Lakoća dolazi u djelima i odnosima, kada nemaš velikih zahtjeva u životu i ne bojiš se ništa da izgubiš. To je - smirenje. To je najobičnija iskrenost sa sobom.
|
|
Sutrašnji dan je nepredvidiv. Sledeća sekunda je nepredvidiva. Očekivati nešto - znači, obmanjivati sebe. Sva očekivanja dovode do bolnog poimanja razlike koja neminovno nastaje između fantazije i stvarnog stanja stvari. |
Lakoća, o kojoj ja govorim - nije zanemarujuća lakomislenost i bezumna opuštenost. To je tako stanje kada uopšte ništa ne očekuješ, znajući da život uvijek sve radi po svome, a pri tom ti nastavljaš da djeluješ.
Sledećeg časa, u životu može da se desi bilo šta.
Čisto ljudski - to zaista nije jednostavna i jednoznačna materija. A sve zato što u ovoj etapi svojih životnih scenarija skoro svako je ispunjen ličnim predstavama o tome kakav život treba da bude.
Nade i očekivanja - to su te psihološke želje koje je Buda opisao kao izvore ljudske patnje. U tom smislu, lakoća postojanja - i jeste određena duhovna prosvijetljenost.
Sva drama života pojavljuje se zajedno sa željama. Što je više zahtjeva u određenom scenariju, to je jači strah da će sve poći drugačije. A to "drugačije", može biti da nije nipočemu gore od očekivanog razvoja životne priče. Ali želje imaju takvo lukavo svojstvo - da sugerišu da bilo kakvo odstupanje koje je van predjela željenog očekivanja, vodi prema nesreći. Takvo "sve ili ništa" u psihologiji se zove dihotomno mišljenje - to jest, crno-bijelo razmišljanje.
Zvuči li kao dijagnoza? Ovom "bolešću" u manjoj ili većoj mjeri, svako je inficiran.
Ne postoji ništa jednoznačno. Izbor, sudbina, karma - sve su to pokušaji da se shvati ne postojeće. Otkuda mi možemo da znamo kakav treba da bude život? Zašto se vežemo za svoju iluziju? Greške su neizbježne. Upravo one pružaju to iskustvo koje omogućava da se zaobiđu.
Ponekad je neophodno prekinuti vezu, suočiti se sa problemom, rađati djecu, a onda se razvesti, detinjasto se duriti, pripitomiti, a zatim izgubiti povjerenje, dobro lagati, napiti se, udariti u zid ... da bi shvatio i vidio ... da bi dobio stvarno iskustvo.
Sledećeg časa, u životu može da se desi bilo šta.
Čisto ljudski - to zaista nije jednostavna i jednoznačna materija. A sve zato što u ovoj etapi svojih životnih scenarija skoro svako je ispunjen ličnim predstavama o tome kakav život treba da bude.
Nade i očekivanja - to su te psihološke želje koje je Buda opisao kao izvore ljudske patnje. U tom smislu, lakoća postojanja - i jeste određena duhovna prosvijetljenost.
Sva drama života pojavljuje se zajedno sa željama. Što je više zahtjeva u određenom scenariju, to je jači strah da će sve poći drugačije. A to "drugačije", može biti da nije nipočemu gore od očekivanog razvoja životne priče. Ali želje imaju takvo lukavo svojstvo - da sugerišu da bilo kakvo odstupanje koje je van predjela željenog očekivanja, vodi prema nesreći. Takvo "sve ili ništa" u psihologiji se zove dihotomno mišljenje - to jest, crno-bijelo razmišljanje.
Zvuči li kao dijagnoza? Ovom "bolešću" u manjoj ili većoj mjeri, svako je inficiran.
Ne postoji ništa jednoznačno. Izbor, sudbina, karma - sve su to pokušaji da se shvati ne postojeće. Otkuda mi možemo da znamo kakav treba da bude život? Zašto se vežemo za svoju iluziju? Greške su neizbježne. Upravo one pružaju to iskustvo koje omogućava da se zaobiđu.
Ponekad je neophodno prekinuti vezu, suočiti se sa problemom, rađati djecu, a onda se razvesti, detinjasto se duriti, pripitomiti, a zatim izgubiti povjerenje, dobro lagati, napiti se, udariti u zid ... da bi shvatio i vidio ... da bi dobio stvarno iskustvo.
Nema budala. Niko ne može i ne mora drugačije. Postoji samo onaj koji je doživio iskustvo ili nije - u svojoj liniji života.
Jednom sam sanjao upečatljiv san u kome sam letio sa prijateljima u velikom putničkom avionu danju iznad velikog grada, iznad gradskih zgrada. Let je izgledao veoma opasno, krila aviona uz tresak su doticala zidove zgrada, osećala se zabrinutost, ali zajedno sa njom i povjerenje u stvarnost i neka radosna magija zbog uzbudljivog putovanja. Kao da je nešto iznutra shvatilo: brinuti je beskorisno, ako se avion razbije, ništa se ne može učiniti. Zbog toga, veliki dio pažnje je bio usmjeren na prolazeće kuće, prometne puteve i ulice, ka spoznaji onoga što se dešava tokom čudesnog putovanja.
Na žalost, još uvijek u životu, ne znam kako da se odnosim sa istom takvom lakoćom. Ali ovaj san mi je postao kao neka vrsta ukazujućeg orijentira na putu. Lakoća postojanja i smirenje, o kojima ja govorim - to nije pasivnost, već dejstvo uprkos ogromne neizvjesnosti, od koje se mi tako trudimo da uronimo u san uma.
To nije zanemarujući odnos prema sudbini sopstvenog tijela već jasno razumijevanja da je tijelo smrtno, a ponekad iznenada smrtno. Meni samom nije lako da priznam ovu činjenicu - nešto unutra se suprostavlja. Ali što je dublje razumijevanje ove istine, tim je veća lična sloboda, tim je više lakoće u odnosu prema životu.
Jednom sam sanjao upečatljiv san u kome sam letio sa prijateljima u velikom putničkom avionu danju iznad velikog grada, iznad gradskih zgrada. Let je izgledao veoma opasno, krila aviona uz tresak su doticala zidove zgrada, osećala se zabrinutost, ali zajedno sa njom i povjerenje u stvarnost i neka radosna magija zbog uzbudljivog putovanja. Kao da je nešto iznutra shvatilo: brinuti je beskorisno, ako se avion razbije, ništa se ne može učiniti. Zbog toga, veliki dio pažnje je bio usmjeren na prolazeće kuće, prometne puteve i ulice, ka spoznaji onoga što se dešava tokom čudesnog putovanja.
Na žalost, još uvijek u životu, ne znam kako da se odnosim sa istom takvom lakoćom. Ali ovaj san mi je postao kao neka vrsta ukazujućeg orijentira na putu. Lakoća postojanja i smirenje, o kojima ja govorim - to nije pasivnost, već dejstvo uprkos ogromne neizvjesnosti, od koje se mi tako trudimo da uronimo u san uma.
To nije zanemarujući odnos prema sudbini sopstvenog tijela već jasno razumijevanja da je tijelo smrtno, a ponekad iznenada smrtno. Meni samom nije lako da priznam ovu činjenicu - nešto unutra se suprostavlja. Ali što je dublje razumijevanje ove istine, tim je veća lična sloboda, tim je više lakoće u odnosu prema životu.
|
Sjetite se, Kastanedinom ratniku i čovjeku znanja, glavni savjetnik je - smrt iza lijevog ramena. Ratnik djeluje, ne očekujući nagradu, traži slobodu, ne žali se ni ništa, ni zbog čega ne žali, ne doživljava sebe ozbiljno. On se smije sam sebi i ozbiljnosti života.
|
|
"Tužna" vijest: mi ćemo svi umrijeti; zemljsko gomilanje i zabrinutost u tom svijetu ne vrijede ništa. Radosna vijest: tugovati i brinuti o tome apsolutno nije neophodno; život je sličan uzbudljivom putovanju.
Svako, doslovno kao u avionu - leti prema svojoj sadašnjosti. Mi imamo izbor, postoji određena mjera kontrole, ali sva lična sloboda je uslovljena iskustvom i okolnom stvarnošću. U svakom trenutku može se desiti neočekivano.
To je uznemirujuća činjenica, ali ako se ne pomirimo sa njom, biće samo gore: stvarnost se pretvara u besmislenu smrtonosnu borbu protiv neizbježnog.
Autor: Igor Satorin
Izvor: econet.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Svako, doslovno kao u avionu - leti prema svojoj sadašnjosti. Mi imamo izbor, postoji određena mjera kontrole, ali sva lična sloboda je uslovljena iskustvom i okolnom stvarnošću. U svakom trenutku može se desiti neočekivano.
To je uznemirujuća činjenica, ali ako se ne pomirimo sa njom, biće samo gore: stvarnost se pretvara u besmislenu smrtonosnu borbu protiv neizbježnog.
Autor: Igor Satorin
Izvor: econet.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
RSS Feed
