Film, sa sposobnošću da analizira dušu preko svojih tumača, da reprodukuje tišinu i reč, vidljivo i nevidljivo, oduvijek je bilo idealno sredstvo za istraživanje meandra nesvesnog. Taj dio nas koji nam tvrdoglavo beži i koji Ingmar Bergman mudro otkupljuje u svojoj kinematografskoj umjetnosti.
Oslanjajući se na ovaj prtljag, Ingmar Bergman je uspeo da predstavi univerzum ljudskih odnosa u celini. Istinski, visceralni, tihi odnosi, ali sa snažnim nesvesnim aspektom koji gledalac mora da dešifruje.
Odsustvo Ingmara Bergmana i psihoanalize u današnjoj kinematografiji
U savremenoj kinematografiji malo je Ingmara Bergmana. Kao da smo se distancirali od njegovog bioskopa kao što se to dešava sa psihoanalizom.
Skloni smo tome da ga svedemo na minimum, ali vjerovatno će se prije ili kasnije vratiti na interesovanje kada nađemo ukus za sumnju, a ne samo za izvesnost.
Subjektivna strana psihoanalize biće ponovo procijenjena, bez potrebe da joj se pripisuje naučna vrijednost. Psihoanaliza, u stvari, ima društvenu vrijednost. To je pokušaj objašnjenja ljudskog bića koje može obogatiti umjetnost. A još nas ima mnogo koji volimo umjetnost.
Bergmanove omiljene teme vrte se oko smrti, religije, odnosa i žena kao teme same po sebi. Fascinacija koju žene ispoljavaju nad Bergmanom može nas natjerati da razmišljamo u jungovskom smislu o duši samog režisera.
U filmu "Persona", Bergman predstavlja ono što ga zaista zanima. Dvije žene grubo razgovaraju o želji, seksu i abortusu introspektivno licem u lice. Film sa ženama koje govore bez tabua, koliko je puta snimljen u savremenoj kinematografiji?
Osoba je samo maska kolektivne psihe, maska koja prenosi varljivi osjećaj postojanja pojedinaca i koja, budući da nije ništa drugo do uloga koju ima kolektivna psiha, tjera druge i nas same da vjerujemo da samo upravo ta maska.
Odsustvo Ingmara Bergmana i psihoanalize u današnjoj kinematografiji
U savremenoj kinematografiji malo je Ingmara Bergmana. Kao da smo se distancirali od njegovog bioskopa kao što se to dešava sa psihoanalizom.
Skloni smo tome da ga svedemo na minimum, ali vjerovatno će se prije ili kasnije vratiti na interesovanje kada nađemo ukus za sumnju, a ne samo za izvesnost.
Subjektivna strana psihoanalize biće ponovo procijenjena, bez potrebe da joj se pripisuje naučna vrijednost. Psihoanaliza, u stvari, ima društvenu vrijednost. To je pokušaj objašnjenja ljudskog bića koje može obogatiti umjetnost. A još nas ima mnogo koji volimo umjetnost.
Bergmanove omiljene teme vrte se oko smrti, religije, odnosa i žena kao teme same po sebi. Fascinacija koju žene ispoljavaju nad Bergmanom može nas natjerati da razmišljamo u jungovskom smislu o duši samog režisera.
U filmu "Persona", Bergman predstavlja ono što ga zaista zanima. Dvije žene grubo razgovaraju o želji, seksu i abortusu introspektivno licem u lice. Film sa ženama koje govore bez tabua, koliko je puta snimljen u savremenoj kinematografiji?
Osoba je samo maska kolektivne psihe, maska koja prenosi varljivi osjećaj postojanja pojedinaca i koja, budući da nije ništa drugo do uloga koju ima kolektivna psiha, tjera druge i nas same da vjerujemo da samo upravo ta maska.
Psihoterapija u bioskopu
"Persona" je priča o autentičnom psihoterapijskom putu, za razliku od uobičajenog o analitičkom tretmanu, pacijent je taj koji sluša i „iscelitelj“ koji govori.
Sa ove tačke gledišta, Persona se može posmatrati kao priča o divljoj analizi. Za Ingmara Bergmana, kino mora ponuditi intenzivno, dramatično, čak i traumatično iskustvo.
Na psihološkom planu, film postavlja problem granica refleksivnosti: u kojoj meri je drugi moje ogledalo? Odnosno, u kojoj meri me način na koji gledam drugu osobu definiše, od pogleda koji želim da ima prema meni? Ova scena iz filma dovodi u pitanje koncept identiteta.
Da bi se razumeo dalji razvoj filma, potrebno je razmisliti o konceptu koji je uveo Hajnc Kohut za razumevanje fenomena transfera, a koji je nazvao spekularnim transferom.
To jest, projekcija koju pacijent pravi na analitičara ili psihoterapeuta i koja se zasniva na konceptu „empatijske rezonancije“ koji je Kohut ukazao, to jest: potreba svakog ljudskog bića da se ogleda - u drugom - u kako bi mogao da se prepozna.
Zaključci
Persona je nesumnjivo psihoterapeutski i filmski projekat u kojem se tipične teme psihoanalize odražavaju na ekranu.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/ingmar-bergman-e-la-psicoanalisi/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
"Persona" je priča o autentičnom psihoterapijskom putu, za razliku od uobičajenog o analitičkom tretmanu, pacijent je taj koji sluša i „iscelitelj“ koji govori.
Sa ove tačke gledišta, Persona se može posmatrati kao priča o divljoj analizi. Za Ingmara Bergmana, kino mora ponuditi intenzivno, dramatično, čak i traumatično iskustvo.
Na psihološkom planu, film postavlja problem granica refleksivnosti: u kojoj meri je drugi moje ogledalo? Odnosno, u kojoj meri me način na koji gledam drugu osobu definiše, od pogleda koji želim da ima prema meni? Ova scena iz filma dovodi u pitanje koncept identiteta.
Da bi se razumeo dalji razvoj filma, potrebno je razmisliti o konceptu koji je uveo Hajnc Kohut za razumevanje fenomena transfera, a koji je nazvao spekularnim transferom.
To jest, projekcija koju pacijent pravi na analitičara ili psihoterapeuta i koja se zasniva na konceptu „empatijske rezonancije“ koji je Kohut ukazao, to jest: potreba svakog ljudskog bića da se ogleda - u drugom - u kako bi mogao da se prepozna.
Zaključci
Persona je nesumnjivo psihoterapeutski i filmski projekat u kojem se tipične teme psihoanalize odražavaju na ekranu.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/ingmar-bergman-e-la-psicoanalisi/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
