I ovo će proći

​U zabitoj kineskoj provinciji živio je siromašni Kinez koji je cio život potrošio radeći najteže poslove, a da ništa do kraja nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac kog je neizmjerno volio.

​Naučio ga je da čita i piše, uveo ga pomalo u kaligrafiju i to je bio sav kapital koji mu je ostavio kada je u dubokoj starosti umro.

Neposredno prije nego što je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu,a drugu bijelu i rekao sinu:

​"Nažalost, nemam šta da ti ostavim sem ovoga. I zapamti - dobro ih čuvaj. 
Kada ti jednoga dana bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu čuvaj, i otvori je kad osjetiš da si najsrećniji u životu."

​Mladić je dostojno ispratio oca, a onda je spakovao svoju činiju za hranu, štapiće, jednu preobuku i one dvije kutijice i krenuo u svijet da zaradi svoju porciju pirinča. Radio je najteže poslove kod gazda koji su ga izrabljivali, nesrećan i beznadežan. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi.

Jednog jutra se probudio, potekle su gorke suzei mladić je riješio da se ubije. Sjetio se očeve bijele kutijice. Otvorio je i drhtavom rukom razvio malu pirinčanu hartiju na kojoj je pisalo: "I ovo će proći!"

Shvativši ovo kao očev amanet za dalje življenje, nije se ubio. Zaputio se ka obližnjem gradu. Na ulazu u grad stajala je kolona nepismenih seljaka koja nije mogla da uđe kroz gradsku kapiju, jer niko nije umio da pročita šta piše na velikoj tabli.

​Mladić je prišao, pročitao im glasno šta piše i pomogao da prođu. Kroz nekoliko dana provedenih po gradskim trgovima, potražio ga je maleni Kinez i rekao mu da njegovom gospodaru hitno treba pisar, a da je čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna da čita i piše. 

Dobio je posao kod strogog plemenskog starešine. Radio je teško, ali mirnih ruku i čista srca. Svima je izlazio u susret. 
​

​Gradski starešina je bio pravedan čovjek i znao je da uzvrati svome pisaru. Dobro ga je nagrađivao, a vrlo brzo mu je odvojio i dio u svojoj kući gdje je mladić počeo da živi. Sve se promijenilo. ​

U godinama koje su uslijedile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo

​ Radio je sve umjesto samog gradskog starešine, koji mu je povjerio i svoju kćer. Zajedno, u ljubavi, njih dvoje su rodili mnogo djece. Složno su uvećali svoje bogatstvo do neslućenih razmera.

Jednog dana sjedeo je na tremu, gledao bezbrižno u daljinu i shvatio da je savršeno srećan. Sjetio se svih svojih očaja, svoje želje da svojevremeno umre, sjetio se oca. I one druge kutijice koju mu je otac na samrti dao.

Otvorio je i drhtavom rukom razvio malu pirinčanu hartiju na kojoj je pisalo:
 
"I ovo će proći!"
​