"Da bi bili srećni, dvije stvari moraju biti eliminisane:
strah od budućeg zla i sjećanje na prošlo zlo;
to se nas više ne tiče, to se nas još uvijek ne tiče. "
- Seneka
Um je bizarno sredstvo koje nas može natjerati da živimo u intermedijarnoj dimenziji napravljenoj od žaljenja za prošlošću i strepnje za budućnost, primoravajući nas da zaboravimo ono što imamo u svojim rukama, kao da smo hipnotisani sopstvenim projekcijama budućnosti. U ovom mentalnom udubljenju sjenke su toliko stvarne da ih osjećamo prisutnima, ali bilo bi dovoljno da otvorimo oči da shvatimo da je sve to samo iluzija.
U kom vremenu živite ako ne u sadasnjosti?
Koncept vremena nam izmiče. Uvjereni smo da ide samo u jednom smjeru: naprijed, da se ne možemo okrenuti unatrag, ali ako je zaista tako, ostavljanje prošlosti iza sebe bi bilo tako prirodna stvar da ne bi zahtijevalo toliko truda; i umjesto toga svi znamo da je jedna od najtežih pouka u ovom životu upravo otpustiti. Za druge, međutim, zastrašujuće sjenke dolaze iz budućnosti; duhovi mogućih prepreka, katastrofa, nesreća su toliko zastrašujući da parališu svaki životni impuls, stvarajući anksioznost i panične napade.
S jedne strane tegovi prošlosti nas tjeraju da hodamo sa olovnim čizmama, s druge, budući spektar nam smrzava krv. Pa kako je moguće živijeti u tim uslovima, ako je naš prirodni vitalni impuls blokiran ili paralizovan vremenom koje više ne postoji ili još uvijek ne postoji?
Ranjiviji smo kada misli lutaju negdje drugde
U kom vremenu živite ako ne u sadasnjosti?
Koncept vremena nam izmiče. Uvjereni smo da ide samo u jednom smjeru: naprijed, da se ne možemo okrenuti unatrag, ali ako je zaista tako, ostavljanje prošlosti iza sebe bi bilo tako prirodna stvar da ne bi zahtijevalo toliko truda; i umjesto toga svi znamo da je jedna od najtežih pouka u ovom životu upravo otpustiti. Za druge, međutim, zastrašujuće sjenke dolaze iz budućnosti; duhovi mogućih prepreka, katastrofa, nesreća su toliko zastrašujući da parališu svaki životni impuls, stvarajući anksioznost i panične napade.
S jedne strane tegovi prošlosti nas tjeraju da hodamo sa olovnim čizmama, s druge, budući spektar nam smrzava krv. Pa kako je moguće živijeti u tim uslovima, ako je naš prirodni vitalni impuls blokiran ili paralizovan vremenom koje više ne postoji ili još uvijek ne postoji?
Ranjiviji smo kada misli lutaju negdje drugde
Naše tijelo, hram našeg autentičnijeg bića, može da živi samo u vremenskoj dimenziji: ovdje i sada; onda, iz kojih razloga, naš um i dalje luta kao zmaj nošen vjetrovima?
Kada se nađemo zarobljeni u ovoj srednjoj mentalnoj dimenziji, osjećamo se ranjivo i krhko. Nedostatak unutrašnje stabilnosti proizilazi iz činjenice da nas misli bukvalno trgaju na komade: sprečavaju nas da ostanemo u cijelini, jer kada se prepustimo svojim mislima, uglavnom jednostavnim navikama, naša glava odlazi negde drugde dok tijelo ostaje ovdje i posledično se komunikacija između njih prekida: „Osjećam se loše jer me zadirkuju!“ vrišti um vraćen u vrijeme osnovne škole; "Ovdje vidim samo kolege sa posla ..." odgovara tijelo. Ovako hranimo svoju patnju.
U trenu se stvara pogrešna veza: prošlost se projektuje na sadašnjost, hraneći stare rane, jer ne možemo misliti da stvari mogu ići drugačije nego što su bile u prošlosti.
Tjeskoba s kojom se suočava budućnost proizlazi iz procesa generalizacije: prošla iskustva su ostala toliko obilježena vatrom u nama da se, kako bismo se zaštitili, zatvaramo u strahu da opet ne patimo; odbijanje stvaranja novih iskustava okreće se protiv nas jer kad se zatvorimo u novo, u neočekivano, naš um sprovodi odbrambenu strategiju, jer ne podnosi takvo stanje ne znajući šta ga čeka, na ovaj način projektuje prošlost na budućnost. A od projekcije do samoispunjavajućeg proročanstva korak je kratak.
Mir se nalazi na mjestu susreta uma i tijela
Da se ne izgubimo u nefunkcionalnim i toksičnim mentalnim konstrukcijama, možemo slijediti put koji nam tijelo ukaže i prepoznati sadašnjost. Da bismo pomogli sebi da se vratimo netaknuti, sa umom i tijelom ponovo ujedinjenim, na raspolaganju nam je divno sredstvo koje nas može u trenu uroniti u sadašnjost: senzacije.
Kada koristimo naših 5 čula, kombinujemo tijelesne i fizičke dimenzije sa suptilnom dimenzijom našeg bića: nalazimo se u ruci koja dodiruje, u uhu koje sluša, u nosu koji osjeća, u ustima koja imaju ukus. Um postaje tijelo. Tijelo živi. Upravo u toj dimenziji mi doživljavamo onu oazu mira u kojoj možemo uživati trenutak po trenutak. Otkriveni integritet dovodi nas do toga da se osjećamo snažno i stabilno, nepromenljivo kao i planine usidrene na zemlji koje ostaju neosjetljive sa prolaskom godišnjih doba i vremenskih prilika.
Kada se nađemo zarobljeni u ovoj srednjoj mentalnoj dimenziji, osjećamo se ranjivo i krhko. Nedostatak unutrašnje stabilnosti proizilazi iz činjenice da nas misli bukvalno trgaju na komade: sprečavaju nas da ostanemo u cijelini, jer kada se prepustimo svojim mislima, uglavnom jednostavnim navikama, naša glava odlazi negde drugde dok tijelo ostaje ovdje i posledično se komunikacija između njih prekida: „Osjećam se loše jer me zadirkuju!“ vrišti um vraćen u vrijeme osnovne škole; "Ovdje vidim samo kolege sa posla ..." odgovara tijelo. Ovako hranimo svoju patnju.
U trenu se stvara pogrešna veza: prošlost se projektuje na sadašnjost, hraneći stare rane, jer ne možemo misliti da stvari mogu ići drugačije nego što su bile u prošlosti.
Tjeskoba s kojom se suočava budućnost proizlazi iz procesa generalizacije: prošla iskustva su ostala toliko obilježena vatrom u nama da se, kako bismo se zaštitili, zatvaramo u strahu da opet ne patimo; odbijanje stvaranja novih iskustava okreće se protiv nas jer kad se zatvorimo u novo, u neočekivano, naš um sprovodi odbrambenu strategiju, jer ne podnosi takvo stanje ne znajući šta ga čeka, na ovaj način projektuje prošlost na budućnost. A od projekcije do samoispunjavajućeg proročanstva korak je kratak.
Mir se nalazi na mjestu susreta uma i tijela
Da se ne izgubimo u nefunkcionalnim i toksičnim mentalnim konstrukcijama, možemo slijediti put koji nam tijelo ukaže i prepoznati sadašnjost. Da bismo pomogli sebi da se vratimo netaknuti, sa umom i tijelom ponovo ujedinjenim, na raspolaganju nam je divno sredstvo koje nas može u trenu uroniti u sadašnjost: senzacije.
Kada koristimo naših 5 čula, kombinujemo tijelesne i fizičke dimenzije sa suptilnom dimenzijom našeg bića: nalazimo se u ruci koja dodiruje, u uhu koje sluša, u nosu koji osjeća, u ustima koja imaju ukus. Um postaje tijelo. Tijelo živi. Upravo u toj dimenziji mi doživljavamo onu oazu mira u kojoj možemo uživati trenutak po trenutak. Otkriveni integritet dovodi nas do toga da se osjećamo snažno i stabilno, nepromenljivo kao i planine usidrene na zemlji koje ostaju neosjetljive sa prolaskom godišnjih doba i vremenskih prilika.
Ako se osjećamo snažni, ispunjeni svojom suštinom, oslobađamo se straha da nećemo uspjeti i otvaramo se svijetu i promjeni, novitetu, napuštajući naviku projektovanja svoje budućnosti; takođe se možemo osloboditi opterećenja prošlosti sa sviješću da smo druga osoba u odnosu na prije.
"Ako ste depresivni, živite u prošlosti.
Ako ste anksiozni, živite u budućnosti.
Ako ste u miru, živite u sadašnjosti “
- Lao Tzu
Život se sastoji od trenutaka koji nam često izmiču iz ruku, jer smo previše zauzeti traženjem negdje drugde u pokušaju da zadržimo ono što smo već izgubili. Bilo bi dovoljno primjetiti ove trenutke kako bi shvatili da je najveće blago koje imamo upravo ovdje, u vječnosti "sadasnjeg trenutka".
Sandra Saporito
Prevod teksta:https://www.eticamente.net/66592/tra-tormenti-passati-e-ansie-per-il-futuro-esiste-un-oasi-di-pace-il-presente.html
Prevod i obrada Ana i Jelena Muratović - bebamur.com
Sandra Saporito
Prevod teksta:https://www.eticamente.net/66592/tra-tormenti-passati-e-ansie-per-il-futuro-esiste-un-oasi-di-pace-il-presente.html
Prevod i obrada Ana i Jelena Muratović - bebamur.com
