Da li ste znali da je nedostatak nekoga ko uopšte ne misli na nas nedostatak emocionalne pismenosti? Znamo da je ovo greška; dopuštajući da naše misli i strepnje budu neprestano usmjereni ka toj osobi. Ipak, čini se nemogućim izaći iz ovog zanosa, gdje je sadašnjost puna stalnih referenci na prošlost.
Priznajmo, taj lijek koji može da ugasi nostalgiju, još uvek nije izmišljen. Uprkos tome i koliko god skupo bilo to priznati, prolazak kroz ove faze je neophodan, znači biti čovjek, jer čak i patnja postavlja temelje priča, definiše ličnost i nudi nam validne psihološke resurse.
Ovim ne kažemo da je neophodno patiti da bismo naučili. Međutim, kada nas život zadesi, nema smisla okretati se ili udarati glavom o zid u očajanju. Za razliku od onoga što možda mislimo, mi smo spremni da pobjedimo bol u svim oblicima i nijansama. Slomljene krhotine mogu se ponovo zalepiti, pa čak i "zalečiti" zavarivanjem jačeg materijala.
"Mnogi ostaju zauvijek priljubljeni uz ovu stijenu i bolno vezani za život u nepovratnu prošlost, za izgubljeni san o raju, koji je najgori i najsmrtonosniji od svih snova."
~Herman Hesse
Kada nam nedostaje neko ko ni ne pomišlja na to: šta možemo učiniti?
Kada nam nedostaje ko ne misli na nas, to je gorka ironija, ali to je svakodnevna pojava. Kad se probudimo, ujutro, to je prva misao, kada idemo na spavanje uzrok je naše nesanice, a preko dana nema pjesme, serije, ugla grada, knjige ili najsmešnijeg i najneznačajnijeg stvar koja ne podsjeća na tu osobu.
Život sa očima na retrovizoru naše prošlosti nije ni preporučljiv ni zdrav. Sada, koliko god to izgledalo frustrirajuće, moramo razumeti važan aspekt: to je normalno. Uvijek postoji period žalosti u kojem smo prisiljeni da se suočimo sa najrazličitijim osjećanjima, strepnjama, emocionalnim bolovima i mukama.
Zašto se javlja takvo osjećanje? Zašto nam je tako teško da to zaboravimo?
U stvarnosti nije pitanje zaborava, već učenja da živimo sa uspomenama, a da nam one ne naštete. Naš mozak će teško izbrisati iz sjećanja priču prepisanu bojama emocija. Što su intenzivnije i značajnije, to duže traju i teže je ublažiti otisak bola.
To je zbog kombinacije neurotransmitera i hormona, poput oksitocina, serotonina ili dopamina, koji učvršćuju naše lične odnose. Kada smo sa nekim koga volimo, naše tijelo izdaje ovaj bajni hemijski koktel u kojem animirano plutaju najžešće emocije. Efekat koji osoba ima na nas je, u određenom smislu, zavisnost od našeg neuronskog univerzuma, tog mjesta gde nalazimo smirenje i blagostanje.
Ovim ne kažemo da je neophodno patiti da bismo naučili. Međutim, kada nas život zadesi, nema smisla okretati se ili udarati glavom o zid u očajanju. Za razliku od onoga što možda mislimo, mi smo spremni da pobjedimo bol u svim oblicima i nijansama. Slomljene krhotine mogu se ponovo zalepiti, pa čak i "zalečiti" zavarivanjem jačeg materijala.
"Mnogi ostaju zauvijek priljubljeni uz ovu stijenu i bolno vezani za život u nepovratnu prošlost, za izgubljeni san o raju, koji je najgori i najsmrtonosniji od svih snova."
~Herman Hesse
Kada nam nedostaje neko ko ni ne pomišlja na to: šta možemo učiniti?
Kada nam nedostaje ko ne misli na nas, to je gorka ironija, ali to je svakodnevna pojava. Kad se probudimo, ujutro, to je prva misao, kada idemo na spavanje uzrok je naše nesanice, a preko dana nema pjesme, serije, ugla grada, knjige ili najsmešnijeg i najneznačajnijeg stvar koja ne podsjeća na tu osobu.
Život sa očima na retrovizoru naše prošlosti nije ni preporučljiv ni zdrav. Sada, koliko god to izgledalo frustrirajuće, moramo razumeti važan aspekt: to je normalno. Uvijek postoji period žalosti u kojem smo prisiljeni da se suočimo sa najrazličitijim osjećanjima, strepnjama, emocionalnim bolovima i mukama.
Zašto se javlja takvo osjećanje? Zašto nam je tako teško da to zaboravimo?
U stvarnosti nije pitanje zaborava, već učenja da živimo sa uspomenama, a da nam one ne naštete. Naš mozak će teško izbrisati iz sjećanja priču prepisanu bojama emocija. Što su intenzivnije i značajnije, to duže traju i teže je ublažiti otisak bola.
To je zbog kombinacije neurotransmitera i hormona, poput oksitocina, serotonina ili dopamina, koji učvršćuju naše lične odnose. Kada smo sa nekim koga volimo, naše tijelo izdaje ovaj bajni hemijski koktel u kojem animirano plutaju najžešće emocije. Efekat koji osoba ima na nas je, u određenom smislu, zavisnost od našeg neuronskog univerzuma, tog mjesta gde nalazimo smirenje i blagostanje.
Rešenje postoji
Nedostaju nam mnogo ljudi i svaki na drugačiji način. Osjećamo nostalgiju za onima koje smo ostavili na životnom putu (prijatelji, radne kolege). Bol osjećamo kada nekoga izgubimo na traumatičan način, a žudimo za onim ljudima sa kojima smo imali blisku vezu i čiji je prekid vjerovatno bio komplikovan.
Na neki način, većina veza se nije završila sporazumno. Ponekad se ljubav ugasi, drugi put kada se ljubav prenese na treće lice ili, jednostavno, suživot nije zadovoljavajući za jednog od dva člana para. U tim situacijama uvijek postoji neko ko će na svojim plećima nositi patnju i teret i dalje zaljubljenosti.
Ne postoje čuda ni brza rešenja, već putevi kojima se mora ići doslovno i sa zalaganjem. Da vidimo kako to učiniti.
Nedostaju nam mnogo ljudi i svaki na drugačiji način. Osjećamo nostalgiju za onima koje smo ostavili na životnom putu (prijatelji, radne kolege). Bol osjećamo kada nekoga izgubimo na traumatičan način, a žudimo za onim ljudima sa kojima smo imali blisku vezu i čiji je prekid vjerovatno bio komplikovan.
Na neki način, većina veza se nije završila sporazumno. Ponekad se ljubav ugasi, drugi put kada se ljubav prenese na treće lice ili, jednostavno, suživot nije zadovoljavajući za jednog od dva člana para. U tim situacijama uvijek postoji neko ko će na svojim plećima nositi patnju i teret i dalje zaljubljenosti.
Ne postoje čuda ni brza rešenja, već putevi kojima se mora ići doslovno i sa zalaganjem. Da vidimo kako to učiniti.
Nulti kontakt
Može biti traumatično, ali je neophodno. Kad nam neko nedostaje, dolazimo u iskušenje da se ponovo povežemo, da vodimo taj poslednji razgovor, da planiramo strategije za povratak te osobe. Ako zaista želimo da prevaziđemo raskid, moramo izbjeći ove situacije. Još jedan savjet je da što manje pristupate društvenim mrežama, ne zavirujte u prepiske fotografije i komentare te osobe.
Prihvatite stvarnost bez zlobe: zabranjeno je tražiti krivce
Kada se veza završi na komplikovan način, nije rijetko gajiti osjećanja bijesa ili frustracije. Tražeći zašto, lako je upasti u zamku krivice. Neizbježno dolazi trenutak kada mislimo da smo mi krivci, što nismo učinili ovo ili ono, ili kada dođemo do zaključka da se druga osoba loše ponašala prema nama, ponižavala nas. Ova vrsta misli nas još više uranja u patnju i blokira proces žalovanja.
Novi projekti, novi ciljevi na pomolu
Moramo ovo imati na umu vrlo jasno: imamo pravo da nam neko nedostaje, ali samo do određene tačke. Taman toliko da korak po korak zatvorite scenu, a da se sjećanje ne pretvori u sidro ili prigušnicu.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/sentire-la-mancanza-di-chi-nemmeno-ci-pensa/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
Može biti traumatično, ali je neophodno. Kad nam neko nedostaje, dolazimo u iskušenje da se ponovo povežemo, da vodimo taj poslednji razgovor, da planiramo strategije za povratak te osobe. Ako zaista želimo da prevaziđemo raskid, moramo izbjeći ove situacije. Još jedan savjet je da što manje pristupate društvenim mrežama, ne zavirujte u prepiske fotografije i komentare te osobe.
Prihvatite stvarnost bez zlobe: zabranjeno je tražiti krivce
Kada se veza završi na komplikovan način, nije rijetko gajiti osjećanja bijesa ili frustracije. Tražeći zašto, lako je upasti u zamku krivice. Neizbježno dolazi trenutak kada mislimo da smo mi krivci, što nismo učinili ovo ili ono, ili kada dođemo do zaključka da se druga osoba loše ponašala prema nama, ponižavala nas. Ova vrsta misli nas još više uranja u patnju i blokira proces žalovanja.
Novi projekti, novi ciljevi na pomolu
Moramo ovo imati na umu vrlo jasno: imamo pravo da nam neko nedostaje, ali samo do određene tačke. Taman toliko da korak po korak zatvorite scenu, a da se sjećanje ne pretvori u sidro ili prigušnicu.
Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/sentire-la-mancanza-di-chi-nemmeno-ci-pensa/
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
