Nekada nijesam ni pomislila da će se jednog dana moja rečenica: "Kako si mogao da me ostaviš?" pretvoriti u "Hvala, što si me ostavio ..."
Bio je to dug put, po kom još nastavljam da idem, kako bih uvidjela najbolje što si ikada učinio za mene.
Morala sam da ozbiljno odrastem. Da razaberem duboko u duši, ko sam zaista bila, i u koga sam se pretvarala da sam.
Morala sam da se nosim sa ostacima svog uništenog samopoštovanja, koje se pogrešno oslanjalo na moj status "žene" ili "majke" - samo da bude nečiji polovina.
Morala sam da se suočim oči u oči sa svojim najveći strahom - kako da živim sama na ovom svijetu. Potpuno i apsolutno sama. Bez ikoga ko bi mogao da mi kaže da li postupam ispravno ili ne.
Morala sam da naučim da vjerujem svom unutrašnjem glasu - tome, koji mi je rekao da idem dalje, u nepoznato, da nađem nekog drugog - umjesto da zabijam glavu u pijesak, da ne bih gledala kako odlaziš.
Morala sam da naučim kako da uzdam samo u sebe. Da plaćam za krov nad glavom i odjeću, ne računajući na rezervnu drugu platu - tvoju - ako moja ne bude dovoljna.
Morala sam da naučim da cijenim sebe. Da jasno vidim kroz bol i patnju, da sam još uvijek žena - lijepa, graciozna i smjela. Iako nijesam ta "sa kojom ti je suđeno da budeš" ja sam i dalje ta koja vrijedna toga da se sa njom bude.
Morala sam da se naučim strpljenju, strpljenju prema sebi, kada se činilo da nikada neću prestati da plačem, i prosto da čekam ... strpljivo da čekam vrijeme kada ću moći da osjetim iskru radosti usred oluje.
Morala sam da se naučim balansu. Da nalazim balans između onoga što meni treba i onoga što treba našoj djeci. Ja sam sama, a njih je dvoje, ponekad mi se činilo da im sama nikada neću biti dovoljna. Ali na ovaj ili onaj način, nekako se snalazim.
Morala sam da se naučim osjetljivosti. Kako ne biti na odstojanju sa drugim muškarcima, koji žele da me vole, čak i kada još nijesam spremna da im otvorim svoje srce.
Morala sam da se naučim da ne budem gorda, pošto sam morala dosta puta da tražim pomoć, zato što je na početku bilo veoma teško da radim sve sama.
Morala sam da preuzmem odgovornost za svoje odluke, mada sada vidim da su mnoge od njih bile neispravne i bolne.
Morala sam da se nosim sa ostacima svog uništenog samopoštovanja, koje se pogrešno oslanjalo na moj status "žene" ili "majke" - samo da bude nečiji polovina.
Morala sam da se suočim oči u oči sa svojim najveći strahom - kako da živim sama na ovom svijetu. Potpuno i apsolutno sama. Bez ikoga ko bi mogao da mi kaže da li postupam ispravno ili ne.
Morala sam da naučim da vjerujem svom unutrašnjem glasu - tome, koji mi je rekao da idem dalje, u nepoznato, da nađem nekog drugog - umjesto da zabijam glavu u pijesak, da ne bih gledala kako odlaziš.
Morala sam da naučim kako da uzdam samo u sebe. Da plaćam za krov nad glavom i odjeću, ne računajući na rezervnu drugu platu - tvoju - ako moja ne bude dovoljna.
Morala sam da naučim da cijenim sebe. Da jasno vidim kroz bol i patnju, da sam još uvijek žena - lijepa, graciozna i smjela. Iako nijesam ta "sa kojom ti je suđeno da budeš" ja sam i dalje ta koja vrijedna toga da se sa njom bude.
Morala sam da se naučim strpljenju, strpljenju prema sebi, kada se činilo da nikada neću prestati da plačem, i prosto da čekam ... strpljivo da čekam vrijeme kada ću moći da osjetim iskru radosti usred oluje.
Morala sam da se naučim balansu. Da nalazim balans između onoga što meni treba i onoga što treba našoj djeci. Ja sam sama, a njih je dvoje, ponekad mi se činilo da im sama nikada neću biti dovoljna. Ali na ovaj ili onaj način, nekako se snalazim.
Morala sam da se naučim osjetljivosti. Kako ne biti na odstojanju sa drugim muškarcima, koji žele da me vole, čak i kada još nijesam spremna da im otvorim svoje srce.
Morala sam da se naučim da ne budem gorda, pošto sam morala dosta puta da tražim pomoć, zato što je na početku bilo veoma teško da radim sve sama.
Morala sam da preuzmem odgovornost za svoje odluke, mada sada vidim da su mnoge od njih bile neispravne i bolne.
Morala sam da prihvatim to, šta ljudi govore o meni. I da naučim da je to normalno. Jaka žena se uči da hoda visoko uzdignute glave, čak i kada joj je svijet šapuće iza leđa.
Morala sam da se naučim razumijevanju. Tome, što mi je uvijek nedostajalo. Razumijevanju drugih ljudi, kada donose odluke koje ja ne razumijem uvijek.
Morala sam ponovo da naučim da se osjećam cjelovito. Da ne postoji niko da me dopunjava, da sam sama sebi dovoljna. Da sam hrabra, lijepa, iako nijesam savršena. A to je dovoljno za cjelovitost.
Morala sam da naučim da nikad ne pristajem da budem nečija rezervna varijanta. Zaslužujem da budem prva, jedina i jedinstvena za toga ko je siguran da sam vrijedna toga.
Morala sam da prihvatim svoje nedostatke, da mogu da živim stvarno, da se ne pretvaram da sam ono što nijesam.
Morala sam da naučim da moje srce može opet da voli. Iako dugo vremena nijesam mogla da ispoljim svoja osjećanja prema novom čovjeku, ali sam osjećala da je to moguće, kao što je nekad bilo sa tobom.
Na kraju, morala sam da se naučim praštanju. Jer je to, sve što je preostalo, da bih išla dalje.
Morala sam da se naučim razumijevanju. Tome, što mi je uvijek nedostajalo. Razumijevanju drugih ljudi, kada donose odluke koje ja ne razumijem uvijek.
Morala sam ponovo da naučim da se osjećam cjelovito. Da ne postoji niko da me dopunjava, da sam sama sebi dovoljna. Da sam hrabra, lijepa, iako nijesam savršena. A to je dovoljno za cjelovitost.
Morala sam da naučim da nikad ne pristajem da budem nečija rezervna varijanta. Zaslužujem da budem prva, jedina i jedinstvena za toga ko je siguran da sam vrijedna toga.
Morala sam da prihvatim svoje nedostatke, da mogu da živim stvarno, da se ne pretvaram da sam ono što nijesam.
Morala sam da naučim da moje srce može opet da voli. Iako dugo vremena nijesam mogla da ispoljim svoja osjećanja prema novom čovjeku, ali sam osjećala da je to moguće, kao što je nekad bilo sa tobom.
Na kraju, morala sam da se naučim praštanju. Jer je to, sve što je preostalo, da bih išla dalje.