Julija Borisovna Gippenrejter je poznati ruski psiholog, profesor Moskovskog državnog univerziteta: "Lomonosov". Njene knjige iz dječje psihologije su ruski bestseleri.
|
Hajde da pričamo o neprijatnim emocijama: gnjevu, bijesu, agresiji. Ova osjećanja možemo nazvati rušilačkim jer uništavaju samog čovjeka (njegovu psihu, zdravlje), i njegov odnos sa drugim ljudima. Ove emocije su stalni uzrok sukoba, povremeno, materijalnog razaranja, pa čak i ratova.
|
|
Predstavimo "posudu" naših emocija u obliku bokala. Stavimo gnjev, zlobu i agresiju u najgornjem njegovom dijelu. Sada se zapitajmo kako se ove emocije ispoljavaju u spoljašnjem ponašanju čovjeka. Ovo je, nažalost, poznato mnogim vrijeđanje i uvrede, svađe, kazne, dejstva "iz inata" i sl.
|
|
Sada se zapitajmo: od čega nastaje gnjev? Psiholozi na ovo pitanje odgovaraju pomalo neočekivano: gnjev je sekundarno osjećanje, a proizilazi iz iskustava sasvim druge vrste, kao što su bol, strah i ogorčenost.
Tako da možemo postaviti iskustvo bola, ozlojeđenost, straha, frustracija, ispod osjećanja gnjev, bijes, agresija kao uzrok tih destruktivnih emocija (II sloj "bokala").
Pri tome sva osjećanja drugog sloja su stradalačka: u njima je prisutna veća ili manja patnja. Stoga, ih nije lako ispoljiti, o njima se obično ćuti, njih skrivaju. Zašto? Kao po pravilu, zbog bojazni da ne ponize sebe, da se pokažu slabi. Ponekad čovjek ni sam nije svjesan njih ( "Prosto sam zao, a zašto - ne znam!").
Da se osjećanja uvrijeđenosti i bola kriju, često se uči od djetinjstva. Vjerovatno ste često čuli kako otac podučava dječaka: "Ne cmizdri, bolje nauči da uzvratiš.".
Zašto nastaju "stradalačka" osjećanja? Psiholozi daju veoma određen odgovor: uzrok nastanka bola, ozlojeđenost, straha, frustracija, je u nezadovoljenim potrebama.
Svaki čovjek, bez obzira na uzrast ima potrebu za hranom, snom, toplotom, fizičkom sigurnošću, itd. Ovo su takozvane organske potrebe. One su očigledne i o njima sada nećemo govoriti.
Fokusirajmo se na one koji su povezane sa komunikacijom, i u širem smislu sa životom čovjeka među ljudima.
Evo primjer ( daleko od toga da je potpun) spisaka takvih potreba:
Čovjeku je potrebno:
- da ga vole, svataju, prihvataju, uvažavaju;
- da on nekome bude potreban i blizak;
- da ima uspjeh - u radu, učenju, na poslu;
- da može da se ostvari, razvije svoje sposobnosti, samousavršava, uvažava sebe.
Ako u zemlji nije ekonomska kriza ili rat, tada su organske potrebe prosječno više ili manje zadovoljene. A gore navedene potrebe, uvijek se nalaze u zoni rizika!
|
|
Ljudsko društvo, uprkos milenijumima svog kulturnog razvoja nije naučilo da obezbijedi psihološko blagostanje (da i ne pominjemo sreću!) svakom svom članu. Problem je izuzetno komplikovan. Na kraju krajeva, sreća čovjeka zavisi od psihološke klime sredine u kojoj raste, živi i radi. I još od emocionalnog prtljaga, nakupljenog tokom detinjstva.
|
Na žalost, mi nemamo potrebnih škola za komunikaciju. One tek nastaju, i to na dobrovoljnoj osnovi.
Dakle, bilo koja potreba iz našeg spiska može biti nezadovoljena, i to, kao što smo već rekli, dovodi do patnje, a možda čak i do "rušilačkih" emocija.
Uzmimo primjer. Pretpostavimo čovjeku se veoma ne da: neuspjesi slijede jedan za drugim. Znači, ne zadovoljavaju se njegove potrebe za uspehom, priznanjem, možda i samopoštovanjem. Kao rezultat toga, kod njega se može pojaviti trajno razočarenje u sebe ili depresija, ili ogorčenje i gnjev na "krivce".
Isto tako stvari stoje sa svim negativnim iskustvima: iza njih uvijek nađemo neku nezadovoljenu potrebu.
Ponovo se obratimo šemi i pogledajmo ima li nečega što se nalazi ispod sloja potreba? Ispostavilo se da postoji!
Ponekad, pri susretu mi pitamo jedni druge: "Kako si?", "Kako se živi?", "Da li si srećan?" - kao odgovor dobijamo "Ti već znaš, da nijesam srećan." ili " Kod mene je sve dobro, ja sam u redu!"
Ovi odgovori odražavaju posebnu vrstu čovjekovog iskustva - odnos prema samom sebi, i zaključak o sebi.
Jasno je da se takvi stavovi i mišljenja mogu mijenjati zajedno sa okolnostima života. Istovremeno, oni imaju "zajednički imenilac" koji čini svakog od nas više optimistom ili pesimistom, više ili manje da vjeruje u sebe, a samim tim, više ili manje da je otporan na udarce sudbine.
Psiholozi su posvetili mnogo istraživanja sličnim doživljavanjem sebe. Oni ih nazivaju različito: percepcija sebi, slika o sebi, ocjenjivanje sebe, a češće - samopoimanje. Možda je najpogodniju riječ smislila B. Satir. Ona je nazvala taj složen i teško ispoljiv osećaj osjećanjem samovrijednosti.
Naučnici su otkrili i dokazali nekoliko važnih činjenica. Prvo, oni su otkrili da samopoimanje (mi ćemo koristiti ovu uobičajenu riječ) snažno utiče na život, čak i na sudbinu čovjeka.
Druga važna činjenica: osnova samopoimanja postavlja se veoma rano u prvim godinama života djeteta, i ona zavisi od toga kako se prema njemu odnose roditelji.
Opšti zakon je jednostavan: Pozitivan stav prema sebi - je osnova psihološkog opstanka.
Bazne potrebe: " Ja sam voljen", "Ja sam dobar!", "Ja mogu!".
Na samom dnu emocionalnog bokala je najvažniji "dragulj", koji nam je dala priroda - osjećaj energije života. Predstavimo ga u obliku "sunca" i uobičajenim riječima: "Ja jesam!" ili više patetično: "To sam ja, Gospode!"
Zajedno sa baznim stremljenjima ono obrazuje prvobitno osjećanje sebe - osećaj unutrašnjeg blagostanja i energije života!
Prevod teksta: http://econet.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Dakle, bilo koja potreba iz našeg spiska može biti nezadovoljena, i to, kao što smo već rekli, dovodi do patnje, a možda čak i do "rušilačkih" emocija.
Uzmimo primjer. Pretpostavimo čovjeku se veoma ne da: neuspjesi slijede jedan za drugim. Znači, ne zadovoljavaju se njegove potrebe za uspehom, priznanjem, možda i samopoštovanjem. Kao rezultat toga, kod njega se može pojaviti trajno razočarenje u sebe ili depresija, ili ogorčenje i gnjev na "krivce".
Isto tako stvari stoje sa svim negativnim iskustvima: iza njih uvijek nađemo neku nezadovoljenu potrebu.
Ponovo se obratimo šemi i pogledajmo ima li nečega što se nalazi ispod sloja potreba? Ispostavilo se da postoji!
Ponekad, pri susretu mi pitamo jedni druge: "Kako si?", "Kako se živi?", "Da li si srećan?" - kao odgovor dobijamo "Ti već znaš, da nijesam srećan." ili " Kod mene je sve dobro, ja sam u redu!"
Ovi odgovori odražavaju posebnu vrstu čovjekovog iskustva - odnos prema samom sebi, i zaključak o sebi.
Jasno je da se takvi stavovi i mišljenja mogu mijenjati zajedno sa okolnostima života. Istovremeno, oni imaju "zajednički imenilac" koji čini svakog od nas više optimistom ili pesimistom, više ili manje da vjeruje u sebe, a samim tim, više ili manje da je otporan na udarce sudbine.
Psiholozi su posvetili mnogo istraživanja sličnim doživljavanjem sebe. Oni ih nazivaju različito: percepcija sebi, slika o sebi, ocjenjivanje sebe, a češće - samopoimanje. Možda je najpogodniju riječ smislila B. Satir. Ona je nazvala taj složen i teško ispoljiv osećaj osjećanjem samovrijednosti.
Naučnici su otkrili i dokazali nekoliko važnih činjenica. Prvo, oni su otkrili da samopoimanje (mi ćemo koristiti ovu uobičajenu riječ) snažno utiče na život, čak i na sudbinu čovjeka.
Druga važna činjenica: osnova samopoimanja postavlja se veoma rano u prvim godinama života djeteta, i ona zavisi od toga kako se prema njemu odnose roditelji.
Opšti zakon je jednostavan: Pozitivan stav prema sebi - je osnova psihološkog opstanka.
Bazne potrebe: " Ja sam voljen", "Ja sam dobar!", "Ja mogu!".
Na samom dnu emocionalnog bokala je najvažniji "dragulj", koji nam je dala priroda - osjećaj energije života. Predstavimo ga u obliku "sunca" i uobičajenim riječima: "Ja jesam!" ili više patetično: "To sam ja, Gospode!"
Zajedno sa baznim stremljenjima ono obrazuje prvobitno osjećanje sebe - osećaj unutrašnjeg blagostanja i energije života!
Prevod teksta: http://econet.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
