Jungova sjenka

K. G. Jung je različite arhetipske predstave nesvjesne psihe prepoznao i imenovao kao sjenku, animu i animusa.

Jungova sjenka

Svjesni dio ličnosti baca svoju nesvjesnu sjenku. Sjenka nije cijela nesvjesna ličnost. Ona se naime sastoji od manje poznatih, mahom necivilizovanih, primitivnih i neprilagođenih ličnih osobina koje međutim ne priznajemo kod sebe i kojih se stidimo. One bi sasvim lako mogle postati dijelom svjesne ličnosti, da ih se nijesmo „odrekli“ na javi i gurnuli negdje daleko u ćoše.

U snovima sjenka je uvek istog pola kao i snevač, i shodno načelu kompenzacije, često se javlja kako bi ukazala na neku neprirodnost, zapostavljenu stranu snevača, nadopunila manjkavosti njegovog svesnog stava ili upozorila na buduće opasnosti.

Pošto se sastoji mahom od negativnih i od strane svjesnog Ja zapostavljenih i nepriznatih osobina, sasvim je u duhu ljudske prirode da sjenku lakše primećuje kod drugih. Tako smo drugima olako spremni pripisati mnoge loše osobine: pohlepu, ljenjost, aljkavost, nepravičnost, podmuklost, lažljivost, površnost, prenagljenost, ljubomoru, loše namjere i tako dalje, dok se to nama nikako ne dešava, a ako se kojim slučajem primeti i prizna prije je slučajni eksces nego pravilo ili trajna osobina.

Puni smo opravdanja i izgovora za sopstvene slabosti, dok nas kod drugih iste takve užasavaju. Naravno, ovdje se po pravilu, na ovaj zaobilazni način, otkriva naša sjenka. Možemo biti načisto s tim da sve one osobine koje nas najviše razbijesne kod drugih, posjedujemo i mi sami.

Svaki put kada se, recimo u nekoj žustroj svađi, osjetimo pogođenima u živac, treba zastati i razmisliti o tome da li se krije istina u tim rečima – istina o nama, ali i o izazivaču, jer je vjerovatno i on pod dejstvom svoje sjenke. Ovde je reč o takozvanoj projekciji, činjenici da na druge ljude projektujemo sopstvene nesvjesne loše osobine, namjere i strahove.

Jasno je da dokle god se ne oslobodimo zamagljujućih sopstvenih projekcija nećemo moći graditi normalne, zrele i iskrene odnose sa drugim ljudima. Saznanja o sopstvenoj sjenci dakako nisu prijatna, a dalje je na svakom pojedincu da li će nastaviti život u blaženom neznanju, samozavaravanju, ili se pošteno suočiti i integrisanjem u svjesnu ličnost ih prevazići, preobraziti i uključiti u proces individuacije.

Tokom razvoja ličnosti, što smo manje u stanju reći – oni su takvi, oni su to uradili – to jest što više otkrivamo sopstveni nesvesni talog, u toj mjeri postajemo sami sebi sve veći teret, jer se odgovornost prebacuje isključivo na nas.
​

​ 
Kolektivna sjenka

S obzirom na to da Jungova analitička psihologija vjeruje u postojanje kolektivno nesvjesnog, može se očekivati da kao poseban deo nesvjesnog postoji i kolektivna sjenka kao Jungova sjenka.

Na primjer, ovako glasi jungovsko objašnjenje za kolektivnu psihozu Hitlerove nacističke Nemačke i njena strahovita zvjerstva: njemačko kolektivno Ja, pogrešno se poistovjećujući sa totalitetom Jastva, naduvalo se do identiteta sa „čistom arijevskom rasom“ i projektovalo svoju kolektivnu sjenku na Jevreje.

Kad god je riječ o masovnim pokretima, ideologijama, ratnim pokličima i slično možemo očekivati karakteristično ispoljavanje kolektivne sjenke na neprijatelja – ono svoj aktuelni izraz dobija u ratnohuškačkoj propagandi. 

U doba mira, u svakodnevnom javnom i političkom životu kolektivne sjenke isijavaju u običnim čaršijskim ogovaranjima, strančarenjima, spletkarenjima, poznatim djetinjastim, ali izgleda i neizbježnim, podjelama na nas, tako svijetle i dobre, i njih, tako crne i zle.


Izvor: https://kultivisise.rs/jungova-senka/
​