Emocionalni plač: lijek za dušu

​Ima onih koji plaču u tišini, na trenutak i u diskretnoj samoći. Pa ipak je jedini način da se počne ponovo, da se iscrpi tuga, frustracije i tenzije je kroz emocionalni plač. Pravo pražnjenje je moguće samo kroz one suze koje teku iz naših očiju kao izvori, prekidani jecanjem slomljenog glasa.

Stručnjaci u psihobiologiji tvrde da nas malobrojna ponašanja čine više ljudskim bićima od smijeha i plakanja. U stvari, ova dva emocionalna izraza imaju mnogo toga zajedničkog. Na primjer, oba imaju komponentu "ustrajnosti". To znači da kada počnu i smijeh i plakanje imaju fiksno trajanje koje ćemo teško moći prekinuti po našoj volji. I jedno i drugo ima isti cilj: da se osjećamo bolje.

Duša se odmara kada oslobodi suze, a bol ima potrebu za plačom kako bi pronašli istinsko olakšanje.

S druge strane, znamo da emocionalni plač onaj što proizvodi pravo olokašanje, nije prihvatljiv na socijalnom nivou. Naprotiv, diskretna suza ili zamagljeni pogled zbog emocija lakše se prihvata u društvu.

Možda iz tog razloga većina ljudi pokušava da izbjegne ovaj krik "naglas". Potražujemo tamni kutak u kome nas niko ne vidi kako bi dali oduška suzama, ali to radimo uglavnom u diskretnoj tišini. Nikad ne dozvoljavamo da vas neko čuje, da vidi i otkrije da nismo toliko jaki kao što se čini.

Međutim, psihijatri i neurobiolozi ne sumnjaju u to: plakanje koji se dešava u samoći ili pred nekim, mora biti istinito, katarzično i oslobađajuće. Sve što podrazumijeva određenu "samokontrolu" ne čini ništa drugo nego generira napetost i stres u nama. Ljudska bića trebaju plakati.


Emocionalno plakanje: akcija sa višestrukim koristima

Većina novorođenih beba se rasplače čim stignu na svijet. Ipak, njihove plač nije napravljen od suza. Mehanizam mozga koji će omogućiti njihovim suznim žlijezdama da proizvode suze još nije dovoljno zreo. Ipak, krik novorođenčeta već završava osnovnu biološku funkciju: garantuje njen opstanak. On mu zapravo omogućava da uspostavi kontakt sa svojim bližnjima, kako bi dobio pažnju, brigu, utjehu i naklonost.

​Na isti način, kako rastemo i sazrijevamo, plakanje nam pruža najrazličitije funkcije, sve korisne i zanimljive. Iako ih u stvarnosti ne koristimo uvijek ispravno.

Prije svega, jedna od svrha plakanja je da se eliminišu toksini organizma, stvoreni stresom i anksioznošću. Nije neophodno da nam se nešto loše dogodi ili da se osjećamo tužno. Ponekad možete čak i da plačete kada imate reakciju na osjećaj umora i iscrpljenosti, a ova jednostavna akcija može biti izuzetno zdrava.

Studija psihijatrijske škole na Univerzitetu u Los Anđelesu, u Kaliforniji, pokazala je da plakanje ima i funkciju upozorenja. To je zvono naše savjesti. Postoje trenuci kada se osjećamo frustrirani, preplavljeni nečim pred čim bi trebali reagirati, ali ne činimo to.

Međutim, jednostavna činjenica da plačemo uspostavlja sofisticirane biološke mehanizme na način koji nam omogućava da stvari vidimo jasnije.

Naučnici su nam objasnili da je emocionalni plač u stvarnosti izuzetna evolucijska inovacija. Zapravo, to nije samo pitanje "puštanja suza". Duboki, autentični krik, koji nam omogućava da otpustimo stres, potpuno aktivira funkciju neurotrofina. To su proteini koji mogu da promovišu plastičnost neurona.

Drugim riječima, plakanje "popravljajući" nas, promoviše učenje i pomaže nam da budemo kreativniji i pokrećemo nova ponašanja, omogućujući nam da se mnogo bolje prilagodimo okruženju oko nas.

Plakanje, ranjivost i utjeha

Radne obaveze, na primjer, često nas tjeraju da osjećamo potrebu za trenucima usamljenosti, u kojima sami plačemo nekoliko sekundi. Od doktora do medicinskih sestara, od vatrogasaca do policajaca ... Svima nam je potrebno da napravimo prostor u kome ćemo ispuštati naše svakodnevne brige i napetosti.

Ipak, ponekad ti mali momenti nisu dovoljni. Nema prave "popravke". I tako nastavljamo da nagomilavamo napetosti, tjeskobe i veliki čvor u grlu koji nam više ne dozvoljava da dišemo.

Isto se dešava i u slučaju svakodnevnih problema, zbog neizgovorenih riječi, gubitaka koji se nikada ne susreću, boli koja pulsira u nama ali koju pokušavamo da ignorišemo. Zašto nam je tako teško tražiti pomoć? Zašto emocionalni plač čini da se osjećamo ranjivim prema drugima?

Znati kako pružiti podršku nije za svakoga

Istina je teška, ali veoma očigledna: nijesu svi u stanju da podrže one kojima to treba. Riječima poput "A zašto sada plačeš?" Ili "Hajde, prestani, nije važno" jedina stvar koju dobivamo je da povećamo blokadu te osobe. Povećavamo njegove negativne emocije i još više demorališemo tu osobu.
​

Kada nam je potrebna nečija podrška za emocionalni plač, važno je potražiti pravu osobu. Nije svako adekvatan i nije svako u stanju da uspostavi odgovarajuće strategije da nam pruži taj osjećaj bliskosti koji nas opušta i pomaže nam da se oslobodimo onoga što nas boli i muči. Dobri prijatelji i, naravno, psiholozi su najbolji vodiči u ovom procesu.

Oslobađanje od emocionalnog plača pred nekim nije znak slabosti ili ranjivosti. To je korak koji jedino jaka osoba ima hrabrosti učiniti i osloboti se svoje napetosti, strahova i tuge. Ona to čini kako bi se ponovo izgradila, kako bi mogla izlečiti svoje rane i biti spremna za pomoć.

S druge strane, podrška osobi nije jednostavna kao zagrljaj. Nije dovoljno reći "sve je u redu". To znači biti intuitivan da bi olakšao njegov ispad i razumio kako ga stimulisati. To znači znati kako reći "Ja sam s tobom", a da ne bude nametanje i naravno bez osuđivanja. To znači biti prisutan ali diskretan i donijeti osjećaj bliskosti.

U zaključku, ma koliko to bilo komplikovano bilo da se omogući ovim trenucima istinskog emocionalnog izliva, kako u samoći tako i u društvu, potrebno je povremeno ih dopustiti. Isušivanje duše je biološka i psihološka potreba. Samo emocija izražena do kraja može se smatrati zaista prebrođenom.

Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/pianto-emotivo-drena-anima/

Prevele: Ana i Beba Muratović - bebamur.com ​​​​​
​