju mi zovemo, Duhom."
Logičko je sledeće pitanje: Ako duša ulazi u dijete prilikom dolaska na svijet tada u kom obliku? Završnom, zrelom, ili u zametku, kome predstoji da raste.
Jedna od verzija je ova:
Rabin Jozef Hersonski: "Prvo dolazi neveliki dio duše, ako se to može tako reći, i dešava se proces začeća. Duša dolazi sve više i više i embrion se razvija. Posle toga duša cio život biva sve više i više cjelovitija, čovjek biva mudriji, pametniji, razvijeniji, osjećajniji, sa više iskustva, ima više mogućnosti. Razvoj cijeline je uslovljen razvojem duše. Većom infiltracijom duše i tijela."
Principijelno, sa takvim tvrđenjem saglasne su i druge svjetske religije. A mišIjenja naučnika koji se bave tim pitanjem se razlikuju.
Stanislav Grof: "Pitanje o tome kada se u čovjeka useljava duša nije toliko bitno. Takav pojam kao svijest, prisustvuje čak i kod pojedinih spermatozoida. Zbog toga nas treba da interesuje drugo pitanje: Kada čovjek prestaje sebe da osjeća dijelom opšte svijesti, i razvija svoje sopstveno specifično viđenje sebe u tom svijetu?
Profesor Sljozin ima svoje gledište: "Pri rađanju čovjek posjeduje samo djelić duše. On se ne rađa kao čovjek, već postaje čovjek. Zemaljski čovjek izrasta na Zemlji, ide Bogu i vaspitava, plašim, to može ličiti da plašim. Mogli nije mogao postati čovjek, to je Kiplingova fantazija. To je nepovratni proces, ako u čovjeka nijesu vaspitali čovjeka on će ostati pas cio život."
Rađanje i smrt. Ovdje se može staviti tačka. A može se staviti i uzvičnik. Znak uživanja i znak tragedije. A možda i pitanje: Da li je zaista smrt znači kraj? Sjetimo se sam Franc List je saopštio Rozmari Braun da je prebivanje na Zemlji samo preludijum za prelijepi život u nebeskom carstvu.
Protojerej Konstantin Parhomenko: "Kada čovjek umire stvarno duša, to jest set psihičkih svojstava takođe i ta Božanska dimenzija, koja živi u čovjeku, nikuda ne isčezava, ne rasipa se, ne umire, ona ide u drugi svijet. Ulazi u drugi svijet, svijet ispunjen dušama umrlih Ijudi. Svijet u kom postoje anđeli i besovi, i opet svete anđeoske sile. U Božiji svijet, u zagrobni svijet, ili govoreći savremenim jezikom, u paralelni svijet, čovjekova duša dolazi".
Imam Šamil Apautinov: "Duša, taj pojam nema kraja. Po svojoj suštini sa stanovišta islama to je mirski život, to je vrijeme privremenog prebivališta, to je mjesto iskušenja. Prelazeći iz zemaljskog života, čovjek dolazi u Barzakh to je etapa između zemaljkog života i vječnosti. U svakom slučaju mi stremimo ka vječnosti."
Buda Badmaev (starešina budističkog hrama u Sankt Petersburgu): "Kada je čovjek u svojoj suštini zloban naravno da ne može dobiti dobru podjelu. Kada praktikujemo dobrotu, Ijubav, samilost. Kada praktikujemo unutrašnje takvo spokojstvo i radost tada čovjek spokojno, jasnim umom, spokojno bira prijatnu za sebe podjelu u sledećem životu."
Slike raja i pakla su detaljno opisivali pjesnici, muzičari, slikari u svim vremenima. Riječ ima nauka, da li je odgovorila ona na pitanje: Šta se dešava sa dušom posle zemaljskog postojanja?
Možda ne konačan, ali određeni zaključak je dala osoba neustrašive naučne misli, Natalija Petrovna Behterjeva:
"Cio život sam proučavala živi čovječiji mozak. Opšti moj zaključak je: Određeni procenat Ijudi nastavlja da postoji u nekom drugom obliku, u obliku nečega što se odvaja od tijela, tome ja ne bih željela da dam drugačiju formulaciju, od duše. ".
(Dio teksta iz filma "Duša - Putovanje posle smrti")
Prevod: Beba Murutaović