Stanislawa Leszczynska
Ovo je neophodno znati i prenositi pokoljenjima, da se više nikada ne bi dogodilo.
Stanislava Leszczynska, babica iz Poljske, tokom dvije godine do 26. januara, 1945. bila je u koncentracionom logoru Aušvicu, a tek 1965. godine napisala je ovaj izvještaj.
Stanislava Leszczynska, babica iz Poljske, tokom dvije godine do 26. januara, 1945. bila je u koncentracionom logoru Aušvicu, a tek 1965. godine napisala je ovaj izvještaj.
"Od trideset i pet godina rada kao babica dvije godine sam provela kao zarobljenik ženskog logora Aušvic-Birkenau, nastavljajući da obavljam svoju profesionalnu dužnost. Među mnogobrojnih žena koje su dopremane tamo bilo je mnogo trudnica.
Posao babice sam obavljala tamo, naizmjenično u tri barake, koje su izgrađene od dasaka sa mnoštvom rupa, koje su progrizli pacovi. Unutar baraka na obje strane nalazili su se kreveti na tri sprata. Na svakom od njih ležale su tri do četiri žene - na prljavom slamenom dušeku. Bilo je teško, jer se slama odavno pretvorila u prah, a bolesne žene ležale su gotovo na golim daskama, štaviše one nijesu bile glatke, već čvorovate, tako su žuljale tijelo i kosti.
Posredini baraka nalazila se peć, izgrađena od cigle, sa ložištem na kraju. To je bilo jedino mjesto za prihvatanje porodilja, pošto drugog objekta za ovu namjenu nije bilo. Peć su palili samo nekoliko puta godišnje. Zato je dominirala hladnoća, mučna, pirobijajuća, posebno u zimskom periodu, kada su sa krova visile duge ledenice.
Za neophodnu vodu za porodilju i dijete morala sam sama da se pobrinem, da bih donijela jednu kofu vode, bilo je potrebno najmanje dvadeset minuta.
U ovim uslovima, sudbina žena na porođaju je bila žalosna, a uloga babice - neobično teška: Nije bilo nikakvih aseptičkih sredstava, nikakvog sanitetskog materijala. U početku, sam razgraničila sama sa sobom: u slučaju komplikacija koje zahtevaju intervenciju ljekara specijaliste, napimjer pri odvajanju posteljice ručno, morala sam da delujem sama. Njemački logorski ljekari: Rohde, König i Mengele - nijesu mogli da "kaljaju" svoj ljekarski poziv pomažući predstavnicima drugih nacionalnosti, zato nijesam imala pravo da pozovem u pomoć ljekare.
Kasnije sam nekoliko puta koristila uslugu poljske ljekarke Irene Konečne koja je radila u obližnjem odjeljenju. A kada sam bila bolesna od tifusa, veliku pomoć mi je pružila ljekarka Irena Bjaluvna, koja se brinula o meni i mojim pacijentima.
Rad istinskih ljekara u Aušvicu neću pominjati, jer ono što sam vidjela prevazilazi moje sposobnost da riječima izrazim veličinu zvanja ljekara i herojski ispunjenog duga. Podvig ljekara i njihova požtrvovanost urezani su u srcima onih koji nikada više o tome ne mogu pričati, jer su umrli mučeničkom smrću u zarobljeništvu. Ljekar u Aušvicu se borio za život osuđenika na smrt, žrtvujući svoj sopstveni život. Imao je na raspolaganju samo nekoliko kutija aspirina i ogromno srce. Tamo ljekar nije radio za slavu, čast, i ostvarivanje profesionalne ambicije. Za njega je postojala samo dužnost ljekara - da spašava život u svakoj situaciji.
Broj porođaja koje sam obavila je bio veći od 3000. Uprkos nepodnošljive prljavštine, crva, pacova, infektivnih bolesti, nedostatka vode i drugih užasa koji se ne mogu opisati, tamo se desilo nešto neobično.
Jednom mi je esesovski ljekar naredio da napravim izveštaj o infekcijama tokom porođaja i smrtnih ishoda majke i bebe. Odgovorila sam mu da nijesam imala ni jednu smrt ni kod majki ni kod beba. Ljekar me je pogledao sa nevjericom. Rekao je da se čak i napredna njemačka Univerzitetska klinika ne može pohvaliti takavim uspjehom. U njegovim očima sam pročitala gnjev i ljubomoru. Možda je na granici iscrpljenost organizam suviše beskorisna hrana za bakterije.
Žena koja se spremala za porođaj, morala je dugo vremena da se odriče sledovanja hljeba, da bi mogla da nabavi čaršav. Taj čaršav bi kidala na komade koji su kasnije poslužili kao pelene za bebu.
Pranje pelene izazivalo je mnoge poteškoće, posebno zbog stroge zabrane napuštanja barake, i nemogućnosti da se slobodno uradi bilo šta u njoj. Oprane pelene majke su sušile na svom tijelu.
Do maja 1943. godine sva djeca rođena u logoru Aušvicu, brutalno su pogubljena: udavljena su u buretu. To su radile medicinske sestre Klara i Pfani. Prva je bila babica po profesiji i došla je u logor zbog čedomorstva. Zato joj je bilo uskraćeno pravo na rad u profesiji. Naređeno joj je da radi to zašto je bila više pogodna. Njoj je takođe bila povjerena dužnost upravnika barake. Za pomoć joj je bila data njemačka prostitutka Pfani...
Kasnije sam nekoliko puta koristila uslugu poljske ljekarke Irene Konečne koja je radila u obližnjem odjeljenju. A kada sam bila bolesna od tifusa, veliku pomoć mi je pružila ljekarka Irena Bjaluvna, koja se brinula o meni i mojim pacijentima.
Rad istinskih ljekara u Aušvicu neću pominjati, jer ono što sam vidjela prevazilazi moje sposobnost da riječima izrazim veličinu zvanja ljekara i herojski ispunjenog duga. Podvig ljekara i njihova požtrvovanost urezani su u srcima onih koji nikada više o tome ne mogu pričati, jer su umrli mučeničkom smrću u zarobljeništvu. Ljekar u Aušvicu se borio za život osuđenika na smrt, žrtvujući svoj sopstveni život. Imao je na raspolaganju samo nekoliko kutija aspirina i ogromno srce. Tamo ljekar nije radio za slavu, čast, i ostvarivanje profesionalne ambicije. Za njega je postojala samo dužnost ljekara - da spašava život u svakoj situaciji.
Broj porođaja koje sam obavila je bio veći od 3000. Uprkos nepodnošljive prljavštine, crva, pacova, infektivnih bolesti, nedostatka vode i drugih užasa koji se ne mogu opisati, tamo se desilo nešto neobično.
Jednom mi je esesovski ljekar naredio da napravim izveštaj o infekcijama tokom porođaja i smrtnih ishoda majke i bebe. Odgovorila sam mu da nijesam imala ni jednu smrt ni kod majki ni kod beba. Ljekar me je pogledao sa nevjericom. Rekao je da se čak i napredna njemačka Univerzitetska klinika ne može pohvaliti takavim uspjehom. U njegovim očima sam pročitala gnjev i ljubomoru. Možda je na granici iscrpljenost organizam suviše beskorisna hrana za bakterije.
Žena koja se spremala za porođaj, morala je dugo vremena da se odriče sledovanja hljeba, da bi mogla da nabavi čaršav. Taj čaršav bi kidala na komade koji su kasnije poslužili kao pelene za bebu.
Pranje pelene izazivalo je mnoge poteškoće, posebno zbog stroge zabrane napuštanja barake, i nemogućnosti da se slobodno uradi bilo šta u njoj. Oprane pelene majke su sušile na svom tijelu.
Do maja 1943. godine sva djeca rođena u logoru Aušvicu, brutalno su pogubljena: udavljena su u buretu. To su radile medicinske sestre Klara i Pfani. Prva je bila babica po profesiji i došla je u logor zbog čedomorstva. Zato joj je bilo uskraćeno pravo na rad u profesiji. Naređeno joj je da radi to zašto je bila više pogodna. Njoj je takođe bila povjerena dužnost upravnika barake. Za pomoć joj je bila data njemačka prostitutka Pfani...
Do sada nijesam imala priliku da predam svoj porodiljski izvještaj iz Aušvica zdravstvenim službama. Predajem ga sada u ime onih, koji ne mogu ništa da kažu svijetu o zlu koje im je nanijeto, u ime majki i djece.
Ako se u mojoj domovini, uprkos žalosnog ratnog iskustva, jave tendencije usmjerene protiv života, nadam se da će se glas svih akušera, svih pravih majki i očeva, svih časnih građana, čuti u zaštiti života i prava djeteta.
U koncentracionom logoru, sva djeca nasuprot očekivanjima - rađala su se živa, lijepa, uhranjena. Priroda, protiv mržnje, borila se za svoja prava uporno pronalazeći nepoznate životne rezerve. Priroda je učitelj akušera. Akušer, se zajedno sa prirodom bori za život, i zajedno sa njom proglašava najljepšu stvar na svijetu - osmjeh djeteta. "
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
P.S. Dio teksta od "tri tačke" pa nadalje je suviše tužan i ružan da ga nijesam mogla ni pročitati a kamoli prevesti.
Izvor: adme.ru © AdMe.ru
RSS Feed
