Na primer, prijateljstvo sa osobom dugi niz godina. Jednom smo bili veoma bliski: voleli smo Bitlse, čitali Sto godina samoće, razgovarali o važnim stvarima. Danas smo se toliko razišli u pogledu života, interesovanja, pogleda, pa i mentaliteta, da mi sastanci koji se nastavljaju po inerciji donose razočarenje, pustoš i iritaciju. Ali i dalje sam prsluk, da savetujem nešto o manjim kućnim prepirkama. Niko me ne čuje, moj savet nije potreban, jer ja živim u 21. veku, a moj momak je u 20. Čitav niz savremenih informacija ide mimo njega. Čini se da se smrznuo negde početkom 90-ih. Prijatelji smo 30 godina, a danas smo stranci, govorimo različite jezike. Naš odnos je za mene „kofer bez ručke“.
Inače, primetila sam da se ljudi koji stvarno pate nikada ne žale, a manje-više uspešni, srećni ljudi se i od male nevolje pod stresom. Prvi hodaju unaokolo sa krvavim ranama i smeškaju se, dok drugi zovu u pomoć pri svakoj ogrebotini.
„Mrzim prazne priče kada ljudi ne razmenjuju misli i utiske, ne daju ništa drugima i ne dobijaju ništa od njih. (Šarlot Bronte)
Moraju da se završe projekti, poslovi koji ne donose radost, zadovoljstvo, pa makar i nešto novca. Ako rutina ovde apsorbuje – umesto inspiracije, obaveze – umesto zadovoljstva, ja na to stavljam tačku. Skupim hrabrost i priznajem da ne mogu više. Sloboda!
Kućni poslovi koji se godinama ne obavljaju, ali grebu, tresu živce, rađaju osećaj krivice – ostavite. Da odlučim jednom za svagda – neću to, bar – danas. Nekad, kad god poželim. Onda. Uf, postalo je lakše!
Nepročitane knjige – počela sam da čitam – ne radi, nije moje. Unutrašnji glas i vaspitanje kaže: „Pa moraš da završiš sa čitanjem, ne možeš da odustaneš!“ Odustati! Dozvolite sebi da odete. Odložite na dalju policu. Kakva sreća!
Dosadni hobiji - fitnes, ples, crtanje, kursevi engleskog - bilo šta, ako vam se ne sviđa, ne sviđa vam se, čak i ako imate pretplatu, kurs se plaća - napustite, bez žaljenja. Tražite ono što volite, ne žalite za potrošenim novcem - sažalite se!
Nepotrebne stvari - poklonite sve!
Često je naš život, pa i moj, ispunjen ovim „koferima bez ručki“, koje vučemo svom snagom iz navike, a često i iz lažnog osećaja krivice, stereotipa i preterane delikatnosti.
„Stvari moraju biti završene, knjige moraju biti završene, prijatelji moraju biti napušteni - poslednja stvar! Učili su nas roditelji. Bilo je to tada, u detinjstvu. Danas smo i sami roditelji, ali se i dalje držimo ovih naizgled ispravnih standarda.
Zar su tako neosporni? Živimo u svetu koji se naglo menja pred našim očima kosmičkom brzinom. Ono što je juče bilo ispravno danas je beznadežno zastarelo.
Najbolniji deo je sa starim prijateljima...
Autor Sofija Černišova
Prevod teksta: https://econet.ru/articles/161699-chemodan-bez-ruchki-uchimsya-stavit-zhirnye-tochki
Prevod i obrada Jelena Muratović - bebamur.com