Jedan od najvećih zajedničkih strahova za sva ljudska bića je smrt. Ako je u pitanju smrt nečijih roditelja, to je čak i poražavajuće. Oni koji su za nas ljubav, zaštita, davaoci neograničenog povjerenja, nestaju i naš unutrašnji svijet se urušava u trenu.
Ako smo proživijeli takvo iskustvo u djetinjstvu, takva bol nas može čak i genetski promijeniti, pomislite samo na razornu moć koju može imati. Praznina koja se insinuira u nesvjesno i vodi nas na misli duboke usamljenosti, krivice, neadekvatnosti.
"Nedostatak pažnje gura dijete da vjeruje da nije važno ni za roditelje ni za bilo koga drugog. S druge strane, svijest o vrijednosti njegove ličnosti je vitalno jezgro koje detetu daje snagu. To je u stvari impuls od koga suštinski zavisi razvoj inteligencije i sa kojim je povezana ta dječija radost koja, čini se, pripada svoj djeci. Svima nama treba neko ko vjeruje u nas, ko je spreman da nas brani i podrži. Prva i glavna stavka ljudskog života je povjerenje. Za dijete je majka najlepša osoba na svijetu. To je slično Bogu. Vjerujete mi. Majke predstavljaju sigurnost i zaštitu."
[...] Roditelji žive za svoje dijete, ispunjeni su radošću kada je srećno i tješe ga kad pati. Ono je pravo središte njihove pažnje. Dijete osjeća da ga to dvoje ljudi brane, gledaju sve što radi i cijene to. Osjeća da, šta god mu roditelji kažu, oni to rade s ljubavlju, a ono što kažu uvijek je istina. Zna da u njima ima prijatelje koji mu ukazuju najveće povjerenje i smatra da su ponosni na njega.
Ako je ovaj centar pažnje nedostajao u detinjstvu, ljudska duša raste iskrivljeno, kao što je slučaj sa ciničnim ljudima kojima nedostaju stvari koje drugi smatraju svetim. Kao da se nešto nije imalo priliku razviti u njihovoj duši, a iz toga mogu proizaći mnogi problemi. Ne samo "psihički" problema već i funkcionalni.
... Ono što se dešava u detinjstvu ostaje štampano u ljudskoj duši. "
Elena Balsamo "Sloboda i ljubav"
"Nedostatak pažnje gura dijete da vjeruje da nije važno ni za roditelje ni za bilo koga drugog. S druge strane, svijest o vrijednosti njegove ličnosti je vitalno jezgro koje detetu daje snagu. To je u stvari impuls od koga suštinski zavisi razvoj inteligencije i sa kojim je povezana ta dječija radost koja, čini se, pripada svoj djeci. Svima nama treba neko ko vjeruje u nas, ko je spreman da nas brani i podrži. Prva i glavna stavka ljudskog života je povjerenje. Za dijete je majka najlepša osoba na svijetu. To je slično Bogu. Vjerujete mi. Majke predstavljaju sigurnost i zaštitu."
[...] Roditelji žive za svoje dijete, ispunjeni su radošću kada je srećno i tješe ga kad pati. Ono je pravo središte njihove pažnje. Dijete osjeća da ga to dvoje ljudi brane, gledaju sve što radi i cijene to. Osjeća da, šta god mu roditelji kažu, oni to rade s ljubavlju, a ono što kažu uvijek je istina. Zna da u njima ima prijatelje koji mu ukazuju najveće povjerenje i smatra da su ponosni na njega.
Ako je ovaj centar pažnje nedostajao u detinjstvu, ljudska duša raste iskrivljeno, kao što je slučaj sa ciničnim ljudima kojima nedostaju stvari koje drugi smatraju svetim. Kao da se nešto nije imalo priliku razviti u njihovoj duši, a iz toga mogu proizaći mnogi problemi. Ne samo "psihički" problema već i funkcionalni.
... Ono što se dešava u detinjstvu ostaje štampano u ljudskoj duši. "
Elena Balsamo "Sloboda i ljubav"
U ovim riječima prepoznajemo suštinski značaj pažljivog prisustva roditelja tokom prvih godina života. Ako dijete ima nezainteresovane roditelje, ono odrasta sa iskrivljenom percepcijom o sebi i njegovo samopoštovanje biće kula od karata. Ali ovdje još uvijek pričamo o živim roditeljima. Kada roditelj umjesto toga iznevjeri, praznina koja nastaje u detetovoj duši postaje nepremostiva. Stalno se pitamo „Zašto?“, Mislimo da nismo bili dovoljno dobri za oca ili majku koji su umrli. Da, zato što su u umu dijeteta mama i tata nepobjedivi i besmrtni superheroji. Ali ne. Nije tako. A otkriće donosi gnijev prema mrtvom roditelju i prema životu koji se čini nepravednim. I krivimo Boga ili bilo koga drugog, što nas je lišio onoga što je za nas egzistencijalna potreba. Skoro vazduh za pluća.
A postoje dani kada ćete se ugušiti od toliko bola i u životu ćete donositi odluke diktirane željom da popunite tu prazninu koja će tamo ostati, jer je ona dio vas.
To što ste izgubili roditelja u ranoj mladosti, donosi neizbiježnu posledicu toga što nemate sjećanja, ne znate ko ste, jer onaj dio gena koji potiče od tog roditelja ne poznajete.
Ne možete se držati sidara spasa koji mogu biti uspomene jer nemate ništa, a to vas vjerujte mi, odvodi još više u ponor. A onda pokušavate da ne razmišljate, ponekad se čini kao da taj dio nikada nije postojao, drugi se uklapa u sjećanja ljudi pokušavajući da nešto rekonstruišu, ali ponekad mislite da je bolje da se pustite i jednostavno čujete tu prazninu šta vam govori.
Smrt mog oca u petoj godini života duboko mi je obilježila život. To je uticalo na moj izbor, moj način življenja, probleme koje sam uvijek nosila sa sobom i resurse koje sam uspjevala da nađem da bih se suočila sa novim bolovima. Osjećati kako vam se srce cijepa na komade nije dobar osjećaj, ali vam omogućava da te komade opet sastavite.
Obnoviti nečiju dušu nakon tako velike tuge je poput ponovnog rađanja nakon kome.
Ožiljci će uvijek biti tu, ali dozvolite sebi da na njih imate pravo, a da se oni ne pojave kao teret koji vas čini siromašnima.
Duša djevojčice lišene mogućnosti da bez roditeljske ljubavi prima bezbrižnu ljubav, stvara iskrivljene ličnosti, sa pogrešnom percepcijom sebe, lišene onih kvaliteta koje nadahnjuju ljubav. Napušteno dijete imaće još više osjećaja da će to često biti (za njega) sigurnost da ništa ne vrijedi.
Ali smrt roditelja ne izaziva otvorene rane samo kod dijece, već i kod odraslih.
A postoje dani kada ćete se ugušiti od toliko bola i u životu ćete donositi odluke diktirane željom da popunite tu prazninu koja će tamo ostati, jer je ona dio vas.
To što ste izgubili roditelja u ranoj mladosti, donosi neizbiježnu posledicu toga što nemate sjećanja, ne znate ko ste, jer onaj dio gena koji potiče od tog roditelja ne poznajete.
Ne možete se držati sidara spasa koji mogu biti uspomene jer nemate ništa, a to vas vjerujte mi, odvodi još više u ponor. A onda pokušavate da ne razmišljate, ponekad se čini kao da taj dio nikada nije postojao, drugi se uklapa u sjećanja ljudi pokušavajući da nešto rekonstruišu, ali ponekad mislite da je bolje da se pustite i jednostavno čujete tu prazninu šta vam govori.
Smrt mog oca u petoj godini života duboko mi je obilježila život. To je uticalo na moj izbor, moj način življenja, probleme koje sam uvijek nosila sa sobom i resurse koje sam uspjevala da nađem da bih se suočila sa novim bolovima. Osjećati kako vam se srce cijepa na komade nije dobar osjećaj, ali vam omogućava da te komade opet sastavite.
Obnoviti nečiju dušu nakon tako velike tuge je poput ponovnog rađanja nakon kome.
Ožiljci će uvijek biti tu, ali dozvolite sebi da na njih imate pravo, a da se oni ne pojave kao teret koji vas čini siromašnima.
Duša djevojčice lišene mogućnosti da bez roditeljske ljubavi prima bezbrižnu ljubav, stvara iskrivljene ličnosti, sa pogrešnom percepcijom sebe, lišene onih kvaliteta koje nadahnjuju ljubav. Napušteno dijete imaće još više osjećaja da će to često biti (za njega) sigurnost da ništa ne vrijedi.
Ali smrt roditelja ne izaziva otvorene rane samo kod dijece, već i kod odraslih.
Pomisao da ne možete dodirnuti, milovati, zagrliti majčino ili tatino tijelo izaziva osjećaj usamljenosti, napuštenosti koji teško može da prođe. Veza koja postoji između roditelja i dijeteta tjera ga da se osjeća sam na svijetu. A možda ima milion ljudi okolo, ali vi želite samo njih. Ne možete više da čujete njegov glas, više ne možete da vidite njegov osmijeh. Čak i bijes će vam nedostajati. Neželjeni savjeti takođe. Izgleda da vam je život pretrpeo zastoj, gotovo kao da ste mrtvi. Tada odrasla osoba razvija hiljadu osjećaja krivice, to uslovno napada srce i dušu. Um je naše najmoćnije oružje za sopstveno uništenje. U trenucima poput ovih, trebali bismo biti u stanju da ga isključimo i razmišljamo samo svojim osjećajima.
Moja baka je nestala juče. Moja mama ima 60 godina, ali vidjela sam je kako plače uništena kao da ima dvije godine. Jer mi NIKAD nismo spremni. Uprkos dugoj bolesti, nada da će prestati da pati, kada dođe taj trenutak znaš da će se od tada tvoj život zauvijek promjeniti.
Dio vas je na drugoj strani žice i neće se moći vratiti.
Moja baka je nestala juče. Moja mama ima 60 godina, ali vidjela sam je kako plače uništena kao da ima dvije godine. Jer mi NIKAD nismo spremni. Uprkos dugoj bolesti, nada da će prestati da pati, kada dođe taj trenutak znaš da će se od tada tvoj život zauvijek promjeniti.
Dio vas je na drugoj strani žice i neće se moći vratiti.
Smrt stavlja drugačiji reflektor na život onih koji više ne postoje i omogućava nam da razumijemo akcije, riječi i stavove koji su nam se ranije činili nerazumljivima ili koji su čak izazvali gnijev u nama. Osjećanje krivice iza ugla i izvjesnost da im ne možemo dati pravi odgovor doveli su nas do očaja iz kojeg možemo izaći samo ako dobijemo oproštenje. Opraštamo se što nijesmo nepogrešivi, a voljena osoba je nestala iz istog razloga.
Imamo pravo da patimo, da budemo ljuti i očajni, ali imamo obavezu da oprostimo i da voljenu osobu pustimo u miru.
Juče, gledajući baku sa napola zatvorenim očima, kad sam vidjelam treptaj života, rekla sam joj: "Bako, volim te, pusti sebe. Vrijeme je." Učinila je to. I znam da je sada ona mirna, pa i ja.
Nakon što sam izgubila oca, a da nisam imala priliku da ga pozdravim, poslednji put da ga zagrlim, shvatila sam važnost moći da kažem "Idi u miru".
"Priroda nadahnjuje roditelje da vole dijecu, a ta ljubav nije nešto vještačko, podstaknuto razumom. Ljubav prema djetetu je prirodna sposobnost da se posvetimo drugom, posvetimo se služenju drugim bićima. Žrtva koju roditelji podnose za svoju djecu je žrtva koja daje radost, to je sam život."
~ Marija Montessori
I nikad ne prestajete biti roditelji, a čak ni biti dijeca ... volite svoju djecu i svoje roditelje kako bi obogatili svoja sjećanja i njihove "diktafone", tako da ljubav stiže tamo gdje oko ne može.
Želim vam oproštaj i srećne uspomene koje možete pregledati.
Autorka: Manuela Griso
Prevod teksta: https://www.eticamente.net/58407/quando-muoiono-i-genitori-un-pezzo-in-piu-di-te-e-dallaltra-parte-del-filo.html
Prevele: Ana i Beba Muratović - bebamur.com
Imamo pravo da patimo, da budemo ljuti i očajni, ali imamo obavezu da oprostimo i da voljenu osobu pustimo u miru.
Juče, gledajući baku sa napola zatvorenim očima, kad sam vidjelam treptaj života, rekla sam joj: "Bako, volim te, pusti sebe. Vrijeme je." Učinila je to. I znam da je sada ona mirna, pa i ja.
Nakon što sam izgubila oca, a da nisam imala priliku da ga pozdravim, poslednji put da ga zagrlim, shvatila sam važnost moći da kažem "Idi u miru".
"Priroda nadahnjuje roditelje da vole dijecu, a ta ljubav nije nešto vještačko, podstaknuto razumom. Ljubav prema djetetu je prirodna sposobnost da se posvetimo drugom, posvetimo se služenju drugim bićima. Žrtva koju roditelji podnose za svoju djecu je žrtva koja daje radost, to je sam život."
~ Marija Montessori
I nikad ne prestajete biti roditelji, a čak ni biti dijeca ... volite svoju djecu i svoje roditelje kako bi obogatili svoja sjećanja i njihove "diktafone", tako da ljubav stiže tamo gdje oko ne može.
Želim vam oproštaj i srećne uspomene koje možete pregledati.
Autorka: Manuela Griso
Prevod teksta: https://www.eticamente.net/58407/quando-muoiono-i-genitori-un-pezzo-in-piu-di-te-e-dallaltra-parte-del-filo.html
Prevele: Ana i Beba Muratović - bebamur.com
