Izlječenje je naša odgovornost, čak i ako je bol ogromna

​Nije nam poznato koliko ljudi sa dubokim ranama susrećemo svakodnevno, jer se ne vide na površini i nije rijetkost da otkrijemo bolnu i pretrpljenu prošlost u životu najvedrijih ljudi koje poznajemo. Velike i male drame gnijezde se oko srca i čine ga težim, ali neki uspjevaju da zasuču rukave i da se izliječe i prevaziđu znak ožiljaka koji su nosili, pozdravljajući život u svom punom sjaju: sačinjienim od lijepih iznenađenja, malih i velikih izazova.

Hrabrost da prepustite bol da biste sebi pružili drugu šansu

Potrebna je hrabrost da se završi avantura sa kojom su se nosili veliki i mali junaci, koje svakodnevno možemo sresti. Ono što su oni učinili da se iz pepela ponovo rode, da nadiđu bol koji im se često našao na ramenima bez razumijevanja zašto, je nešto ziasta izvrsno.

Ako postoji nešto što ih sve objedinjuje, to je ovo: zaronili su se u srce od bola, prepoznali ga, dočekali i izliječili i iz ovog inicijativnog uranjanja u mrak rodili se preporođeni, novi, spremni da ostave iza sebe bolnu prošlost i počeli su napredovati u životu s bogatstvom iskustava i znanja koja su se pretvorila u poklon ili barem odskočnu dasku. Od njih možemo naučiti ovu dragocjenu lekciju: bol nije greška, već je izlječenje naša jedina odgovornost.

Izlječenje je proces koji započinje iznutra

Oni koji su imali teško djetinjstvo to dobro znaju: dugo možete tragove tragedije svoje prošlosti uzeti u obzir, a saznanje ko je kriv za naše rane nije dovoljno da bol nestane. Jednako je tačno da je osoba koja nam je možda naškodila najverovatnije pretrpjela bol i povrijedila nekoga zauzvrat, i tako dalje; ali povratak na porijeklo naših bolesti, sve do Adama i Eve da pronađemo krivca, neće nam pomoći da preduzmemo potrebne korake prema zacjeljenju naših rana. Između ostalog, često ne postoji jasna razlika između žrtve i izvršitelja zato što oni koji su bili počinjeni često ostaju interno vezani za svoju ličnu dramu i ne shvatajući to, postaju potlačeni pritiskom; zato nije lako razumijeti u koga treba da upiremo prstom.

Razmišljanje o tome da možemo izliječiti u pronalaženju krivca našeg zla je izvor našeg bola. Zamrzavanje takve misli, očekujući da će nas izliječiti ruka koja nas je povrijedila, nateralo bi nas da zadržimo vezu zavisnosti s onom drugom koja se nikada neće prekinuti. Beskorisno je zavaravati sebe.

Naše rane se mogu zacijeliti samo zahvaljujući izlječenju koje se aktivira iznutra, a ne iz spoljašnjeg procesa. Na primjer, ako slomite nogu, sigurno neće gips biti heroj za obnavljanje vaše kosti, već će se vaše tijelo popraviti: gips je samo mentor, spoljašnja pomoć dok pravi proces zacjeljenja počinje iznutra. Zato moramo shvatiti da je isceljivanje naša odgovornost: mi smo jedini koji mogu sami sebe izliječiti, dok ono što dolazi spolja može biti samo podrška (ponekad i neophodna, istina je) ovom procesu.

Preuzimanje odgovornosti aktivira proces iscjeljenja

Ako je izbjegavanje stvaranja toksične veze zavisnosti sa onima koji su nas povređivali, od suštinskog značaja za izlječenje, to nije dovoljno za aktiviranje procesa izlječenja: još uvijek postoji nedostatak odgovornosti prema nama, prepoznavanje moći koju imamo nad našim životom; pa koji bi mogli biti prvi koraci u tom pogledu?

Ono što može napraviti razliku je da dozvolite sebi potrebno vrijeme, prihvatite sopstvenu ranjivost i sprijateljite se s njom, napravite objektivnu procjenu vaše situacije, izbjegavajući da se prepustite ekstremnim kritikama. Stoga ćemo morati razmotriti našu stvarnost u cjelini: borba protiv bola, odbijanjem istine u lice mogla bi nam pružiti isto olakšanje kao i gips na slomljenoj nozi, dok se pretvaramo da možemo pokrenuti trčanje maratona iako ne mozemo stajati na nogama.

​Izlječenje stoga zahtijeva da postanemo svjesni ko smo u sadašnjosti, onoga što smo povukli iz prošlosti, da razumijemo koja su ponašanja podstakla te rane koje nosimo sa sobom; iscjeljivanje zahtijeva da otvorimo oči prema izborima donešenim sa povezom preko očiju i glavom u oblacima, ali prije svega traži od nas da postanemo svjesni svoje ranjivosti, da je prihvatimo, a zatim djelujemo poštujući naše biće kako bi vratili u nama čvrstu i dinamičnu unutrašnju ravnotežu.

To ne znači da je spoljna pomoć beskorisna, upravo suprotno! Ali oni mogu samo pomoći, podržati, podstaći proces koji samo mi možemo aktivirati.

Sandra Saporito
​

Prevod teksta:https://www.eticamente.net/66841/la-guarigione-e-una-nostra-responsabilita-anche-se-il-dolore-e-stato-immenso.html

Prevod i obrada Ana i Jelena Muratović -  bebamur.com
​