Baveći se psihološkom praksom, primijetio sam da ljudi često žive sa uvrijeđenošću na život: "Sve je nepravedno, nije dobro! Muškarci nijesu u redu, nije dobar posao, ni grad, država, ponašanje djece, roditelja, okruženja i tako dalje.
Nije ni čudo da sa takvim usmjerenjem uma čovjek nastavlja da prima jednu istu lekciju sudbine, samo ona svaki put biva sve teža i teža.
A pošto čovjek od početka ne gleda na situaciju kao lekciju, ostaje neuk, i "žrtva" se još jače vezuje za svoju predstavu o nepravednosti svijeta, života i onoga ko je sve to stvorio i smislio.
Postepeno se takav čovjek pretvara u slomljeno i ogorčeno biće pojavljuju se bolesti, i duševne i fizičke. Pošto je nemoguće živjeti u takvom stanju, čovjek počinje da traži rešenja, i tako dolazi do psihološke literature, ide na psihološke kurseve i treninge.
I tamo čuje istinitu, u suštini, ideju da je "svako kovač svoje sreće", treba samo preuzeti odgovornost za svoj život, prihvati sebe, zavoljeti sebe i nauči tehnike uticanja na svoju sudbinu. I tada, posle izvjesnog vremena bivša "žrtva" radom na sebi, povećava svoje samopoštovanje, saznaje mnogo o energijama i upravljanju stvarnošću, i zaista ostvaruje rezultate, ali ovo je samo privremeno.
Dalje se dešava čudovišna zamjena "žrtva" se pretvara u "tvorca" to jeste, čovjek počinje da misli da je sada potpuni gospodar svog života i može da upravlja potpuno realnošću po svom nahođenju. Takvim lukavim načinom gordost se održava u životu, i samo se pojačava.
Čovjek počinje da primijećuje "nesavršenstvo" drugih ljudi, uzdiže se iznad njih, oni mu izgledaju "uspavani" i "zatucani". Stalno ponavlja: "Pa, kako se može biti tako mračan i negativan!? Zar ne shvataju da je njihov život samo u njihovim rukama, da ništa ne rade, samo kukumaču!? ".
Na taj način, čovjek upada u zamku sopstvene važnosti, i sve svoje zasluge pripisuje samom sebi (i malo onima koji su mu predali to znanje), postaje jedna vrsta polu-boga!
Po pravilu, život počinje da okreće leđa čovjeku. Ponovo se vraćaju negativni događaji, ili se pojavljuju novi, još neprijatniji. A čovjek ponovo neće da ih prihvati, protestvuje: "Ja sam vladar sudbine, spoznao sam tajne, zašto se stvari ne dešavaju kako ja hoću!?" Samo ga svijet, na žalost, ne čuje i čovek ostaje sam sa svojom veličinom "neshvaćen i nepriznat".
A pošto čovjek od početka ne gleda na situaciju kao lekciju, ostaje neuk, i "žrtva" se još jače vezuje za svoju predstavu o nepravednosti svijeta, života i onoga ko je sve to stvorio i smislio.
Postepeno se takav čovjek pretvara u slomljeno i ogorčeno biće pojavljuju se bolesti, i duševne i fizičke. Pošto je nemoguće živjeti u takvom stanju, čovjek počinje da traži rešenja, i tako dolazi do psihološke literature, ide na psihološke kurseve i treninge.
I tamo čuje istinitu, u suštini, ideju da je "svako kovač svoje sreće", treba samo preuzeti odgovornost za svoj život, prihvati sebe, zavoljeti sebe i nauči tehnike uticanja na svoju sudbinu. I tada, posle izvjesnog vremena bivša "žrtva" radom na sebi, povećava svoje samopoštovanje, saznaje mnogo o energijama i upravljanju stvarnošću, i zaista ostvaruje rezultate, ali ovo je samo privremeno.
Dalje se dešava čudovišna zamjena "žrtva" se pretvara u "tvorca" to jeste, čovjek počinje da misli da je sada potpuni gospodar svog života i može da upravlja potpuno realnošću po svom nahođenju. Takvim lukavim načinom gordost se održava u životu, i samo se pojačava.
Čovjek počinje da primijećuje "nesavršenstvo" drugih ljudi, uzdiže se iznad njih, oni mu izgledaju "uspavani" i "zatucani". Stalno ponavlja: "Pa, kako se može biti tako mračan i negativan!? Zar ne shvataju da je njihov život samo u njihovim rukama, da ništa ne rade, samo kukumaču!? ".
Na taj način, čovjek upada u zamku sopstvene važnosti, i sve svoje zasluge pripisuje samom sebi (i malo onima koji su mu predali to znanje), postaje jedna vrsta polu-boga!
Po pravilu, život počinje da okreće leđa čovjeku. Ponovo se vraćaju negativni događaji, ili se pojavljuju novi, još neprijatniji. A čovjek ponovo neće da ih prihvati, protestvuje: "Ja sam vladar sudbine, spoznao sam tajne, zašto se stvari ne dešavaju kako ja hoću!?" Samo ga svijet, na žalost, ne čuje i čovek ostaje sam sa svojom veličinom "neshvaćen i nepriznat".
To i jeste najveća manifestacija gordosti! Dok se nalazi u tom stanju, čovjek živi u potpunom razjedinjenju sa svijetom i sa tim silama koje su stvorile ovaj svijet i vodile toga čovjeka kroz život. Postepeno "umišljeni tvorac" uranja u negativ, razočara se u sve magične tehnike i ljude kod kojih je išao tražeći pomoć.
Ali sami ljudi i tehnike nijesu krivi, cijela stvar je u čovjekovom sopstvenom usmjerenju uma. Pokušavajući da nešto nauči od drugih, nije postao "učenik" u životu, i dalje u svim situacijama ne vidi lekcije, već samo iritirajuću grešku.
Zato da se ne bi upalo u zamku gordosti, moramo stalno podsjećati sebe da u životu postoji nešto neobjašnjivo, neka sila koja vodi, podržava i usmjerava. Mora se imati na umu da na ovom svijetu ne postoje greške, postoji samo naše neslaganje da ih smatramo lekcijama.
A dobijenu sreću i uspjeh, ne treba pripisivati sebi, već je bolje podijeliti ih sa svijetom, povremeno reći "hvala" za to, što mi je omogućeno da budem bolji, mudriji, jači. Isto tako, naravno, važno je sačuvati osjećaj zahvalnosti prema svim svojom učiteljima, preko kojih nam je život donio znanje i mudrost.
Pa čak i u tim trenucima kada se čini da "sada mogu apsolutno sve", važno je ne zaboraviti, da vam to osjećanje takođe daje svijet i ono ne pripada vama.
Zbog toga, uvijek je važno sačuvati u sebi mentalitet poštovanja i zahvalnosti prema tim silama koje su stvorile ovaj svijet i upravljaju njegovim događajima. Treba obavezno naći svoj način komuniciranja sa ovim silama, komuniciranja sa svijetom i univerzumom, jer samo preko tog izvora možemo dobiti ljubav i sreću u svom životu!
Autor - Vadim Kurkin
Prevod teksta: http://www.cluber.com.ua
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Zato da se ne bi upalo u zamku gordosti, moramo stalno podsjećati sebe da u životu postoji nešto neobjašnjivo, neka sila koja vodi, podržava i usmjerava. Mora se imati na umu da na ovom svijetu ne postoje greške, postoji samo naše neslaganje da ih smatramo lekcijama.
A dobijenu sreću i uspjeh, ne treba pripisivati sebi, već je bolje podijeliti ih sa svijetom, povremeno reći "hvala" za to, što mi je omogućeno da budem bolji, mudriji, jači. Isto tako, naravno, važno je sačuvati osjećaj zahvalnosti prema svim svojom učiteljima, preko kojih nam je život donio znanje i mudrost.
Pa čak i u tim trenucima kada se čini da "sada mogu apsolutno sve", važno je ne zaboraviti, da vam to osjećanje takođe daje svijet i ono ne pripada vama.
Zbog toga, uvijek je važno sačuvati u sebi mentalitet poštovanja i zahvalnosti prema tim silama koje su stvorile ovaj svijet i upravljaju njegovim događajima. Treba obavezno naći svoj način komuniciranja sa ovim silama, komuniciranja sa svijetom i univerzumom, jer samo preko tog izvora možemo dobiti ljubav i sreću u svom životu!
Autor - Vadim Kurkin
Prevod teksta: http://www.cluber.com.ua
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
