Prije nekoliko godina bila sam zaglavljena u saobraćajnoj gužvi u njujorškom autobusu punom umornih, iznerviranih putnika. Napolju je lila kiša.
U autobusu muškarci su iritirali jedni druge - neko od njih je počeo prepirku, iz nekog razloga, ne znam koga. Niko nije htio da ustupi mjesto trudnici. Bijes je bio u vazduhu.
Na Sedmoj Aveniji, vozač je preko interfona rekao:
Na Sedmoj Aveniji, vozač je preko interfona rekao:
- Prijatelji, - rekao je. - Znam da ste imali težak dan. Predlažem svima da kada budete izlazili na prednja vrata, ja ću ispružiti ruku. Kada budete prolazili pored mene, stavite u nju brige i frustracije, je li u redu? Moj put je tik uz rijeku Hadson i kad budem prolazio tuda otvoriću prozor i baciću sve te probleme u vodu. Zvuči li vam dobro?
"On je čarobnjak," - pomislila sam. Putnici su se zasmijali. Njihova lica su se ozarila. Ljudi koji su se sat vremena pretvarali da ne primjećuju svoje susjede, sada su počeli da se gledaju u oči - da li to on ozbiljno govori?
A on je bio ozbiljan.
Na sledećoj stanici, vozač je ispružio ruku kroz prozor za karte i čekao. Jedan po jedan, putnici su išli prema prednjim vratima i pretvarali se da stavljaju nešto u njegovu ruku. Neki su se smijali, neki su plakali - ali svako je dotakao ruku vozača. Na sledećoj stanici, vozač je opet ispružio ruku. I tako je bilo i na svakoj sledećoj - sve do same rijeke.
Svijet nije jednostavan. Ponekad je u tolikoj mjeri komplikovan da je teško ostati čovjek. Ponekad bivaju loši dani. Ponekad potraju nekoliko godina. Pokušavate da promijenite situaciju, ali ništa ne ide. Gubite posao, novac, prijatelje, vjeru i ljubav. Gledate stravične događaje na vjestima. Loše vam je, i postajete uplašeni i povučeni.
Ponekad na sve nas padne mrak. Treba nam svjetlost, a ne možemo da je nađemo. A šta ako ste vi - svjetlost? Šta ako možete postati izvor svjetlosti?
"On je čarobnjak," - pomislila sam. Putnici su se zasmijali. Njihova lica su se ozarila. Ljudi koji su se sat vremena pretvarali da ne primjećuju svoje susjede, sada su počeli da se gledaju u oči - da li to on ozbiljno govori?
A on je bio ozbiljan.
Na sledećoj stanici, vozač je ispružio ruku kroz prozor za karte i čekao. Jedan po jedan, putnici su išli prema prednjim vratima i pretvarali se da stavljaju nešto u njegovu ruku. Neki su se smijali, neki su plakali - ali svako je dotakao ruku vozača. Na sledećoj stanici, vozač je opet ispružio ruku. I tako je bilo i na svakoj sledećoj - sve do same rijeke.
Svijet nije jednostavan. Ponekad je u tolikoj mjeri komplikovan da je teško ostati čovjek. Ponekad bivaju loši dani. Ponekad potraju nekoliko godina. Pokušavate da promijenite situaciju, ali ništa ne ide. Gubite posao, novac, prijatelje, vjeru i ljubav. Gledate stravične događaje na vjestima. Loše vam je, i postajete uplašeni i povučeni.
Ponekad na sve nas padne mrak. Treba nam svjetlost, a ne možemo da je nađemo. A šta ako ste vi - svjetlost? Šta ako možete postati izvor svjetlosti?
Kao vozač ovog autobusa, koji nije bio poznato lice ili duhovni učitelj. On nije želio da prenese svoje znanje ljudima. Običan radnik u sferi usluga - jedan od najnevidljivih ljudi. Ali snaga u običnom čovjeku je ogromna, vozač ju je iskoristio i poslao svima nama, za naše dobro.
Kada mi je loše, sjetim se toga vozač i zapitam se šta mogu da uradim upravo sada, da bih postala svijetlo?
Naravno, ne mogu da zaustavim globalno zagrijevanja, zaustavim rat, da transformišem ljude. Ali mogu da utičem na one koje sretam, čak i ako se zvanično ne poznajemo.
Moje ponašanje je važno, jer ne živim na pustom ostrvu. Zarazni su tuga i strah, ali i strpljenje i velikodušnost su takođe zarazni. Svako od nas ima mnogo veću moć uticaja nego što shvata.
Ko god da smo, bez obzira na to koliko da smo okupirani svakodnevnim aktivnostima, vjerujem da svako od nas može da osvijetli svoj kutak svijeta.
Štaviše, mislim da je to jedini način osvetljenja svijeta: jedna stanica za drugom, sve do rijeke.
Elizabeth Gilbert
Prevod teksta: anotherindianwinter.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
