Rođena sam 1200 km od kuće, od mjesta kome osjećam da pripadam, tijelom i dušom. Bila je to duga i iscrpljujuća potraga, sastavljena od teških trenutaka, strahova, zbunjenosti i nekoliko "zaokreta" usput, jer me je srce vodilo na jednu, a glava na drugu stranu. Ali na kraju sam poslušala srce.
Sada, tu gdje se nalazim, osjećam da mogu pustiti korijene, jer me ta zemlja zove, osjećam da mi je srodna, osjećam da me podržava. Ne osjećam više nelagodu što ne pripadam mjestu u kome živim. Više ne osjećam želju za bijegom. Pronašla sam svoju zemlju, svoje mjesto na svijetu.
Za neke od nas, "dom slatki dom" je san. Putujete, istražujete svijet sa koferima, prtljagom, kartonskim kutijama, ponekad čak i sa ruksakom na ramenu. Putujete od kuće do kuće, zemlje do zemlje, a ponekad i od kulture do kulture, a da ne pronađete svoje mjesto u svijetu, osjećajući se više poput ptica selica nego drveća sa moćnim korijenima.
Ali ponekad se dogodi da se želja za otkrivanjem svijeta pomeša sa tihim bjekstvom od nas samih: putujemo da bismo se izgubili u svijetu umjesto da pronađemo svoj centar, jer smo toliko navikli da jurimo za srećom negdje drugo.
Ali gde je dom ako ne tamo gdje se osjećamo dobro? A ako se unutra ne osjećamo dobro, hoćemo li ikada naći mir napolju, na mjestu na kome osjećamo da možemo odložiti kofere?
"VAŠ DOM NIJE GDJE STE ROĐENI. DOM JE TAMO GDJE NESTAJU SVI POKUŠAJI BJEKSTVA."
~ Naguib Mahfouz
Za neke od nas, "dom slatki dom" je san. Putujete, istražujete svijet sa koferima, prtljagom, kartonskim kutijama, ponekad čak i sa ruksakom na ramenu. Putujete od kuće do kuće, zemlje do zemlje, a ponekad i od kulture do kulture, a da ne pronađete svoje mjesto u svijetu, osjećajući se više poput ptica selica nego drveća sa moćnim korijenima.
Ali ponekad se dogodi da se želja za otkrivanjem svijeta pomeša sa tihim bjekstvom od nas samih: putujemo da bismo se izgubili u svijetu umjesto da pronađemo svoj centar, jer smo toliko navikli da jurimo za srećom negdje drugo.
Ali gde je dom ako ne tamo gdje se osjećamo dobro? A ako se unutra ne osjećamo dobro, hoćemo li ikada naći mir napolju, na mjestu na kome osjećamo da možemo odložiti kofere?
"VAŠ DOM NIJE GDJE STE ROĐENI. DOM JE TAMO GDJE NESTAJU SVI POKUŠAJI BJEKSTVA."
~ Naguib Mahfouz
Bježite u svijet da biste pobjegli od sebe
Da li je bježanje pokušaj da izgubimo senku trčeći brže od nje, da je ostavimo na putu? Ali koliko puta je to uspjelo? Praktično nikad.
Možda mislimo da se možemo odvojiti od one svoje strane koja nas svuda prati i koja nam je neprijatna, koja nas plaši, putovanjima i selidbama. Da li se bojimo svoje senke? Ludi strah! Strah zbog kojeg bismo stigli do vrhova Machu Picchu umjesto da imamo hrabrosti da malo zastanemo i pogledamo iznutra. Međutim, taj pokušaj bjekstva neće uspjeti, jer će nas sam svijet nositi u sebi: iskušenja s kojima bismo se mogli suočiti biće takva da će nas natjerati da pogledamo u sebe, jer će svijet sam biti naše ogledalo. I tako, oni koji pobjegnu od sebe na kraju će se prepoznati u svim krajevima planete.
Najteži teret koji nosimo na ramenima često su one stvari koje nam se čine beskorisne, prikačene su na našu kožu poput maske koja sprečava da gledamo pravo u oči: bolna sjećanja, mučne misli, greške i razne probleme o kojima neprestano razmišljamo a nismo u stanju da ih riješimo.
Da li je bježanje pokušaj da izgubimo senku trčeći brže od nje, da je ostavimo na putu? Ali koliko puta je to uspjelo? Praktično nikad.
Možda mislimo da se možemo odvojiti od one svoje strane koja nas svuda prati i koja nam je neprijatna, koja nas plaši, putovanjima i selidbama. Da li se bojimo svoje senke? Ludi strah! Strah zbog kojeg bismo stigli do vrhova Machu Picchu umjesto da imamo hrabrosti da malo zastanemo i pogledamo iznutra. Međutim, taj pokušaj bjekstva neće uspjeti, jer će nas sam svijet nositi u sebi: iskušenja s kojima bismo se mogli suočiti biće takva da će nas natjerati da pogledamo u sebe, jer će svijet sam biti naše ogledalo. I tako, oni koji pobjegnu od sebe na kraju će se prepoznati u svim krajevima planete.
Najteži teret koji nosimo na ramenima često su one stvari koje nam se čine beskorisne, prikačene su na našu kožu poput maske koja sprečava da gledamo pravo u oči: bolna sjećanja, mučne misli, greške i razne probleme o kojima neprestano razmišljamo a nismo u stanju da ih riješimo.
Zatim ovom prtljagu dodamo malo emocija koje ne možemo da definišemo niti metabolizujemo, koje ne želimo da pozdravljamo i slušamo i one osobine našeg karaktera koje se čine neudobnim, neprimjerenim, koje bismo željeli da promjenimo, ali koje, ako uspjemo da prepoznamo njihovu pravu vrijednost, mogli bi postati mali dragulji. Ali bilo bi neophodno znati kako na njih gledati blagonaklonim, ljubaznim, saosjećajnim okom ... Ali, da li smo u stanju da tako gledamo na sebe, da li smo sposobni da volimo sebe uprkos svojim manama, uprkos slabostima? Dajemo li sebi priliku da živimo i cijenimo svoju ranjivost?
" TAMO GDJE STE SREĆNI JE VAŠ DOM."
~ Tibetanska poslovica
Dom je mjesto gdje više ne morate da bježite
Kada smo u stanju da poželimo dobrodošlicu sebi, kada možemo da pogledamo sebe sa ljubaznošću, kada odlučimo da je naše vrijeme preskupo da bismo ga dalje trošili u razmišljanju, između "trebalo bi" i "da sam znao", kada shvatimo da je sadašnji trenutak ono što imamo u rukama (i na ramenima), pružamo sebi priliku da se pomirimo sa sobom,ne želeći da se kaznimo zbog svojih slabosti. Kucamo na ta vrata koja su nas uvijek čekala i koja nas vode na to jedno mjesto na svijetu gdje se možemo osjećati dobro i bez kojeg bi svi rajevi na zemlji mogli izgledati kao loše kopije čistilišta.
Tada pronađemo ono mjesto gdje se osjećamo dobrodošlo i podržano, mjesto gdje je svaki dio nas dobrodošao.
Sandra Saporito
Prevod teksta:https://www.eticamente.net/67716/quando-ho-smesso-di-fuggire-da-me-mi-sono-sentita-finalmente-a-casa.html
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
" TAMO GDJE STE SREĆNI JE VAŠ DOM."
~ Tibetanska poslovica
Dom je mjesto gdje više ne morate da bježite
Kada smo u stanju da poželimo dobrodošlicu sebi, kada možemo da pogledamo sebe sa ljubaznošću, kada odlučimo da je naše vrijeme preskupo da bismo ga dalje trošili u razmišljanju, između "trebalo bi" i "da sam znao", kada shvatimo da je sadašnji trenutak ono što imamo u rukama (i na ramenima), pružamo sebi priliku da se pomirimo sa sobom,ne želeći da se kaznimo zbog svojih slabosti. Kucamo na ta vrata koja su nas uvijek čekala i koja nas vode na to jedno mjesto na svijetu gdje se možemo osjećati dobro i bez kojeg bi svi rajevi na zemlji mogli izgledati kao loše kopije čistilišta.
Tada pronađemo ono mjesto gdje se osjećamo dobrodošlo i podržano, mjesto gdje je svaki dio nas dobrodošao.
Sandra Saporito
Prevod teksta:https://www.eticamente.net/67716/quando-ho-smesso-di-fuggire-da-me-mi-sono-sentita-finalmente-a-casa.html
Prevod i obrada Ana Muratović - bebamur.com
