Nije problem ljenjosti niti proždrljivoti nemate zdravstvene probleme koji su uzrok (hipotiroidizam, sindrom policističnih jajnika, druge endokrinološke bolesti), a višak kilograma je tu da vam pošalje sliku o vama koju ne prepoznajte u ogledalu i čini da se osjećate loše.
Sve je počelo sa tom iznenadnom promjenom u vašem životu (razdvajanje, uklanjanje, otpuštanje, žalost, nesreća ...) i počeli ste da gubite ravnotežu, da se osjećate preplavljeni događajima.
Osjetili ste potrebu da se zaštitite, da se sklonite u nešto bezbijedno, nešto što vas je utješilo, što vas je natjeralo da se bar na trenutak osjećate dobro, i to je utjeha koju ste našli u frižideru. Ali problem nije u hrani i niko to ne zna, niko osim tebe.
Težina emocija: kada se višak kilograma ne ogleda samo u kalorijama
Sve počinje od rođenja. Prvi zagrljaj, prvo dojenje. Posle tog traumatizovanog putovanja od intrauterinskog zaštićenog prostora do spoljašnjeg svijeta, tako "drugačijeg", majčine dojke i spasavajuće mlijeko podsjećaju na oazu usred pustinje. I sa mlijekom, to je ljubav koja nas hrani.
Za hranu povezujemo osjećaj sigurnosti, zaštite, ljudske topline, podrške; i to je ono što nas pokreće prema njoj kada se osjećamo potišteno: odgovaramo na automatizam koji nas tjera da se sklonimo u naš najstariji izvor zadovoljstva, održavanja i zaštite.
Hrana ne samo da hrani tijelo, ona nas hrani iznutra: obroci su prilika za sastanak; socijalno tkivo je zasnovano na hrani, jer je to naša zajednička matrica (bez hrane, mi umiremo). Hrana tada postaje simbol života, ono što asimilujemo postaje dio nas.
Osjetili ste potrebu da se zaštitite, da se sklonite u nešto bezbijedno, nešto što vas je utješilo, što vas je natjeralo da se bar na trenutak osjećate dobro, i to je utjeha koju ste našli u frižideru. Ali problem nije u hrani i niko to ne zna, niko osim tebe.
Težina emocija: kada se višak kilograma ne ogleda samo u kalorijama
Sve počinje od rođenja. Prvi zagrljaj, prvo dojenje. Posle tog traumatizovanog putovanja od intrauterinskog zaštićenog prostora do spoljašnjeg svijeta, tako "drugačijeg", majčine dojke i spasavajuće mlijeko podsjećaju na oazu usred pustinje. I sa mlijekom, to je ljubav koja nas hrani.
Za hranu povezujemo osjećaj sigurnosti, zaštite, ljudske topline, podrške; i to je ono što nas pokreće prema njoj kada se osjećamo potišteno: odgovaramo na automatizam koji nas tjera da se sklonimo u naš najstariji izvor zadovoljstva, održavanja i zaštite.
Hrana ne samo da hrani tijelo, ona nas hrani iznutra: obroci su prilika za sastanak; socijalno tkivo je zasnovano na hrani, jer je to naša zajednička matrica (bez hrane, mi umiremo). Hrana tada postaje simbol života, ono što asimilujemo postaje dio nas.
Slatki ukus postaje maženje, milovanje; začini vam pomažu da smislite nešto drugo; slano vam daje utisak da ste snažniji, da vrijedite. Ali u stvarnosti ne jedete: progutate hranu tako brzo da je ponekad čak ni ne osjetite.
Napravite oklop kako biste se zaštitili
Naša koža je granica između našeg unutrašnjeg svijeta i spoljašnjeg svijeta, i ako nas taj svijet napolju stalno boli i osjećamo se ranjivim, nosićemo oklop, oklop da se zaštitimo; ponekad upravo to zahtijeva dodatne kilograme: da stvori deblji međuprostor koji nam pomaže da postavimo distancu između nas i drugih, da izbjegnemo patnju, da ih sprečimo da nam se približe.
Potrebna su velika leđa da nose težinu svijeta
Napravite oklop kako biste se zaštitili
Naša koža je granica između našeg unutrašnjeg svijeta i spoljašnjeg svijeta, i ako nas taj svijet napolju stalno boli i osjećamo se ranjivim, nosićemo oklop, oklop da se zaštitimo; ponekad upravo to zahtijeva dodatne kilograme: da stvori deblji međuprostor koji nam pomaže da postavimo distancu između nas i drugih, da izbjegnemo patnju, da ih sprečimo da nam se približe.
Potrebna su velika leđa da nose težinu svijeta
U drugim slučajevima, širimo se zato što imamo utisak da sve držimo na svojim ramenima i da su ti dodatni kilogrami stub, oni nam daju iluziju da smo veći i jači od nas samih, kako bismo nosili težinu svijeta na našim ramenima.
Svi ti dodatni kilogrami su zapravo odgovornosti, brige koje ne možemo otresti, to je stres koji je na nama: mi preuzimamo sve probleme koji gravitiraju oko nas, skoro nadajući se da ćemo "spasiti" druge, jer imamo oklop, mi smo jaki. Jaki da ali ne i neranjivi, tijelo ne može da nosi svu ovu težinu samo.
Zauzimanje negiranog prostora
Višak kilograma može da deluje i kao sidro: ako osjećate da nemate svoje mjesto na svijetu ili kao dijete su vas "iskorenjivali", tražićete mjesto za život i to mjesto će biti vaše tijelo. Što postajete veći i veći, više ćete moći zauzeti pravo mjesto za vas.
Ne govorimo samo o teritoriji, već o mjestu u porodici, na poslu itd. U ovom slučaju, višak kilograma vam može pomoći da se ne osjećate nevidljivo, beznačajno; može biti vaš način da konačno nametnete svoje prisustvo tako da vas drugi više ne mogu ignorisati. Sada ste više "vidljivi" i zauzimate više prostora.
Nije dovoljno izgubiti na težini da bi se problem riješio
Nije dovoljno sprovoditi dijetu da bi se riješio problem, nije dovoljno smanjiti kalorije: ono što treba popraviti je bol, inače rizikujete da budete zarobljeni između jedne dijete i druge i uz svu dobru volju svijeta, doći će trenutak u kojem ćete pasti.
Da biste izbjegli ulazak u taj začarani krug, možete pogledati šta leži u korijenu problema: šta jedete sa hranom? Šta zaista tražite? Od čega bježite? Šta pokušavate da ispunite? Šta vam stvarno nedostaje?
Možete pokušati riješiti svoj problem tako što će vam psihoterapeut pomoći, jer ono zbog čega patite unutar uzrokuje nasilje, ono vas vodi da polako uništavate sebe, da povrijedite sebe a i svoje zdravlje rizikuje.
Sandra Saporito
Prevod teksta: https://www.eticamente.net/64951/quando-i-chili-di-troppo-segnalano-un-problema-emotivo.html
Prevele: Ana i Beba Muratović - bebamur.com
Sandra Saporito
Prevod teksta: https://www.eticamente.net/64951/quando-i-chili-di-troppo-segnalano-un-problema-emotivo.html
Prevele: Ana i Beba Muratović - bebamur.com
