Pitanje:
- Jasno je da je u spokojnoj sredini lakše ući u stanje mira. Ali kako da to postignu oni koji prolaze kroz dugotrajnu psihičku ili fizičku patnju? Da li postoji način da se i u tim uslovima, pronađe unutrašnji mir?
Ekart Tol:
- Hvala.
- Jasno je da je u spokojnoj sredini lakše ući u stanje mira. Ali kako da to postignu oni koji prolaze kroz dugotrajnu psihičku ili fizičku patnju? Da li postoji način da se i u tim uslovima, pronađe unutrašnji mir?
Ekart Tol:
- Hvala.
Često ljudi nijesu ni čuli o mogućnosti prihvatanja onoga što jeste. Veliki dio svjetske populacije nije svjesan da ta mogućnost postoji: da prihvati situaciju, koju smatra da je neprihvatljiva. Ponekad se to dešava spontano, kada ponestaje snage da se izdrži bol (koja najvećim dijelom ima psihološki karakter i suprotnost je tome što jeste). To je užasno!
Poslednje tri godine svog života, moja majka se veoma mučila. Ponekad sam uspijevao da je dovedem u stanje unutrašnjeg mira, ali bi opet potom ulazila u stanje uma. Devedeset posto njezine patnje je bilo psihološkog karaktera. Da, tijelo ju je prestalo da sluša, bilo joj je sve teže i teže da hoda, bila su joj potrebna specijalna pomagala. Vid joj je bio sve lošiji i lošiji.
Međutim jakog fizičkog bola nije bilo, više je to bila nelagoda, povezana sa postepenim gubitkom sposobnosti da se samostalno kreće. To samo po sebi nije prijatno, i vid je gubio svoju oštrinu, ali i sa tim se moglo nastaviti da živi.
Ono sa čim se nije moglo živjeti bilo je sa tako nenormalno velikom psihološkom boli, koja se nesvjesno reprodukovala u njoj. Moja majka se žalila: "Šta ako potpuno oslijepim?" Provodila je sate u užasu od te pomisli; i od druge: "Šta će biti ako budem u stanju da potpuno ne mogu hodam, sve vrijeme ću biti u krevetu, neću moći otići ni u toalet? Šta ako se to desi? Čini se da sve ide ka tome?!" Ogromna patnja. Stalno sam joj ponavljao da to ne postoji, ono što postoji je sadašnji trenutak vremena, to je " sada". Na kratko, ona je shvatala, i bila slobodna od projektovanja perspektive, šta će biti ako zdravlje nastavi da se pogoršava.
Drugi izvor njene patnje bio je njezin spoljašnji izgled, ona se snažno identifikovala sa njim. "Šta će ljudi reći kada me vide na štakama?" To je strašno za čovjeka koji je cio svoj život proveo u zavisnosti od mišljenja drugih ljudi. Njezini dani su bukvalno bili ispunjeni psihološkim stradanjem.
Tako, patnja je većinom zbog emocionalne boli (psihološke, projektovane nesvjesnom aktivnošću uma); i zaista fizički, se manifestuje u vidu velike neprijatnosti ili nemoći.
Suština moje poruke je u tome da postoji način da se iziđe van predjela nepotrebne patnje. Tačnije, trebalo bi reći: Može se izaći iz patnje, pošto patnja (u tom smislu u kojem koristimo taj termin ovdje) je umom stvorena nadogradnja nad tim što postoji. Zašto se ne bi oslobodili tog prtljaga? Ali nijesu svi spremni da čuju.
Oni koji čuju prodiru u suštinu duhovne poruke, ali i dalje nije mu sve otvoreno. A nekima nije čak ni to potrebno, njihovo buđenje može se spontano pojaviti, kako se svojevremeno meni desilo! Psihološka patnja je bila toliko jaka da sam morao da iskočim iz nje, inače bih se ubio. U meni je sazrela hitna potreba da izađem na velike dubine svjesnosti. Razum koji je van našeg razumijevanja, to je učinio sa mnom. Te noći sam nesvjesno izašao. Nijesam mogao da živim sam sa sobom, ali ono zbog čega sam bio nesrećan - bila je ta umom iskonstuisana nadgradnja.
U siromašnim zemljama, postoje ljudi koji nijesu pohađali nikakve seminare, nikada nijesu čitali duhovne knjige, nijesu dolazili u kontakt sa duhovnim učiteljima (osim sa predstavnicima tradicionalnih kultova datog regiona, u većini slučajeva to je - veoma formalno), a ipak ponekad srećete ljude (možda čak i prosjake) koji su otišli izvan predjela patnje. Vidite svjetlost života koja sija u njihovim očima! Tijelo se može osjećati loše, ali oni su naučili da unutra prihvataju takvu stvarnost.
Nije svako spreman za to, ali ko je spreman - to mu se i desi (spontano ili uz pomoć takozvanih duhovnih učitelja, u stvari, nije bitno). Ako ste spremni - vama se to i dogodi, iznenada vidite ( kako je govorio Buda), kraj patnje.
Budino učenje ima za cilj da dovede čovjeka do prestanka patnje. Ali i tada i sada, nije svako spreman da čuje. Milioni ljudi nikada nijesu čuli za mogućnost da se patnja okonča i nikada nijesu razmišljali o toj temi.
Ljudi uzimaju duhovne knjige ( nije važno koje, na primjer "The Power of Now", ili neku drugu) - neko im ih je isporučio sa riječima: "Moraš obavezno da pročitaš! To je toliko tebi potrebno!" - prijatelj, rođak (roditelji - djeci, djeca - roditeljima). Primalac otvara knjigu: "Kakva glupost!" Za njega, to nema smisla. U najboljem slučaju, on će je staviti na policu za knjige da skuplja prašinu; dešava se i da se razljuti, ako ima jak ego. On nikada ne povezuje patnju sa egom! On će pobijesniti ako mu se ukaže na to.
Međutim jakog fizičkog bola nije bilo, više je to bila nelagoda, povezana sa postepenim gubitkom sposobnosti da se samostalno kreće. To samo po sebi nije prijatno, i vid je gubio svoju oštrinu, ali i sa tim se moglo nastaviti da živi.
Ono sa čim se nije moglo živjeti bilo je sa tako nenormalno velikom psihološkom boli, koja se nesvjesno reprodukovala u njoj. Moja majka se žalila: "Šta ako potpuno oslijepim?" Provodila je sate u užasu od te pomisli; i od druge: "Šta će biti ako budem u stanju da potpuno ne mogu hodam, sve vrijeme ću biti u krevetu, neću moći otići ni u toalet? Šta ako se to desi? Čini se da sve ide ka tome?!" Ogromna patnja. Stalno sam joj ponavljao da to ne postoji, ono što postoji je sadašnji trenutak vremena, to je " sada". Na kratko, ona je shvatala, i bila slobodna od projektovanja perspektive, šta će biti ako zdravlje nastavi da se pogoršava.
Drugi izvor njene patnje bio je njezin spoljašnji izgled, ona se snažno identifikovala sa njim. "Šta će ljudi reći kada me vide na štakama?" To je strašno za čovjeka koji je cio svoj život proveo u zavisnosti od mišljenja drugih ljudi. Njezini dani su bukvalno bili ispunjeni psihološkim stradanjem.
Tako, patnja je većinom zbog emocionalne boli (psihološke, projektovane nesvjesnom aktivnošću uma); i zaista fizički, se manifestuje u vidu velike neprijatnosti ili nemoći.
Suština moje poruke je u tome da postoji način da se iziđe van predjela nepotrebne patnje. Tačnije, trebalo bi reći: Može se izaći iz patnje, pošto patnja (u tom smislu u kojem koristimo taj termin ovdje) je umom stvorena nadogradnja nad tim što postoji. Zašto se ne bi oslobodili tog prtljaga? Ali nijesu svi spremni da čuju.
Oni koji čuju prodiru u suštinu duhovne poruke, ali i dalje nije mu sve otvoreno. A nekima nije čak ni to potrebno, njihovo buđenje može se spontano pojaviti, kako se svojevremeno meni desilo! Psihološka patnja je bila toliko jaka da sam morao da iskočim iz nje, inače bih se ubio. U meni je sazrela hitna potreba da izađem na velike dubine svjesnosti. Razum koji je van našeg razumijevanja, to je učinio sa mnom. Te noći sam nesvjesno izašao. Nijesam mogao da živim sam sa sobom, ali ono zbog čega sam bio nesrećan - bila je ta umom iskonstuisana nadgradnja.
U siromašnim zemljama, postoje ljudi koji nijesu pohađali nikakve seminare, nikada nijesu čitali duhovne knjige, nijesu dolazili u kontakt sa duhovnim učiteljima (osim sa predstavnicima tradicionalnih kultova datog regiona, u većini slučajeva to je - veoma formalno), a ipak ponekad srećete ljude (možda čak i prosjake) koji su otišli izvan predjela patnje. Vidite svjetlost života koja sija u njihovim očima! Tijelo se može osjećati loše, ali oni su naučili da unutra prihvataju takvu stvarnost.
Nije svako spreman za to, ali ko je spreman - to mu se i desi (spontano ili uz pomoć takozvanih duhovnih učitelja, u stvari, nije bitno). Ako ste spremni - vama se to i dogodi, iznenada vidite ( kako je govorio Buda), kraj patnje.
Budino učenje ima za cilj da dovede čovjeka do prestanka patnje. Ali i tada i sada, nije svako spreman da čuje. Milioni ljudi nikada nijesu čuli za mogućnost da se patnja okonča i nikada nijesu razmišljali o toj temi.
Ljudi uzimaju duhovne knjige ( nije važno koje, na primjer "The Power of Now", ili neku drugu) - neko im ih je isporučio sa riječima: "Moraš obavezno da pročitaš! To je toliko tebi potrebno!" - prijatelj, rođak (roditelji - djeci, djeca - roditeljima). Primalac otvara knjigu: "Kakva glupost!" Za njega, to nema smisla. U najboljem slučaju, on će je staviti na policu za knjige da skuplja prašinu; dešava se i da se razljuti, ako ima jak ego. On nikada ne povezuje patnju sa egom! On će pobijesniti ako mu se ukaže na to.
U mojoj kancelariji bio je takav slučaj. Nisam ga vidio, ali su mi ispričali, da je jednom došao paket, u kom je zajedno sa knjigom "Nova Zemlja" bio aparat za uništavanje papira i dokumenata. Neko je vratio knjigu! Pa! Taj čovjek nije bio spreman.
Ne smijete nikoga primoravati. Ako jabuka nije sazrela, ništa se neće desiti. Kada je spremnost dostigne određeni nivo, buđenje nastaje spontano ili pomoću bilo kog učenja. Duhovni učitelji jednostavno štede vrijeme. U knjizi "A Course In Miracles" dobro je rečeno: "Kašnjenje ništa ne znači sa stanovišta vječnosti, ali se ispostavlja da je tragedija u kontekstu vremena."
Duhovna učenja štede vrijeme i smanjuju broj nepotrebne patnje, pošto će u njihovom odsustvu - Jedini učitelj, Glvani nauk, za sve biti patnja. Ako nikad nijeste imali duhovnog učitelja, vaš učitelj je bila patnja. I na kraju krajeva - ona će vas primorati da se probudite. Prije ili kasnije. Ali za to će biti potrebno vrijeme, a da se probudite i pronađete sebe - nije potrebno vrijeme. Budi se uvijek u sada, u sadašnjosti. Vrijeme je potrebno samo da vas potpuno zbuni, ali uopšte nije potrebno vrijeme, da postanete to što jeste.
Prevod video intervjua:
Can we find stillness in the midst of prolonged pain? - Eckhart Tolle
Prevela: Beba Muratović -bebamur.com
