Nesposobnost ili, radije, nevoljnost ljudskog uma da se oslobodi prošlosti fantastično je ilustrovana u priči o dva zen monaha, Tanzanu i Ekidou, koji su hodali seoskim putem, veoma blatnjavim nakon velikog nevremena.
|
|
U blizini sela naišli su na mladu ženu koja je pokušavala da pređe put, ali je blato bilo toliko duboko da bi uništilo njen svileni kimono. Tanzan ju je bez razmišljanja podigao i prenio na drugu stranu.
Monasi su nastavili da hodaju u tišini. Pet sati kasnije, dok su se približavali konačištu, Ekido se nije mogao više suzdržati. |
„Zašto si prenio onu djevojku preko puta?", upitao je. „Mi monasi ne bi trebalo da radimo tako nešto."
„Spustio sam djevojku prije nekoliko sati", odgovorio je Tanzan. „Zar je ti još uvijek nosiš?"
Sada zamislite kakav bi život bio nekome ko sve vrijeme živi kao Ekido, nesposoban i nevoljan da se oslobodi situacija, čime akumulira sve više „stvari". Sada imate predstavu o tome kakav je život većine ljudi. Kako težak teret prošlosti oni nose sa sobom u svojim umovima.
Prošlost u vama živi u vidu sjećanja, ali sjećanja sama od sebe ne predstavljaju problem. Zapravo, kroz sjećanje učimo na primjeru prošlosti i na starim greškama. Samo onda kada sjećanja, tj. misli o prošlosti, preuzmu kontrolu nad vama, pretvaraju se u teret, postanu problematične i postanu dio vašeg doživljaja sopstvenog „ja". Vaša ličnost, koja je uslovljena prošlošću, postaje vaš zatvor.
Vaša sjećanja su poprimila oblik vašeg doživljaja o sebi, i vaša priča postaje ono za šta se smatrate. To „malo ja" je iluzija koja zaklanja identitet vas kao pravog vanvremenskog i bezobličnog Prisustva. Vaša priča, međutim, sastoji se ne samo od mentalnih nego i od emocionalnih sjećanja, od stare emocije, koja se neprekidno oživljava.
„Spustio sam djevojku prije nekoliko sati", odgovorio je Tanzan. „Zar je ti još uvijek nosiš?"
Sada zamislite kakav bi život bio nekome ko sve vrijeme živi kao Ekido, nesposoban i nevoljan da se oslobodi situacija, čime akumulira sve više „stvari". Sada imate predstavu o tome kakav je život većine ljudi. Kako težak teret prošlosti oni nose sa sobom u svojim umovima.
Prošlost u vama živi u vidu sjećanja, ali sjećanja sama od sebe ne predstavljaju problem. Zapravo, kroz sjećanje učimo na primjeru prošlosti i na starim greškama. Samo onda kada sjećanja, tj. misli o prošlosti, preuzmu kontrolu nad vama, pretvaraju se u teret, postanu problematične i postanu dio vašeg doživljaja sopstvenog „ja". Vaša ličnost, koja je uslovljena prošlošću, postaje vaš zatvor.
Vaša sjećanja su poprimila oblik vašeg doživljaja o sebi, i vaša priča postaje ono za šta se smatrate. To „malo ja" je iluzija koja zaklanja identitet vas kao pravog vanvremenskog i bezobličnog Prisustva. Vaša priča, međutim, sastoji se ne samo od mentalnih nego i od emocionalnih sjećanja, od stare emocije, koja se neprekidno oživljava.
|
Kao i u slučaju monaha koji je teret svog negodovanja nosio pet sati hraneći ga svojim mislima, većina ljudi nosi ogromne količine bespotrebnog tereta, i mentalnog i emocionalnog, tokom svojih života. Ograničavaju sebe kroz tugu, žaljenje, neprijateljstvo i krivicu. Njihovo emocionalno razmišljanje je postalo njihovo „ja", i oni se drže starih emocija jer to jača njihov identitet.
|
|
Zbog sklonosti ljudi da produžuju staru emociju, skoro svako u svom energetskom polju nosi akumuliranu staru bol, koju nazivam „tijelo-boli".
Međutim, možemo da prestanemo da dodajemo teret tijelu-boli, koje već posjedujemo. Možemo da naučimo kako da se odviknemo navike da akumuliramo i produžujemo staru emociju, klepećući svojim krilima, metaforički rečeno, i da se suzdržimo od življenja u prošlosti, bez obzira na to da li se nešto desilo juče ili prije trideset godina. Možemo da naučimo da situacije i događaje ne održavamo živim u svojim umovima, nego da svoju pažnju preusmerimo na sveži, vanvremenski sadašnji trenutak i tako ne ostanemo zarobljeni u izmišljanju scenarija. Samo naše Prisustvo postaje naš identitet, a ne misli i osjećanja.
Ništa što se desilo u prošlosti ne može da vas zaustavi da budete prisutni u sadašnjem trenutku, a ako prošlost ne može da vas spriječi da budete prisutni u sadašnjem trenutku, kakvu onda moć ima?
Ekart Tol: Nova Zemlja
