Moja ćerka je jednom rekla:" Voljela bih da odem da vidim rimske grobnice, ali tamo će biti puno pauka, bolje da idem sa tatom koji se ničega ne plaši."
Kad sam primio ovu naoko trivijalnu poruku, bila je mala i sjećam se da sam dugo čitao svaku riječ. Poruka se dogodila u mom ličnom mraku prošlosti, u kojem je, zbog jakog porodičnog bola, percepcija mene kao oca bila čovjek koji je često odsutan, neadekvatan i sa ranjivostima koje sam smatrao pretjeranima za tu ulogu.
Poruka se nastavila komentarom:"Uvijek ću tatu doživljavati kao superheroja. Vjerovatno zato što zaista to i jeste."
Moj skepticizam je u početku očistio tu pohvalu kao velikodušan čin ohrabrenje tati kome je potrebna podrška. Međutim, nedugo zatim, te riječi su mi potpuno probile savest, do te mjere da su prevrnule jedan od temelja na kojima je utemeljeno moje "biće u svijetu".
Saznao sam da je slika koju sam imao o sebi, bila užasno drugačija i udaljena od onoga što su osjećale oči onih oko mene. Svijet je učinio sve da moje osobine postanu evidentne, dok sam je bio čvrsto uvjeren da svoju ulogu oca nisam ispunio na adekvatan način kao i mnoge druge aspekte svog života.
Uspio sam da identifikujem blagu manu u bilo kojoj situaciji, čineći da odmah prevlada, do te mjere da napadam stvarnost i modifikujem je po svojoj volji. Svašta se moglo dogoditi, mogao sam čak i da se popnem na ljestve i da je na rukama odnesem do Mjeseca (kao što bih volio da mogu), ali moje oči su po svaku cijenu željele da vide neuspjeh očinstva.
Shvatio sam da sam to bio ja, manipulišući svojim uvjerenjima, radeći i poništavajući sve istovremeno, ostajući slijep na apsolutno čudo, gradeći i rušeći prestroge dnevne sudove sa unaprijed utvrđenim kaznama.
Poruka se nastavila komentarom:"Uvijek ću tatu doživljavati kao superheroja. Vjerovatno zato što zaista to i jeste."
Moj skepticizam je u početku očistio tu pohvalu kao velikodušan čin ohrabrenje tati kome je potrebna podrška. Međutim, nedugo zatim, te riječi su mi potpuno probile savest, do te mjere da su prevrnule jedan od temelja na kojima je utemeljeno moje "biće u svijetu".
Saznao sam da je slika koju sam imao o sebi, bila užasno drugačija i udaljena od onoga što su osjećale oči onih oko mene. Svijet je učinio sve da moje osobine postanu evidentne, dok sam je bio čvrsto uvjeren da svoju ulogu oca nisam ispunio na adekvatan način kao i mnoge druge aspekte svog života.
Uspio sam da identifikujem blagu manu u bilo kojoj situaciji, čineći da odmah prevlada, do te mjere da napadam stvarnost i modifikujem je po svojoj volji. Svašta se moglo dogoditi, mogao sam čak i da se popnem na ljestve i da je na rukama odnesem do Mjeseca (kao što bih volio da mogu), ali moje oči su po svaku cijenu željele da vide neuspjeh očinstva.
Shvatio sam da sam to bio ja, manipulišući svojim uvjerenjima, radeći i poništavajući sve istovremeno, ostajući slijep na apsolutno čudo, gradeći i rušeći prestroge dnevne sudove sa unaprijed utvrđenim kaznama.
Postavio sam sebi ista pitanja koja se vjerovatno i vi sada pitate: na kraju ko je u pravu? Gdje je istina, u percepciji koju imamo o sebi ili kako nas drugi posmatraju?
Mogu vam to objasniti sa osmjehom na usnama, nakon što sam čitave godine promatrao pojedince jače od mene, hrabre, odlučne, precizne, kreativne, simpatične, nepogrešive. Izgledalo je da svi imaju iste osobine: mogli su da podnesu bol, ja nisam, pokazivali su otpor pred bilo kakvim poteškoćama, ja nisam, ostajali su neobuzdani pred bilo kojom emocijom, a ja ni malo, uvijek su imali jasne ideje i znali su kuda da idu dok to kod mene nije bio slučaj. Ali prije svega, odlučno su negirali bilo kakav oblik lične slabosti.
Očigledno sam završio u svijetu heroja, gdje je moja iskrenost bila slabo shvaćena, shvaćena kao sistemska greška. Genetska anomalija, slučajnost hemijskih, egzistencijalnih, geografskih i naslednih elemenata. I neko vrijeme vam priznajem da sam vjerovao da su bili u pravu.
Mogu vam to objasniti sa osmjehom na usnama, nakon što sam čitave godine promatrao pojedince jače od mene, hrabre, odlučne, precizne, kreativne, simpatične, nepogrešive. Izgledalo je da svi imaju iste osobine: mogli su da podnesu bol, ja nisam, pokazivali su otpor pred bilo kakvim poteškoćama, ja nisam, ostajali su neobuzdani pred bilo kojom emocijom, a ja ni malo, uvijek su imali jasne ideje i znali su kuda da idu dok to kod mene nije bio slučaj. Ali prije svega, odlučno su negirali bilo kakav oblik lične slabosti.
Očigledno sam završio u svijetu heroja, gdje je moja iskrenost bila slabo shvaćena, shvaćena kao sistemska greška. Genetska anomalija, slučajnost hemijskih, egzistencijalnih, geografskih i naslednih elemenata. I neko vrijeme vam priznajem da sam vjerovao da su bili u pravu.
Često ćete sresti neke "superheroje", ali ćete to odmah primjetiti. Uvjereni u superiornu genetiku koja ih može zauvek osloboditi emocionalnog bola, često će iskoristiti svoju prividnu snagu da vas prignječe u uglu, zaustaviće se na vašim neuspjesima kako bi ih učinili što vidljivijima, često će zloupotrebiti dodeljenu moć, ali gotovo nikad zasluženu.
U ovim glinenim oklopima često ćete pronaći krhkosti potpuno iste kao i vaše, ali skrivene, nečuvene, zakopane pod ruševinama emocionalne odvojenosti.
Znajte da sam ih video upravo takve, džinovi padaju jedan po jedan, svaki neumorno pokazujući svoju Ahilovu petu, uzalud se držeći za komad platna u pokušaju da sakriju svoju slabu tačku.
Nikada nemojte vjerovati nepogrešivim, onima koji će podići glas da budu poštovani ili da će vama dominirati, koji će pokušati da se podsmevaju vašim manama i učiniće sve da obezvrijede vaše uspjehe i vaše kvalitete.
Dakle, malo je važno ako u to vrijeme nismo išli da vidimo rimske grobnice jer se jedno od nas moralo više plašiti od drugog suočavanja sa tim paucima pod zemljom. Ono što znam je da ćete danas, čitajući ove riječi, moći da shvatite da umjesto toga najautentičnija hrabrost počiva u smelosti da se pokažete u punoj iskrenosti, bez velova, prirodno otkrivajući svaku stranu vaše sjajne humanosti i sa ponosom pokazujući vaše najkrhkije tačke.
Ko zna, možda ćemo zajedno otkriti da je pravi superheroj samo onaj koji zna da kaže sebi kakav je zapravo i ne skriva se svaki dan u ulozi koja nije njegova.
Giacomo Brunaccini
Prevod teksta: https://www.eticamente.net/67893/la-volta-che-ho-svelato-a-mia-figlia-di-non-essere-un-supereroe.html
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
U ovim glinenim oklopima često ćete pronaći krhkosti potpuno iste kao i vaše, ali skrivene, nečuvene, zakopane pod ruševinama emocionalne odvojenosti.
Znajte da sam ih video upravo takve, džinovi padaju jedan po jedan, svaki neumorno pokazujući svoju Ahilovu petu, uzalud se držeći za komad platna u pokušaju da sakriju svoju slabu tačku.
Nikada nemojte vjerovati nepogrešivim, onima koji će podići glas da budu poštovani ili da će vama dominirati, koji će pokušati da se podsmevaju vašim manama i učiniće sve da obezvrijede vaše uspjehe i vaše kvalitete.
Dakle, malo je važno ako u to vrijeme nismo išli da vidimo rimske grobnice jer se jedno od nas moralo više plašiti od drugog suočavanja sa tim paucima pod zemljom. Ono što znam je da ćete danas, čitajući ove riječi, moći da shvatite da umjesto toga najautentičnija hrabrost počiva u smelosti da se pokažete u punoj iskrenosti, bez velova, prirodno otkrivajući svaku stranu vaše sjajne humanosti i sa ponosom pokazujući vaše najkrhkije tačke.
Ko zna, možda ćemo zajedno otkriti da je pravi superheroj samo onaj koji zna da kaže sebi kakav je zapravo i ne skriva se svaki dan u ulozi koja nije njegova.
Giacomo Brunaccini
Prevod teksta: https://www.eticamente.net/67893/la-volta-che-ho-svelato-a-mia-figlia-di-non-essere-un-supereroe.html
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
