Činjenica 1. Ljudi često vole da daruju, pomognu, da se odazovu, odgovore, da daju savjete.
Postoje ljudi koji imaju veliko srce, lijepo, odgovorno, saosjećajno, osjetljivo. Oni od srca žele da olakšaju sve stradanje u svijetu, ili barem, onima ljudima koje sretaju na svom putu. Tako ojsetljivi ljudi misle da ako čovjeku daju ono što traži ili što mu je potrebno, onda će taj čovjek sigurno biti malo srećniji.
I takvi ljudi ne spavaju noćima, nemaju dovoljno vremena za svoje lične potrebe, trude se iz sve snage da druge barem malo učine srećnijim.
Ali, umjesto zahvalnosti, veoma često se suočavaju sa scenariem iz bajke o zlatnoj ribici. Čovjek kome su dali korito ili kuću, itd, počinje da želi više, i nastavlja da insistira na svojoj nesreći. Ali, sada već traži da mu se pokloni dvorac. Ovo se dešava samo zato što u stvari čovjek nije spreman da primi, poseduje, pravilno koristi, itd, ono što mu je dato.
Činjenica 2. Svega u svijet ima dovoljno i svako može posjedovati toliko - koliko je zaista spreman.
Iz druge činjenice proizilazi da su osjećanja koja čovjek ima - nedovoljnost, nesrećnost, zabrinutost, nespokojstvo, strah, i druga stradanja, samo mehanički instrumenti univerzuma, koji gura čovjeka prema odrastanju, učenju, razvoju, i pronalaženju optimalnog i individualnog svog sopstveng puta. Da, bi to bilo, naravno, divno bi bilo da su nas roditelji još u djetinjstvu naučili da budemo srećni i da dobro razumijemo uzroke svojih negativnih stanja.
Ali ovome su mogli da nas nauče samo srećni roditelji. A mnogi od naših roditelja nijesu ni sami naučili ovu glavnu vještinu - srećan život u harmoniji sa samim sobom i sa svijetom. I to moramo da učimo sami, prevazilažeći negativne stavove i stanja koje su nam prenijeli roditelji.
U početku, vezanost za sreću za posjedovanje materijalnih dobara je suviše velika, zbog toga ideja o sreći potpuno se projektuje na posjedovanje materijalnih dobara. Kasnije, posle pređenog određenog puta, čovjek teži da želi nešto više uzvišeno, i ideja sreće se projektuje na posedovanje duhovnih iskustva.
Ali ni u jednom ni u drugom ne postoji istinsko stanje radosti i sreće. Davajući čovjeku to, zbog čega je nespokojan ili pati, mi ga lišavamo dijela važnih iskustava i susreta sa istinskim sobom. Čini se da ublažavajući oštrinu njegovih zahtjeva i potreba, mi ćemo ga, po teoriji, učiniti srećnijim. Ali na kraju, ispostavlja se da onaj koji je dao drugom nešto neblagovremeno, dao bez traženja, bez izbalansirane razmjene - je narušio cijenjenje doživljenog stanja toga čovjeka.
Činjenica 3. Onaj koji daje drugome zbog saosjećanja, da ublaži "patnje", i želi da drugog čovjeka učini srećnijim, u stvari, ne vidi ili ne razumije vrjednost stanja čovjeka.
Ali, umjesto zahvalnosti, veoma često se suočavaju sa scenariem iz bajke o zlatnoj ribici. Čovjek kome su dali korito ili kuću, itd, počinje da želi više, i nastavlja da insistira na svojoj nesreći. Ali, sada već traži da mu se pokloni dvorac. Ovo se dešava samo zato što u stvari čovjek nije spreman da primi, poseduje, pravilno koristi, itd, ono što mu je dato.
Činjenica 2. Svega u svijet ima dovoljno i svako može posjedovati toliko - koliko je zaista spreman.
Iz druge činjenice proizilazi da su osjećanja koja čovjek ima - nedovoljnost, nesrećnost, zabrinutost, nespokojstvo, strah, i druga stradanja, samo mehanički instrumenti univerzuma, koji gura čovjeka prema odrastanju, učenju, razvoju, i pronalaženju optimalnog i individualnog svog sopstveng puta. Da, bi to bilo, naravno, divno bi bilo da su nas roditelji još u djetinjstvu naučili da budemo srećni i da dobro razumijemo uzroke svojih negativnih stanja.
Ali ovome su mogli da nas nauče samo srećni roditelji. A mnogi od naših roditelja nijesu ni sami naučili ovu glavnu vještinu - srećan život u harmoniji sa samim sobom i sa svijetom. I to moramo da učimo sami, prevazilažeći negativne stavove i stanja koje su nam prenijeli roditelji.
U početku, vezanost za sreću za posjedovanje materijalnih dobara je suviše velika, zbog toga ideja o sreći potpuno se projektuje na posjedovanje materijalnih dobara. Kasnije, posle pređenog određenog puta, čovjek teži da želi nešto više uzvišeno, i ideja sreće se projektuje na posedovanje duhovnih iskustva.
Ali ni u jednom ni u drugom ne postoji istinsko stanje radosti i sreće. Davajući čovjeku to, zbog čega je nespokojan ili pati, mi ga lišavamo dijela važnih iskustava i susreta sa istinskim sobom. Čini se da ublažavajući oštrinu njegovih zahtjeva i potreba, mi ćemo ga, po teoriji, učiniti srećnijim. Ali na kraju, ispostavlja se da onaj koji je dao drugom nešto neblagovremeno, dao bez traženja, bez izbalansirane razmjene - je narušio cijenjenje doživljenog stanja toga čovjeka.
Činjenica 3. Onaj koji daje drugome zbog saosjećanja, da ublaži "patnje", i želi da drugog čovjeka učini srećnijim, u stvari, ne vidi ili ne razumije vrjednost stanja čovjeka.
I na taj način upada u neophodnost da proživi isto to stanje, kako bi shvatio svu njegovu vrijednost i prestao da "olakšava" takva stanja kod drugih ljudi. Ja to zovem zamka saosjećanja ili pogrešno stradanje. To jeste iz apsolutno dobre namjere da olakšamo bol i patnju drugog čovjeka, pravi se postupak, koji kod drugog čovjeka razvija pohlepu,
koristoljubivost i želju da dobija bez istinske spremnosti da posjeduje, i provocira se i dalje da traži kod nekoga ko će mu dati.
Na taj način, nepravilno davanje umjesto osjećanja ljubavi i zahvalnosti, stvara ljude koji vjeruju da nijesu sposobni da se izbore sami sa svojim životima. Bezuslovno, saosjećanje i davanje dobara "tek tako", prije ili kasnije završava se kod davaoca, i on upada u tu situaciju kada više nije u stanju da sponzoriše nevoljnika svojom energijom i poklonima.
Kod davaoca se pojavljuje ogromna uvrijeđenost na okruženje, nedostatak snage, nedostatk materijalnih i drugih dobara, koje je razdao. To jeste on upada u situaciju u kojoj je do nedavno, bio taj koji je tražio.
U ovom slučaju javlja se uvrijeđenost, da bi se prekinuo neko vrijeme pogrešan tok davanja (ljubavi, energije, srca), jer sam čovjek nije svjestan posledica svojih postupaka. Jer onaj koji daruje sve čini zbog najplemenitijih namjera, ali ne vidi posledice.
Mehanizam uvrijeđenosti je pokrenut zbog zaštite davaoca od neizbalansirane razmjene vrijednosti, da ga nauči da cijeni sopstvene resurse i mudrom pristupu darivanja. Nedostatak energije i snage, samo su posledice neizbalansiranih, nepravilnih odnosa. Nakon nekog vremena, čovjek se oporavlja, izlazi iz stanja deficita, ponovo dolazi u balans, i srce se ponovo otvara.
U tom trenutku, najvažnije je razumjeti principe saosjećanja i šta je saosjećanje zaista, i početi poštovati stanja ljudi, u kojima se nalaze. Važno je naučiti harmonično izbalansirati odnose sa drugim ljudima. Izbalansirani odnosi se zasnivaju na principu poštovanja, cijenjenja i harmonične razmjene materijalnih i nematerijalnih vrijednosti. U principima razmjene važnije od količine je cijenjenje i pažnja, koji su uloženi u to što se razmjenjuje, kao i osviješćenost, spremnost da se da nešto ekvivalentno sa druge strane.
O stanjima
1. Svako stanje je pravilno i harmonično za čovjeka, koji se u njemu nalazi.
2. Ne treba misliti, "kako bi meni bilo loše u tom stanju" ili "kako bi se ja nosio sa takvom situacijom?". To je žaljenje, to jeste, slaganje sa time da je čovjek zaista u nepravednoj situaciji. I još se i nema povjerenje u Više zakone.
Na taj način, nepravilno davanje umjesto osjećanja ljubavi i zahvalnosti, stvara ljude koji vjeruju da nijesu sposobni da se izbore sami sa svojim životima. Bezuslovno, saosjećanje i davanje dobara "tek tako", prije ili kasnije završava se kod davaoca, i on upada u tu situaciju kada više nije u stanju da sponzoriše nevoljnika svojom energijom i poklonima.
Kod davaoca se pojavljuje ogromna uvrijeđenost na okruženje, nedostatak snage, nedostatk materijalnih i drugih dobara, koje je razdao. To jeste on upada u situaciju u kojoj je do nedavno, bio taj koji je tražio.
U ovom slučaju javlja se uvrijeđenost, da bi se prekinuo neko vrijeme pogrešan tok davanja (ljubavi, energije, srca), jer sam čovjek nije svjestan posledica svojih postupaka. Jer onaj koji daruje sve čini zbog najplemenitijih namjera, ali ne vidi posledice.
Mehanizam uvrijeđenosti je pokrenut zbog zaštite davaoca od neizbalansirane razmjene vrijednosti, da ga nauči da cijeni sopstvene resurse i mudrom pristupu darivanja. Nedostatak energije i snage, samo su posledice neizbalansiranih, nepravilnih odnosa. Nakon nekog vremena, čovjek se oporavlja, izlazi iz stanja deficita, ponovo dolazi u balans, i srce se ponovo otvara.
U tom trenutku, najvažnije je razumjeti principe saosjećanja i šta je saosjećanje zaista, i početi poštovati stanja ljudi, u kojima se nalaze. Važno je naučiti harmonično izbalansirati odnose sa drugim ljudima. Izbalansirani odnosi se zasnivaju na principu poštovanja, cijenjenja i harmonične razmjene materijalnih i nematerijalnih vrijednosti. U principima razmjene važnije od količine je cijenjenje i pažnja, koji su uloženi u to što se razmjenjuje, kao i osviješćenost, spremnost da se da nešto ekvivalentno sa druge strane.
O stanjima
1. Svako stanje je pravilno i harmonično za čovjeka, koji se u njemu nalazi.
2. Ne treba misliti, "kako bi meni bilo loše u tom stanju" ili "kako bi se ja nosio sa takvom situacijom?". To je žaljenje, to jeste, slaganje sa time da je čovjek zaista u nepravednoj situaciji. I još se i nema povjerenje u Više zakone.
3. Pomagati se može: Ako pitaju, traže, obraćaju se. Mogu se koristiti sposobnosti, inspirisati ili pojasniti čovjeku kome je potrebna pomoć, da samostalno nađe izlaz iz svoje situacije i počne da djeluje, ali ne raditi ništa za samog čovjeka. Ako je čovjek, koji je zamolio, spreman na razmjenu, tada će i dobiti. Razmjena može biti materijalna i ne materijalna.
O saosjećanju
Istinsko saosjećanje ne želi ništa da olakša ili izmijeni. Istinsko saosjećanje dolazi od mudrosti i viđenja, da pomoć znači samo jedno - da čovjek nauči sam da bude srećan i živi u harmoniji i balansu sa svijetom. Tada sami pronalazimo način da inspirišemo druge da budu srećni.
I umesto zaključka. Pomagati se može i treba:
1. Kada traže i spremni su da daju nešto, da bi dobili zauzvrat nešto što im je važno i neophodno.
2. Kada počinju da primenjuju i koriste ono što su dobili.
3. U vrijeme nadahnuća, treba ispričati pravu priču, pomoći potom i sa nadom gledati naprijed i tražiti izlaz.
4. U učenju neke važne, neophodne i korisne navike, koja će u budućnosti pomoći čovjeku da se nosi sa svojom situacijom.
Ada Džalalova
Prevod teksta: econet.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com